Biserne šarene perle

Klip i brkovi

Prošla su ta vremena, ali ipak se ih s veseljem sjetim. Jesu li bila dobra ili ne, ocijenite sami. Nekome da, nekome možda i ne, ali ako gledamo kako su ljudi ljudima puno više pomagali nego je to sada, tada je zaključak potpuno jasan.

Sva obradiva polja oko Pakraca i Lipika bila su nečime zasijana. Već od početka proljeća, cijelo ljeto, te cijelu jesen, ljudi su (ne samo seljaci poljoprivrednici) dobar dio svoga vremena provodili na plodonosnim poljima ovog kraja. Jesenje oranje, jesenja sjetva, zimsko gnojenje, proljetna sjetva ili sadnja, ljetna žetva i košnja,  jesenja žetva i berba, bili su procesi koji su se odvijali tijekom kalendarske godine. Poljima su odzvanjali ljudski glasovi, uglavnom veseli, a često se mogla čuti i pjesma ili glasni ljudski smijeh. Nije bilo baš lako raditi na prašnjavim ili blatnjavim poljima, nositi teške teretne snopove žita, velike sepete pune kukuruza, repe ili krumpira. Nije bilo lako ni zamahivati motikom,  kosom, ali niti sjekirom. Nije bilo lako  upravljati teškim plugom i tvrdoglavim konjem, nije bilo lako ni rovati po zemlji i u suhoj zemlji gomolje krumpira iskopavati. Ništa u poljoprivredi nije bilo lako. Niti jedna radnja nije bila laka, a ipak se  mnogo radilo na poljoprivrednom zemljištu. Mnogo, da - teško, isto tako. No, sve je bilo nekako lakše i veselije u dobrom i radinom društvu. Uvijek se  našao netko tko će čovjeku pomoći u poslu i nevolji! Uvijek se  našao netko tko želi pomoći u poljoprivrednim poslovima. Dakako, da se poljoprivredom nisu bavili samo seljaci, već su se poljoprivredom bavili i mnogi drugi, koji bi na taj način poboljšavali svoje financijske mogućnosti. Možda je takvih poljoprivrednika najviše  bilo među radnicima DIK „Papuk“ Pakrac, ili nekog drugog industrijskog poduzeća iz Pakraca i Lipika. Upravo kod takvih osoba, koji su se uzgredno bavili poljoprivredom, bilo je i najviše ljudi koji su vrlo rado ponudili svoju pomoć u poslovima u poljoprivredi.

Najčešće su to bili poslovi oko branja grožđa, branja raznog voća, sušenja sijena, žetve žitarica, sadnje i iskopa krumpira, ali ipak najviše  pomagača  je bilo angažirano kod berbe i perušanja kukuruza. Najviše radi toga što je jesen često bila klimatološki prevrtljiva, ali i radi najviše zasijanih površina žutim klipovima raznolikog kukuruza. A, toga kukuruza je bilo zaista raznih sorti, različitog okusa i raznovrsne uporabe. Na pakračkim i lipičkim poljima moglo se naći bijelog, žutog, ali i šarenog kukuruza različitih domaćih i stranih hibridnih sorti.  

Šareni kukuruz

Kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo često smo supruga Zdenka i ja išli pomagati u berbi kukuruza njenoj rodbini, našim susjedima i prijateljima. Svaki lijepi jesenji dan, najčešće subotom, netko od prijatelja, rodbine i susjeda imao je berbu kukuruza. Naši susjedi imali su podosta jutara zemlje zasijane gustim sklopom hibridnog kukuruza i kod njih smo se sasvim solidno nahodali po poljima i nanosili obranih klipova kukuruza. Nisu ih perušali na stabljici jer su to činili u svojim selskim dvorištima na tzv. perušalima. Bilo je to branje žutog hibridnog kukuruza kakvog su skoro svi sijali na poljima  Prekopakre, Pakraca i Lipika.

No, svugdje ima poneki izuzetak, pa ga je tako bilo i u našem pomaganju branja dozrelog kukuruza kod jednih naših prijatelja u Pakracu. Taj kukuruz nije bio žute boje, ni bijele boje, i nije bio hibridni kukuruz, već je on bio izvorni šareni meksički kukuruz. Neki bi rekli šareni indijanski kukuruz. Bio je to kukuruz puno većih klipova od ostalih kukuruza, koji su se tada sijali oko Pakraca i Lipika, i bio je to kukuruz različitih boja. Bili su to cjeloviti plavi, crveni, žuti, crni i bijeli klipovi, ali puno više je bilo klipova koji su imali zrnje različitih boja. Najčešće je kombinacija boja zrnja na klipu bila: crno-crvena, žuta–bijela-crna, plava-bijela-žuta i još podosta drugih varijanti. S ubrane površine od jednog i pol jutra njive nije bilo dva jednaka  klipa. Znači, nisu se mogla naći dva klipa koja su imala istu kombinaciju boja svoga zrnja. Nije bilo  dva jednaka klipa u punim seljačkim kolima, koje smo dobrano napunili velikim šarenim meksičkim kukuruzom.

Klipovi toga šarenog kukuruza bili su podosta duži, deblji i teži nego klipovi kod hibridnih kukuruza. Nisu bili samo duži klipovi na pojedinačnim stabljikama, već je i sama stabljika bila skoro pola metra u prosjeku viša nego stabljike kod hibridnog kukuruza. Na samom klipu je i zrnje bilo veće i punije nego na već spomenutim hibridnim klipovima. Debljina same stabljike bila je znatno veća nego prosječna stabljika hibrida. Zrno šarenog meksičkog kukuruza je po ukusu puno slađe nego zrno hibrida i daleko ukusnije za ljudsku ishranu, a taj kukuruz se ponašao i kao kokičar, odnosno od njega su se mogle praviti kokice. Zanimljivo je kako je izvana korica zrna  u nekoj boji, ali  iznutra je zrno bijele boje. Brkovi, odnosno svila klipa isto se odlikuje lijepim bojama.

Šareni kukuruz ili kojega još zovu kukuruz staklenog dragulja jedan je od najboljih koji spaja korisnost i ljepotu. Vjerojatno je uzgojen od meksičkih Indijanaca kao ukrasna sorta, ali korisna i vrlo ukusna za jelo.

No, tko je bio takav osebujan zanesenjak u Pakracu koji je sijao takav meksički kukuruz, kakvog nije sadio nitko u vrlo širokoj okolici, da ne kažem u tadašnjoj Slavoniji, a možda i Hrvatskoj.

Josip Oleksa (1920. – 2006.) iz Pakraca imao je oko jutro i pol plodne zemlje na pakračko-lipičkom polju nedaleko pakračke bolnice. Po zanimanju je bio trgovac i radio kao poslovođa u trgovini Astra u Pakracu.

Posjedovao je kuću nedaleko željezničke rampe između Pakraca i Filipovca. Nije mi poznato gdje je nabavio sjeme šarenog kukuruza, ali imao ga je dovoljno da zasije  jutro i pol svoje zemlje na pakračko-lipičkom polju.

Nisam baš posve siguran, ali mislim da smo mu supruga i ja prvi puta išli pomoći brati kukuruz 1976. godine. Bilo je to iznenađenje za nas, jer nikada nismo vidjeli toliko zasijanog šarenog kukuruza. Bio mi je poznat šareni kukuruz, posebno oni manji klipovi, ali toliko zasijane površine takvoga kukuruza ipak je bilo svojevrsno iznenađenje za nas.

Vlasnik zemlje je obavljao branje toga šarenog kukuruza zajedno sa svojom obitelji. Supruga Zuzana, kćerka Ivanka i zet Zlatko Grafina, poneki nećaci i susjedi, te moja supruga Zdenka i ja bili smo sasvim dostatni za berbu jednog jutra toga zasijanog  kukuruza.  

Doduše, bilo je podosta problema u berbi toga kukuruza. Naime, stabljike biljke bile su dosta više, a samim time i klip kukuruza za branje bio je na većoj visini nego kod domaćeg, ili hibridnog kukuruza. Niže osobe morale su se propinjati na nožne prste i rukama u visini glave skidati perušinu (suhu ovojnicu) s povelikog klipa. Takova „tjelovježba“ brzo izmori fizički slabije osobe, pa one jače moraju raditi za dvoje. Niti sama nošnja ubranih kukuruza do seljačkih kola u sepetima i košarama nije bila jednostavna. Sepeti su bili  veći nego obični jer ih je izrađivao sam vlasnik Josip Oleksa.

Josip Oleksa je bio visok i jak čovjek, pa je prema sebi i napravio sepete od ljeskovog drveta. Bili su to lijepi sepeti, ali za prosječnog čovjeka malo poveliki.

Prvih par godina naše berbe šarenog kukuruza, uz poteškoće fizičke prirode, protekle su relativno dobro. Vlasnik je bio zadovoljan urodom i obavljenim poslom, iako je taj urod bio za trideset posto manji u prinosima nego da je imao domaći bjelčić.

Taj domaći kukuruz, poznat je pod imenima bjelčić, bijelac ili jednostavno bijeli kukuruz. Čistak, vjekovima se uzgaja, nikad nije prskan. Tradicionalno se koristi u pravljenju žganaca, palente, cicvare, kukuruze. Stara porodična sorta, nasljeđivana s generacije na generaciju. Kako se ne bi pomiješao sa bijelim osmakom, valja znati, ovaj kukuruz ima 14 redova, za razliku od osmaka koji ima osam.

Ali Josip Oleksa nije htio sijati taj bijeli kukuruz, niti sorte hibridnog kukuruza koje su imale više prinose po hektru zemljišta i do četrdeset posto. Josip Oleksa je bio zadovoljan prinosima jer je on tim šarenim kukuruzom ishranjivao tri svinje, ponešto kokoši i nekoliko pataka. Dakako, taj kukuruz je mljeo  u brašno za vlastitu ishranu i spravljao jela kao da je sijao bijeli kukuruz. Nije radio jela od samog zrnja. No, postoji jako fino jelo od tog šarenog kukuruza koje je sada, a i tada je bilo vrlo popularno.

Šareni meksički kukuruz, poznat i kao meksički zapečeni kukuruz, popularno je jelo koje se sastoji od kukuruza iz konzerve pomiješanog s mladim lukom, majonezom, ribanim sirom, soli i paprom, a zatim zapečenog u pećnici. Jelo se može poslužiti kao prilog mesnim jelima ili kao nadjev za bruschette. 

To nije mogao raditi s hibridnim kukuruzom, a domaći kukuruz nije htio sijati iz ne znam kojih razloga.

Doduše, kćerke i zetovi  nagovarali su ga da ipak sije domaći ili hibridni kukuruz, jer imaju puno veće prinose, manje je posla nego kod šarenog kukuruza, i  puno lakše je brati domaći i hibridni kukuruz nego njegov šareni kukuruz.

No, Josip Oleksa je bio uporan u svom naumu i iz godine u godinu je sijao svoj šareni meksički kukuruz. Ipak, to skoro i nije bio više meksički indijanski kukuruz, već njegovo domaće sjeme koje je iz godine u godinu obnavljao na svojoj njivi. Dakako, kukuruz je bio šareni meksički kukuruz, ali je zbog vanjskih utjecaja okolnih zasijanih kukuruznih sklopova postao još šareniji i još čudniji.

Nakon desetak i više godina svoje upornosti i sreće s lijepim vremenskim uvjetima Josipa Oleksu počnu stizati godine, ali i nelijepo kišno vrijeme u kampanji berbe šarenog kukuruza. Upravo kada je dozrijevao kukuruz na pakračko-lipičkom polju počela je  dosadna jesenska  kiša sitnih kapi. Padala je i padala  nekoliko dana. Tlo u kukuruzištu  bilo je  dobrano natopljeno, a ponegdje su bile i omanje lokve vode između redova kukuruza. Nakon nekoliko kišnih dana konačno se među oblacima pojavljivalo ponešto sunca. Vrijeme je postalo stabilno i sunce je obasjalo polje šarenog kukuruza. Na suncu se  prekrasno ljeskalo zrnje šarenog kukuruza. Teško je bilo reći koja se boja zrnja više isticala na kasnom jesenjem suncu. Plava, crvena, crna, žuta, zelena, bijela, narančasta – bez obzira koja je bila boja zrna svaka je prekrasno sijala i gledala svoj odraz na mokroj zemlji natopljene njive. 

Vesela ekipa berača kukuruza, ohrabrena sa zlatno-žutom tekućinom Josipovih šljiva, stiže na lokaciju šarenog meksičkog kukuruza. Stiže na njivu Josipa Olekse. Bili su veseli u dolasku, ali čim vidješe ljeskanje kukuruznih zrnja na podugačkoj njivi nije im bilo više do veselja i razdraganosti. Zanijemi njihov smijeh i nisu se više čuli vicevi i pošalice iz prošlogodišnje berbe. Nije pomagala ni mirišljava šljivova tekućina.

Kukuruzne stabljike nisu stajale u redovima, već su one plivale nekim neredom u vodi i blatu.  Veliki šareni klipovi bili su zarinuti u gusto blato, a njihovi šareni brkovi su im raščupano plivali u lokvama vode. Više od polovine njive bilo je polegnutog kukuruza. Jedan dio stabljika bio je polomljen u visini klipa, a tek manji dio stabljika uspravno je stajao ili je bio nagnut u neku stranu, i klatio se  lijevo – desno  na blagom povjetarcu ne držeći se osnovnog reda. „Prekrasan prizor“ od kojega čovjeku odmah  bude zlo. Vlasnik njive Josip Oleksa samo je zamahivao glavom ne znajući što mu je činiti.   No, što je valjalo raditi nego gacati u blatu oko svake stabljike kukuruza i tražiti klip šarenog kukuruza, ili u zraku, ili u vodi ili pak u lijepom žitkom blatu. I, tako uporni berači kukuruza Josipa Olekse počinju „plesati“ u blatu pakračku inačicu meksikanske pjesme  „La Cucaracha“ . Blato se giba, diše i šprica na sve strane, voda zapljuskuje berače, a čizme na nogama berača ponekad ostaju u blatu, ponekad su pune blata i vode, a ponekad zaostaju za svojim vlasnikom.

 Jedna simpatična, uporna beračica precijenila je svoje fizičke sposobnosti i htjela odnijeti veliki teški sepet pun velikih klipova, pa zapela u dubokom blatu. Nije više mogla izvaditi svoje čizme iz blata, te je jedva izvukla jednu nogu iz čizme, i tom nogom ugazila  još dublje u blato, sve do koljena. Ostavila je puni sepet kukuruza u blatu, ali tak tada se nije mogla nikamo  pomaknuti s jednom nogom u čarapi i blatu, a drugom nogom u čizmi punoj vode i blata. Malo ju je zasmetao glasan smjeh ostalih berača, ali kada su ostali berači shvatili da ona ne može nikamo brzo su joj došli pomoći. Izvukli su i nju i  čizme iz blata i takvu blatnjavu odnijeli do seljačkih kola za odvoz kukuruza. Tamo je ostala sve do kraja berbe prelijepog šarenog kukuruza, sušeći svoje mokro i blatno ruho, a brišući suze nije znala bi li se smijala ili od bijesa plakala. Nesvjesnim pokretima po licu zamazala je lice pravom indijanskom blatnom šarenom maskom. Bila je šarena jednako kao i zrnje šarenog kukuruza, a njene lijepe oči  krasno su sjajile kao bademasta boja velikog zrnja na klipu šarenog kukuruza.

Te godine berba šarenog meksičkog kukuruza nije glatko protekla, ali je ipak završila nekakvim urodom. Doduše svi berači izgledali su jednako blatnjavi i musavi kao i njihova kolegica bademastih očiju, koja se sušila na ugodnom jesenskom suncu.

Nažalost, slijedeće godine urod šarenog meksičkog indijanskog kukuruza neće ubrati uporni i ustrajni Josip Oleksa i njegovi usavršeni berači šarenih kukuruza. Njime će se pogostiti šarene divlje svinje, iz obližnjih šuma s obronaka Psunja u jesen 1991. godine.

Tako je nestao prelijepi šareni meksički kukuruz s pakračko-lipičkog polja. Kako je brzo nastala, tako je i brzo nestala pakračka inačica popularne meksičke pjesme La Cucaracha, koja se izvodila desetak metara od samog korita rijeke Pakre.

U Daruvaru,  3. 10. 2025.            Siniša Njegovan Stárek