Živo kamenje (1. dio)

Jama za gašenje živog vapna

Godine 1955. imao sam devet godina. Završio sam III. razred osnovne škole u Prekopakri. Živio sam s roditeljima, dvije mlađe sestre,  bakom i djedom te stricem, koji je bio četiri godine stariji od mene. Kuća nije bila baš velika, skoro kao i većina kuća u Prekopakri, a nas je ipak bilo malo više za tako ne baš prostranu kuću. Radi toga su roditelji odlučili sagraditi veću kuću na istom mjestu. Kako bi to mogli učiniti valjalo je srušiti dio stare kuće i dograditi novi dio kuće. Doduše, u dvorištu je bila još jedna stara kuća, kuća koju su sagradili moji pradjed i prabaka i bila je stara preko osamdeset godina, a bila je građena sirovom ciglom i nabijenom zemljom žutuljom. U njoj su živjeli moja baka i stric.

Negdje početkom ljeta počelo je rušenje stare kuće i to skidanjem starih crjepova i krovne konstrukcije. Prigodom skidanja krovne konstrukcije i rušenja starog dijela kuće pomoći su nam došla dva zidara iz našeg susjedstva, te braća moje bake Pauline, Franjo i Josef, jedan tesar, a drugi  klesar i zidar. Ovaj potonji, imenom Josef Klačmer, bio je pravi veseljak i neprekidno je stvarao nekakve šale i spačke. Upravo je on odabrao mene da mu budem pomagač prigodom skidanja crijepa s letava. 

Nisam  bio baš nešto jak niti visok, ali on je tvrdio da sam ja sasvim dobar da mu pomognem u tom poslu. To što sam ja bio dijete, njega nije previše opterećivalo, već je govorio kako djeca od malena trebaju učiti raditi, s čime su se i ostali složili, i tako sam ja od njega dobivao crijep i nosio ga na drugi dio tavana. Ali, nije to dugo trajalo! Na jednome suhome mjestu, na spoju letve i grede, ose su napravile osinjak i pobunile što im se ruši njihovo gnijezdo. Ne znam zašto, ali ose nisu ubole njega, valjda zato što je bio mršav kao suhi „bakalar“, već su ubole mene, i to u sam vrh nosa. Kako sam bio mali, a nos mi je poveći, taj je ubrzo bio još i podosta deblji i sav pocrvenio. Skoro je izgledao kao one duguljaste crvene paprike. Vidjevši me s takovim nosom, brzo su mi na nos „nalijepili“ hladnu ilovaču, kazavši kako hladna ilovača pomaže u takvim slučajevima, i da će mi otečeno od uboda ose brzo proći, jer su izvadili žalac iz mog nosa. Mogli su me varati kako su htjeli, jer sam bio mali, i malo toga znao o osama i ilovači.  No, kako ne bih bio bez posla i plakao zbog nosa, ubrzo su mi našli „novu zanimaciju“.

U to vrijeme za gradnju kuća (zidanje, žbukanje, krečenje) koristilo se vapno ili živi kreč, kako se to govorilo među zidarima. Da bi dobili gašeno vapno, djed i otac su iskopali u zemlji poveću rupu veličine  2 x 3 metra i 1,5 dubine, nedaleko od stare kuće izvan dvorišta. Upravo do te jame u zemlji doveo me je taj bakin brat Josef, Josef Klačmer, kojega ni ose nisu htjele ubosti, i objasnio mi što trebam raditi. Posao mi je bio da iz nekoliko velikih jutenih vreća izvadim živi kreč i ubacim u tu veliku rupu. 

Kada sam mu rekao da ja u vrećama ne vidim ništa živo, a bojao sam se da će me opet nešto ubosti ili ugristi, rekao je da ću vidjeti kada ga bude gasio, kako je „živo“ to kamenje koje ja imam ubaciti u tu veliku jamu. Sada mi je to bilo još čudnije, što će to biti kada neko gasi kamenje. Doduše, od strica Josefa bilo je svašta za očekivati, ali ipak sam mislio da se baš ne bi toliko sa mnom šalio kada je znao za moj crveni natečeni nos. Znao sam da se vatra gasi, ali kamenje, e to je valjalo vidjeti. 

Nije mi trebalo puno vremena i uspio sam to kamenje pobacati u  rupu od ilovače, koja je bila žuta baš kao i moj nos. Doduše, moje ruke su bile potpuno bijele od vapnene prašine i pomalo su me pekli dlanovi, ali sam to izdržao i otišao do strica Josefa, tako sam ga zvao, i kazao kako sam već sav kamen ubacio u jamu.

• E, sada ćeš vidjeti kako se gasi živo kamenje!

Stric Josef je uzeo veliku kantu punu vode pa polio po tom ubačenom kamenju. Zatim još jednu, pa još podosta kanti punih vode. Odjednom je  kamenje počelo šištati, bučiti, voda šuštati, mjehuri poskakivali po površini kao da voda vrije. Prskanje  vruće vode na sve strane otjeralo me od te rupe. Kamenje se počelo raspadati i stvarala se neka cjelovita tekuća masa kao snijeg bijela.

- Eto, to ti je gašenje živog kreča. Sada ga čuvaj dok se ne ohladi, a poslije ću ja doći da to prekrijem daskama, kako slučajno netko ne bi upao u taj vrući kreč. Pazi taj kreč je sada jako vruć i nikako ne diraj površinu te smjese, toga vapna.

No, znatiželja je ipak prevladala mojim bičem i šetao sam se oko te rupe kao mačak oko vruće kaše. Na koncu, pa ja sam morao čuvati tu rupu sa živim vapnom. Tako su me zadužili majstori zidari, a njih se moralo slušati.

Ipak, iako se vapno nije još ni približno ohladilo, ta  prelijepa bijela ravna površina u jami povukla me  da probam s nekim dugim štapom  prelaziti po toj bijeloj površini i gledati kako će ona izgledati  kada je ja malo natrljam ilovačom, kao što je bio moj nos natrljan ilovačom. Uglavnom, nakon moga šaranja dugim zašiljenim štapom ubrzo su nastale lijepe  žute vijuge po bijeloj površini vrućeg ugaslog kreča. Osjećao sam se vrlo zadovoljan nakon mog šaranja po bijeloj površini ugašenog vapna. Lijepe plitke brazde pojavile su se po cijeloj površini te, za mene, velike rupetine.

Baš lijepe šare-bare. Umjetnost u trenutku nadahnuća. Doduše, za termin „umjetnost“ tek sam podosta kasnije shvatio što je to, a tada ni sam nisam znao što sam stvorio. Jedino sam znao da mi se to jako sviđa i da mi je ta rupa baš dobro došla. Nakon tog uratka nije me više bolio ni moj natečeni crveni nos.

Upravo, kada sam dovršio svoje „umjetničko djelo“ od kreča i blata, došla je poveća delegacija majstora zidara i tesara da vide kakav je ugašeni kreč. Imali su što vidjeti! Prekrasne vijuge od žute zemlje ilovače zrcalile su se na snježno-bijeloj površini ugaslog kreča. Od jednog do drugog  kraja tog velikog iskopa u zemlji (rupetine) pružale su se tanje ili deblje blatnjave pruge. Bilo je podosta zemlje u tom ugaslom kreču. Tada nisam znao ni shvaćao što zidarima znači blato u čistom kreču. Takav kreč je bio neupotrebljiv za zidarske poslove. A, što sam ja mogao kada me povukla moja umjetnička duša. Baš sam si  mislio kako si pašu ta tamnija žuta boja blata i svijetla, bijela boja ugaslog kreča. Krasna kombinacija. Baš prema mome viđenju, ali ne i prema viđenju moje tadašnje okoline.

Nažalost, moje umjetničko djelo nitko nije razumio. Nitko se nije ni trudio kako bi razumio moje umjetničko djelo. Nitko se nije ni sjetio kazati da li im se moje djelo sviđa, već su svi bili ljuti na mene što sam upropastio tako lijepi bijeli kreč. Majstori zidari bili su preneraženi i samo su okretali glavama i nešto su mrmljali među sobom. Tek su nakon treće čašice odlične kruškove rakije došli k sebi. To je bila upravo ona rakija, od naših slatkih krušaka tikvica, koju je pekao baš Josef Klačmer s tim istim zidarima. Mislio sam da će im ona pomoči da shvate moje uspješno djelo, ali ništa. Ne bi njima pomogla ni litra rakije po svakom majstoru zidaru. Takav kreč nije im  više mogao poslužiti za njihove zidarske radove. Od oca sam bio i „primjereno“ nagrađen za taj moj prvi umjetnički uradak. On nije volio apstraktna djela, a o djedu, koji je bio arhitekta, da i ne govorim.  Taj dan sam završio ne samo natečenog nosa, već i utrnutog stražnjeg donjeg dijela tijela. Nije da me nije boljelo tijelo, ali me više boljela duša. Mlada duša koja je tek počinjala razvijati umjetnički talent.

To jako boli kada vaša okolina nije svjesna vašeg umjetničkog talenta, a još je gore kada ne shvaća vaše umjetničko djelo. Što se da tada činiti. Skoro pa ništa! Pomiriti se sa sudbinom, i …  eto, to se događa, kada mozak ponesu srce i emocije, tada u završnici najviše propati tijelo „ umjetnika – početnika“.

Nastavak slijedi

Daruvar 29. 4. 2021. – 15. 9. 2025.                 Siniša Njegovan  Stárek