Živo kamenje (2. dio)

Gimnazijske mudrosti

Sedam godina poslije tog događaja i završene osmogodišnje škole u kojoj sam učenicima ilustrirao spomenare raznim crtežima cvijeća, raznih krajolika i ljudskih likova, pohađam Gimnaziju u Pakracu. Bio je prelijepi proljetni dan i kroz prozor razreda, u kojemu sam sjedio u posljednjoj klupi, mogla se vidjeti prelijepo rascvala velika stara jabuka. Bila je to rana jabuka velikih bijelih cvjetova prošaranih tonovima ružičaste i crvene boje. Nešto prije nje je cvala stara visoka trešnja, koju sam isto tako mogao vidjeti kroz prozor do moje školske klupe. Kada sam tako lijepo promatrao tu prekrasno rascvjetalu jabuku  iz tog lijepog  „dremeža“ ili nadahnuća, prene me glas profesora njemačkog jezika koji izgovara moje ime. U prvi trenutak nisam bio svjestan da je profesor baš mene prozvao, ali kada je profesor još jednom ponovio moje ime nije mi se to nikako svidjelo.

Nije mi to pomoglo što mi se to ne sviđa, ali što se da činiti. Skrušeno saslušam slijedeće riječi profesora. Nisam do kraja ni saslušao rečenicu koju je izgovorio i krenuh van iz školske klupe. Nisam  sa sobom ništa ponio kada me prene njegova ponovljena rečenica.

- Ponesi svoju bilježnicu i dođi pred ploču! – reče profesor.

Spremno pođem pred ploču s jedinom bilježnicom koju sam imao za njemački jezik i s podosta treme pružim mu svoju bilježnicu.  Profesor  otvori bilježnicu, negdje na petoj stranici, pa nastavi polagano listati list po list. Negdje oko polovice, dosta velike bilježnice, pogleda me i počne svoje izlaganje.

- Svi muški   izgledaju ti kao gimnastičari ili dizači utega, a žene  ti bujno romantičarski izgledaju. Sve sami mišići i obline.  Krajolici su ti svi nizinski. Nigdje ni jednog brda. Moraš znati da svi muškarci nisu tako atletski razvijeni, a niti su sve žene takovih lijepih bujnih tijela, a ni  pejzaži nisu svi  ravničarski.

Dok je on tako predočavao kritiku mojih likovnih uradaka prođe i tih 30 minuta, koje je „posvetio“ meni, odnosno, prođe cijeli školski sat.  No, taj mi je školski sat izgledao kao čitava vječnost. Nikada mu kraja.

- Nisam zadovoljan s tvojim znanjem njemačkog jezika – na kraju svog izlaganja završi profesor njemačkog jezika.

Skrušeno se povučem do svoje zadnje klupe u razredu i razočarano sjednem gledajući u prekrasno rascvjetalu staru jabuku.

- Moram ti dati jedinicu za znanje njemačkog jezika – bila je završna riječ mog omiljenog profesora njemačkog jezika.

Kakva jedinica, kakvo znanje – pa ja nisam pokazao nikakvo znanje. Nisam rekao niti jednu njemačku riječ. Nisam kazao čak niti jednu hrvatsku riječ, već je samo on govorio cijelo vrijeme – mislio sam u sebi, a to što je on okrenuo krivu stranu moje njemačke bilježnice, nisam ja kriv, već on! A, da je okrenuo i pročitao drugu stranu bilježnice, mogao je pročitati i poneku  ispravno napisanu njemačku imenicu ili glagol.

Na koncu sam morao shvatiti da to nije bila jedinica za moje znanje ili neznanje njemačkog jezika, već ozbiljna kritika mojoj likovnoj umjetnosti.   

Godinama poslije

Pedeset godina poslije toga događaja iz mojih gimnazijskih dana, u Vijećnici grada Pakraca održava se promocija moje knjige „Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku“. Sala Vijećnice je sasvim lijepo popunjena zainteresiranom publikom. Na moje veliko iznenađenje, eto  među publikom i mog gimnazijskog profesora njemačkog jezika, sada osamdesetogodišnjeg umirovljenog profesora. Promocija knjige potraje skoro dva nastavna sata, a moj profesor njemačkog jezika Marijan Bartolić cijelo je vrijeme šutio i pozorno slušao, slušao čak i ono što sam ja govorio na promociji te knjige.

Po završetku promocije knjige htjedoh se pozdraviti sa svojim profesorom, kad li evo njega s mojom knjigom i moli me da mu se za uspomenu  potpišem na tu knjigu.

- E, ovo se stvarno rijetko događa - pomislim u sebi. U onoj mojoj „njemačkoj bilježnici“ bilo je puno mojih crteža i potpisa, a profesor   mi je za to dao jedinicu, a sada želi samo jedan moj potpis na knjigu u kojoj nema niti jednog, jedinog mog crteža. Znači - nije odustao od svoje kritike moje likovne umjetnosti.

- Vidim da ti jako dobro idu i hrvatski i češki jezik, a i apstrakcije su ti jako dobre! – obrati mi se profesor.

Nisam znao što bih mu kazao i stoga na predzadnjoj stranici knjige u nekoliko poteza nacrtam apstraktnim linijama, s naglaskom na karikaturu, jedan ženski lik s naglašenim oblinama i napišem …

Okrenuti pravu stranu, S. Nj. Stárek.

Stari profesor se vrlo  obradovao mojoj posveti, odnosno  umjetnosti u hipu. Tada sam shvatio kako me se sjeća, iako nisam   bio neki uspješan u učenju njemačkog jezika, ali eto, sjeća me se. 

Danas, kada više nisu živi ni moj djed, ni otac, ali niti moj profesor njemačkog jezika, razmišljam si, kako je njihova kritika i njihovo  prepoznavanje mog likovnog talenta, ipak pomoglo meni u mojoj likovnoj umjetnosti.

Niti jedan od njih nije vidio mojih 16 samostalnih slikarskih izložaba, 9 sudjelovanja na međunarodnim, odnosno Jugoslavenskim izložbama eko-karikature „Ribe plivaju leđno“ u Slavonskom Brdu, koja je zatim prikazivana stotinjak puta po cijelom svijetu. Niti jedan od njih nije vidio ni  stotine karikatura i ilustracija objavljenih u raznim novinama, časopisima, raznim kalendarima, dječjim časopisima i knjigama. Niti jedan od njih nije vidio ni moje samostalne izložbe karikatura i ilustracija.

Ova karikatura, koju prezentiram, objavljena je u katalogu 3. Jugoslavenske izložbe karikatura „Ribe plivaju leđno“, ali to nije samo eko – karikatura, što joj je osnovna tema, već ista ima i političko - satirički prizvuk. Dakako, taj prizvuk mogu osjetiti samo dobri poznavatelji političkih prilika u tadašnjoj Jugoslaviji! Za one koji to nisu, ili su premladi kako bi mogli išta znati o bivšim političarima i bivšoj politici, valja kazati, kako su tada bili u modi „samoupravni sporazumi“ ili  SAS. No, poneki političari nisu baš marili za ono što su potpisali, odnosno za ono što su se sporazumjeli s nekim, pa je nastao SOS. Najčešće je stradao okoliš ili lijepo lice prirode! „Ribe su vrlo često plivale leđno“!

Preslika iz kataloga: 3. JUGOSLAVENSKA IZLOŽBA KARIKATURA „ RIBE PLIVAJU LEĐNO“ – pokrovitelj izložbe „Večernji list“ Zagreb, organizatori: Društvo za humor, satiru i karikaturu Slavonski Brod i Centar Mladih Slavonski Brod, Spomen dom „Đuro Salaj“ SLAVONSKI BROD, listopad 1982. U  katalogu su objavljene karikature 37 karikaturista iz Jugoslavije i  karikature sedam karikaturista iz inozemstva (Rumunjska, Nizozemska, Francuska, Australija i Turska). Izložba je imala i međunarodni karakter, pa je kao takova, nakon Slavonskog Broda prezentirana u Beogradu, Berlinu, Skopju, Derventi, Brasiliji, Sarajevu, te još podosta gradova u svijetu. Svojim karikaturama na tim izložbama nastupali su  vodeći hrvatski karikaturisti: Ico Voljevica, Ivan Haramija, Petar Pismestrović, Zdenko Blažić, Senad Serdarević, Žarko Leutić, Slobodan Butir, Srećko    Puntarić Felix, Miloš Panić i vodeći karikaturisti iz Srbije, Slovenije,  Bosne i Hercegovine i Makedonije. Od 1980. godine do rata održano je 10 izložaba u Slavonskom Brodu, natjecateljskog karaktera, uz učešće preko stotinu karikaturista za svaku godišnju izložbu. Najuspješnije karikature su ulazile u katalog izložbe, a  zatim su prikazivane na izložbama širom Jugoslavije i po svim kontinentima svijeta. Karikature s kojima sam se natjecao redovno su ulazile u katalog izložbe. Gdje su sve prikazane kod nas i u svijetu, to ne znam, niti je to sada moguće saznati.  

ZAKLJUČAK – ne baš najpametniji, ali satirički najprikladniji!

Onda, kada sve to, što mi se dogodilo lijepo posložim, o tome  razmislim, tada zaključim, kako smo  skoro u isto vrijeme djelovali , i to početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća – oni američki umjetnici apstraktnog ekspresionizma  ili u Europi umjetnici tašizma, i ja. Oni slikanjem na velikim platnima ili zidovima, slikajući krasne slike i murale. Slike su razvijali miješajući gvaš i ulje sa suhim vapnom, koji su dodavali pigmentu da bi povećali kvalitetu opipljivosti. Ja sam se pak, u velikoj rupetini za živo kamenje, bavio slikanjem blatom i vodom po ugašenom vapnu. Oni na vrhuncu karijere,  za što dobivaju veliki novac i ostvaruju ili imaju veliku slavu, a ja,  za svoju umjetnost dobivam „vruće“ pedagoške mjere u obliku kožnog remena i nedovoljne ocjene ili ti školski rečeno – jedinice.

Pa gdje je tu pravda?

Pravda se  mnogim umjetnicima obija - ili o glavu ili o tur!

Daruvar, 29. 4. 2021. – 15. 9. 2025.              Siniša Njegovan Stárek

Riječi za rastanak!