Tradicija koja živi u sjećanjima – priča o zaboravljenim običajima našeg kraja

V e l i k a   G o s p a 

Velika Gospa (Gospojina)  u Pakracu i Prekopakri slavila se kao crkveni svetac Sv. Marije,  svetici kojoj je i bila posvećena župna crkva u Pakracu. U taj dan održavao se i selski, odnosno gradski svečani sajam (kram, kirvaj, proštenje). Pakračkim i prekopakranskim obiteljima dolazili su gosti iz susjednih gradova i sela.

U skoro svakom dvorištu u Prekopakri domaćin je na sred dvorišta pekao janje ili kozlića. To pečenje su morali vidjeti svi seljani koji su prolazili selskom cestom i bilo je uobičajeno da navrate kod pečenjara na čašicu rakije i komentiraju kvalitetu pečenice i rakije.  Kod većine domaćina bilo je obilje  jela i pića.  Od jela, na svečano ukrašenom stolu, kao poslasticu, domaćin je davao  pečenu janjetinu, dakako onu pečenu na sred selskog dvorišta.

Domaćin je svoje goste redovito počastio u svom lijepo uređenom prostranom dvorištu. Za tu prigodu na dvorištu su bili posloženi veliki stolovi za goste, a po mogućnosti su ti stolovi  bili postavljeni pod sjenom nekog starog drveta i to što bliže ulaznoj kapiji dvorišnog plota. Za svakog domaćina bilo je važno da svi prolaznici cestom vide koliko gostiju ima brižan i darežljiv domaćin. No, igrala je ulogu i praktična strana tog lijepog običaja. Taj običaj se događa ljeti, 15. 8., i skoro uvijek na taj dan je bio lijep i sunčan dan i temperature su počesto prelazile i preko 25 stupnjeva u hladu.  

Na taj dan u Prekopakri redovito je održavana zabava na otvorenom. Više o zabavi u odjeljku Tradicijske zabave.

Gosti u dvorištu Mire i Zvonimira Kobetića u Prekopakri prigodom svetkovine Velike Gospe. Velika Gospa (15. 8.) slavi se u Prekopakri već više od  stotinu godina. Snimak sačinjen početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Fotografiju ustupila Mira Kobetić iz Prekopakre.  

S v i   s v e t i

Već prije samih blagdana katolički vjernici, a i mnogi koji to nisu bili, pripremali su cvijeće, svijeće, ukrasne grančice i bukete za grobna počivališta svojih predaka i prijatelja.

1. studenoga – kod kršćana prvi dan sjećanja na umrle koji su postali svetima. Na taj dan hodočastilo se na pakračko i prekopakransko groblje. Na grobove predaka, rodbine, prijatelja ili poznanika donosilo bi se cvijeće i palile svijeće ili lampioni. Nad grobovima održavali su se vjerski obredi.

2. studenoga - sjećanje na sve umrle. Dušni dan. Običaji su bili jednaki  kao i prvi dan.

 Sv. B a r b a r a

Već je vrijeme adventa i to je prvi prosinački blagdan koji je značajniji  tradicijski običaj u Prekopakri i Pakracu. Na  taj dan, mlađe žene s metlom i u bijeloj odjeći obilazile bi djecu i darivale im sitne darove. Najčešće je to bilo suho voće (šljive, kruške i jabuke), lješnjaci i orasi, ali bilo je i ponešto igračaka i školskog pribora. Darove su dobivala dobra djeca, a ona nešto manje dobra osjetila su učinak metle. Te mlade žene zvali smo ʺbarborkyʺ. Doduše, nama nije smetalo kada je te darove podijelila i starija žena (baka).

Kod prvih doseljenih Čeha održao se i običaj rezanja mladih višnjevih ili trešnjinih grančica, koje bi zatim stavljali u posudu s vodom. Te grančice procvale bi za božićne blagdane. Služile su kao ukras kuće ali i nagovještavale domaćinu kakav će imati urod iduće godine.

Sv. N i k o l a

Ovome blagdanu najviše su se radovala djeca. Za blagdan Sv. Nikole oblačili bi odrasli bijele odore, a jedan među njima na glavi je nosio improviziranu biskupsku kapu glumeći Sv. Nikolu.  U njihovoj pratnji bila je osoba obučena u crno, s velikim repom i tro zupcem, koja je glumila vraga i uz poveće mnoštvo razigranih odraslih osoba i veće djece, obilazili bi kuće po selu, darivali i plašili djecu, koja su pri tome morala pjevati ili recitirati nekakvu pjesmicu.

Darovi su bili puno veći i skuplji nego za blagdan sv. Barbare. Na taj dan često je bilo dosta snijega, po je vesela ekipa sa Sv. Nikolom i vragom imala prijevoz sanjkama s konjskom vučom.

Sv. L u c i j a

Novinar češkog časopisa Otto Sobotka u svojoj studiji Zvyky českého lidu na Daruvarsku, za ovaj blagdan navodi:      

„…..u Prekopakri se održao jedan stari običaj. Već na Svetu Luciju (12 dana pred Božićem) napišu djevojke na 12 listića po jedno ime momka. Listiće smotaju kao rolicu ili kuglicu te svaki dan spale jednu rolicu ili kuglicu, s tim da ju ne otvore. Posljednja koja ostane na Badnjak, sadrži ime njenog budućeg.“

Na taj dan, djeca i stariji,  očistili su  veći plod tikve (bundeve,  misirače ) od sjemena, umetnuli zapaljenu svijeću i tako po noći nosili selom ili ostavljali u svojim dvorištima pred kućom.

B o ž i ć n i  b l a g d a n i 

Već spomenuti novinar O. Sobotka svoja istraživanja je bazirao na svjedočenjima Fanike Klačmer, odnosno obitelji Klačmer iz Prekopakre. Istraživanja je provodio 1925. godine. Prema njihovim kazivanjima o Božićnim običajima napisao je slijedeće:

„U Prekopakri se govori da što je više jela za Badnjak na stolu,  tim bolje. Svi moraju cijeli dan postiti. Oko šest sati navečer sve mora biti pripravljeno i počinje se jesti. Poslije večere ulazi domaćin u sobu i svima zaželi sretan Božić. Ostali zahvale i svi,  na čelu s domaćinom idu prema postavljenom stolu na kojemu su mimo jela i krumpiri, kukuruz, ljetina – da bude preko cijele godine puno svega. Sve je to u posudama i staklenkama među ostalim jelom i ostaje na stolu cijelu večer. Kada svi zauzmu svoje mjesto za stolom, počinje molitva. Poslije nje svatko si uzme komadić kruha s medom, a zatim ostala jela. Poslije večere podjeli se koleda (jabuke, orasi, slatkiši, suhe rezane jabuke). Svatko uzme jednu od svojih jabuka, prereže ju. Ako je u njoj jezgra u obliku zvijezde, to znači zdravlje, ako je crvljivo ili križ, dogodine će umrijeti.

Poslije večere idu djevojke van i u naručju donesu drva. Ukoliko je paran broj cjepanica, djevojka će se dogodine udati, ako je neparan broj cjepanica, ostat će slobodna.

Ljuske od oraha i jaja djevojke uzimaju i nose pod jorgovan. Pri tome govore:

                                 Třesu, třesu bez,

                                  ozvi se mi pes,     

                                 kde můj milej

                                 večeři dnes.

Prepjev S. Nj. Stárek:

                                  Tresem, tresem jorgovan,

                                   javlja mi se pas,

                                   gdje moj mili dragan

                                   večera danas.

S koje strane se najprije začuje lavež psa, na toj strani živi njen izabranik.

Poslije večere domaćin uzme od svakog jela ponešto i odnese stoci da bi i ona imala Badnjak i da bi cijelu godinu imali obilje jela i pića. Na Badnjak djevojke pišu na listiće imena momaka, slično kao i za Sv. Luciju, samo ovaj puta smotane listiće umeću u knedle koje zatim daju kuhati. Ona knedla koja prva ispliva iz kipuće vode na površinu, izvadi se i razreže. Ime na listiću kazuje kako će se zvati njen budući.ʺ

Ovi običaji zabilježeni su kod Čeha u Prekopakri. Međutim, slično je bilo i kod ostalih katoličkih vjernika u Prekopakri i Pakracu.

Osim već navedenih običaja, značajni su i običaji pravljenja jaslica te unošenja slame u prostorije (pod stol) u kojima se okupljala obitelj,  gdje bi članovi obitelji kitili božićno drvce.   

Slamu u kuću unosio je domaćin, sjedao je na nju, a domaćica ga je posipala kukuruzom i žitom koje je za tu prigodu priredila u košari, a domaćin za to vrijeme uzvikuje: „Pipica, žuga, liga, tuka, pas mala na, ihahaa, uve – uvee, kokoši vam se legle, guske vam se legle, krave vam se telile, kobile ždrebile, svinje vam se prasile, sve vam živo i zdravo bilo!“.  Domaćica na kraju doda „Bože daj“ i nakon toga nastaje prazničko raspoloženje.

Za božićno drvce najčešće se odabirala smreka, jela ili borovica (kleka). Kitilo se nakitom koji si je mogao kupiti domaćin, ali su i sami ukućani izrađivali papirnati nakit. Često se na božićnom drvetu moglo naći  oraha, lješnjaka i jabuka umotanih u žuti ili bijeli staniol.

U kasnu noć vjernici i znatiželjnici odlazili su na polnoćku u crkvu sv. Marije u Pakracu. Poslije vjerskog obreda prekopakranska mladež okupljala se oko crkve gdje su zapjevali i zaplesali nekoliko izvornih pjesama iz Prekopakre. Ples i pjesmu nekada su nastavili i kod stare lipe u donjem kraju sela, koja se nalazila ispred gostionice Karle Barte.

Hrane za Božić nije nedostajalo. Skoro svaka obitelj u Prekopakri i Filipovcu za te blagdane pekla je manje prase, ali poneki bogatiji seljaci pekli su i prese teško i do 60 kg. (šokačka pečenica).

Već je kazano da se postilo za  Badnjak, ali znalo se postiti najčešće jedući ribu, kubu (jelo od suhih gljiva i riže) te pečene turkinje (češki naziv za manju kasnu bundevu).

Običaj pečenja pečenica u dvorištu obitelji Šerger u Filipovcu. Snimljeno 1990. godine.  Damir, Davor i Drago Palatinuš te Ksenija i Ivo Posavac. Vlasnik slike Damir Palatinuš iz Daruvara.

Za Božić je bilo obilje kolača. Domaćice su počele peći kolače već od Sv. Barbare. Uglavnom su to bili tvrdi kolači: medenjaci, paprenjaci, puslice, šape, krancli, vanil kiflice, london štangle  i drugi tvrdi kolači, te razni kuglofi.  

Domaćice su  pekle poseban božićni kruh. Kod Čeha takav kruh su nazivali  v á n o č k a .

Na  blagdanskom stolu kod bogatijih čeških obitelji mogla su se naći i slijedeća jela: kuba,  povidlová  omáčka,  pučálka   i  kapr   na  modro.

Pogovor za kraj priče o običajima

Prekopakra je već  stoljećima po broju stanovnika jedno od najvećih sela na pakračkom području. Stanovnici sela su godinama  održavali i čuvali svoje običaje, bez obzira jesu li  stanovnici hrvatske ili češke nacionalnosti. I jedni i drugi svoje su čuvali  i održavali, ali tijekom godina zajedničkog života stvorili su i zajedničke prekopakranske običaje. Takove običaje sam i prikazao u ovom tekstu.

U zadnjih pedeset godina vidljiv je ubrzani tehnički napredak društva, a posebno je to vidljivo u poljoprivredi. Poljoprivreda se jako promijenila, a samim time i život na selu.

Utihnula su polja sa žeteocima. Nema više veselog kovitlanja suhe pljeve po prostranim dvorištima, nema više intenzivnog mirisa prevrele šljivove komine, nema više pečenja pečenica na sredini dvorišta, a niti veselih perušala u jesenskim danima, i čehanja perja u hladne zimske dane. O selskim zabavama nije više čuti govora. Selo je izgubilo svoju pravu dušu. Običaji se nisu promijenili, već je većina običaja nestala. 

Sadašnje stanje običaja u Pakracu i Prekopakri ne prikazujem, ne radi toga što ne znam njihovo stanje, već upravo suprotno, poznato mi je, ali je toliko jadno, da o takovim jadnim temama nemam volje pisati.

Na području sela, a i dosta šire, djeluju dvije kulturno-umjetničke udruge, koje rade toliko dobro koliko imaju financijskih sredstava. Ne može se kazati, da ne vode brigu o svojoj tradicijskoj nošnji,  izvornim plesovima i pjesmama, odnosno kulturi koju njeguju. Rade koliko mogu, i promiču svoju kulturu koliko znaju.

Normalan je proces da se običaji postupno gube i gase, no valjalo bi se ipak češće prisjetiti  nekada lijepih prekopakranskih običaja.

Daruvar, 2012.godine, dopunjeno 2024. godine.

Siniša Njegovan Stárek