Darvil2
Darvil2
Medianno
PRIPOVIJESTI IZ PAKRAČKE I LIPIČKE POVIJESTI

Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)

11.04.2021. 11:00 | 4020 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Slavonija u prvoj polovini XVIII vijeka

Na dan 26. siječnja 1699. godine potpisali su nakon višegodišnjeg teškog ratovanja zastupnici kršćanskih vlasti i otomanske porte mir u drevnoj vijećnici u Srijemskim Karlovcima. Nakon završenih ratnih nesreća i potpisivanja labavog mira došlo je do novih prekrajanja granica između Habsburgovaca i Turskog carstva.

Dr. Ferdo Šišić u svojoj knjizi „Franjo barun Trenk i njegovi panduri“ iznosi ovakvo svoje viđenje tih burnih vremena:

„Hrvatski se sabor živo i pouzdano nadao još tamo 1688., da će kralj oslobogjene krajeve pripojiti materi zemlji, pošto je tada imenovao dne 23. januara pukovnika grofa Franju Ivanovića velikim županom verovitičke i požeške županije, a taj je po tom i prisegu položio pred našim saborom, pa doskora (1694.) učini to isto i novi podžupan verovitički i požeški Ivan Dolenec. Ali nade se sabora hrvatskog izjaloviše, dapače u sjednici od 23. februara 1698. nagje se prisiljenim izjaviti, da je Slavonija s Hrvatskom„ od uvijek bila jedno tijelo i s toga da ima s njome ista prava i slobode, pa sada nakon oslobogjenja neka se obje zemlje opet u jedno tijelo sastave“ (Smičiklas: Oslobođenje Slavonije) No sve badava; Slavonija ostade otkinuta grana hrvatskog debla djelomično još preko po vijeka, a kad uvažimo još i vojnu krajinu, sve do u naše dane. Zapadna joj granica prema Hrvatskoj, za onda varaždinskoj krajini, tekla početkom XVIII. vijeka rječicom Lonjom od ušća u Savu do blizu Osekova, pa prelazeći Ciglenicu šumu, spuštala se kod Megjurića na Ilovu, kojom je prolazila sve do njezina izvora, a onda uspinjući se na Bilo gorje silazila je između Turnašice i Črešnjevice na Dravu kod Gradeca. /Granica je izragjena prema službenoj karti od 1718., što je priložena pomenutoj Smičiklasovoj knjizi. /Sav taj teritorij bude prozvan donjom Slavonijom (Slavonija inferior), u opreci prema gornjoj Slavoniji ili današnjoj Hrvatskoj izmegju Drave i Kupe, a doskora naprosto Slavonijom, prema latinskom nazivu Slavonia ili Sclavonia, dok je drevni narodni izraz slovinska zemlja ili Slovinci, vremenom sasvim isčeznuo i zaboravljen. Ovo je u toliko zanimljivo, što je sada puki naslov rex „Slavoniae“, kojim su se tekar Habsburgovci od 1527. i dalje počeli služiti, dobio u neku ruku realnu podlogu, jer se njime stao označavati stanoviti teritorij, pa tako mogao zavesti na separatistički pojam zasebne „ kraljevine Slavonije“.

Na ovom teritoriju što obuhvataše oko 17.000 km₂, stanovalo je prema prvom polom XVIII. vijeka nešto preko 200.000 žitelja, koji su se po narodnosti dijelili na Hrvate, Srbe, Magjare i Arbanase, a obzirom na vjeru, na rimo-katolike, grčko-istočne i protestante. Poglavito žiteljstvo bili su Hrvati rimo-katolici, kojih je bilo nešto preko polovice, te su činili glavno žiteljstvo po varošima, a isključivo po svoj ravnoj djakovštini, valpovštini i srednjoj Posavini. Oni su bili prasjedioci što prekužiše grozno tursko ropstvo, ali i potomci onih sokolova, koji gotovo sami očistiše zemlju od stoljetnog dušmana. U govoru služili su se malʼ da ne isključivo ikavštinom.“

Tako o političkim prilikama i stanju u Slavoniji u 18. stoljeću piše jedan od najvećih hrvatski povjesničara dr. sc. Ferdo Šišić (1869. – 1940.), pa nastavlja:

Pored njih sjede doseljeni grko-istočni Srbi. Turci ih prvi uzeše naseljavati poslije 1526. Ponajviše po gorovitim stranama današnje požeške i verovitičke županije, gdje su u tolikom broju živjeli, da se sav kraj oko Cjepidlaka, Sirača, Subocke, Bijele Stijene, Pakraca, Daruvara i Voćina prozvao „Mala Vlaška“. Prva velika seoba za koje Srbi napučiše Srijem i verovitičku županiju do blizu Osijeka, pada u godinu 1690., kad je patrijarh Arsenije III. Čarnojević preveo amo, a još više u južnu Ugarsku 36.000 porodica, dok se druga seoba u iste krajeve zgodi godine 1737. za patrijarha Arsenije IV. Jovanovića Šakabente, s kojima dogjoše uz Srbe još i nekoliko arbanaske familije. Srbi činili su do blizu polovice žitelja slavonskih, a najviše ih je bilo uz „Malu Vlašku“ po Srijemu po selima i gorskim visovima. Govor im je bio na istoku isključivo ekavski, a u „Maloj Vlaškoj“ jekavština. Po nekim varošima, kao Osijeku, Petrovaradinu, Karlovcima i Zemunu, naseliše austrijski generali njemačko žiteljstvo i to iz austrijskih i južno-njemačkih krajeva, kako nesumnjivo njihov dijalekt pokazuje, dok su vjerom bili od veće česti katolici, tek tamo amo evangelici.“

 

Karta govora i naselja u Slavoniji na koncu 17. stoljeća. Žuto na karti su starosjedioci Hrvati, a crveno označava teritorij s doseljenim Vlasima – Srbima. Smeđe je sa starosjediocima Mađarima. Područje na zapadu Slavonije u to vrijeme nazivano je „Mala Vlaška“. Velika Vlaška je dio zapadne Rumunjske. Karta preuzeta s portala www.zupa-valpovo.com.

Do obnavljanja virovitičke, požeške i srijemske županije, te uređenja vojne krajine, Slavonija je bila sve do 1745. godine pod upravom carske komore, odnosno vojničkom upravom. Takva uprava nanijeti će više štete nego koristi stanovništvu Slavonije. Naslovni župani na tim područjima postaju: Franjo grof Ivanović za požešku i virovitičku županiju, biskup srijemski Franjo Jánny za srijemsku, a Ivan grof Drašković za vukovarsku županiju. Međutim, pravi gospodar bio je u Slavoniji osječki general Guido grof Starhemberg, koji je ubirao prihod od sedam upravnih kotara: Đakova, Požege, Voćina, Kraljeve Velike, Orahovice, Vukovara i Pakraca.

Dakle, Pakrac je bio praktički direktno pod vojnom upravom i upravo u to vrijeme i dolazi do izgradnje te tri vojne zgrade (Pakrac, Pleternica i Kutjevo) s tim da je najveća sagrađena u Pakracu. Doduše nemam  točnih podataka o gradnji samih zgrada, ali pretpostavka je da su građene od 1720. – 1730. godine. Valja napomenuti da skoro nitko od tadašnjih plemića, koji su dobili od kralja određena vlastelinstva, ne bi na tim nemirnim područjima na granici s Otomanskim carstvom gradio takve zgrade. Jedino je carska komora, odnosno vojna uprava imala razlog graditi takve zgrade za vojne potrebe. Valja imati na umu i neprekidne manje ratove koje Habsburgovci vode protiv Turske, ali i pljačku naroda na tim područjima, a za to im trebaju takve zgrade i kasarne kako bi vojnike imali neposredno uz granicu na Savi, ali i držanje stanovništva pod stalnim pritiskom.

Ferdo Šišić, u već spomenutom djelu „Franjo barun Trenk i njegovi panduri“, o vojnoj upravi i gospodaru Slavonije osječkom generalu Gvidu grofu Starhembergu  piše ovako:

Iz „Male Vlaške“ dobivao je osim stoke i žita, suviše hiljadu dukata, a jednako je šiljao svoje ljude, časnike i vojnike, da kupe prihod i narod globe; kapetan Krsto Szamniczy sam je prikupio u Požegi kroz nekoliko mjeseci 64 vola i 5000 for. u gotovu novcu. Mnogo su otimali i grabili zapovjednici šestero tvrgjava slavonskih u Osijeku, Petrovaradinu, Brčkom, Moroviću, Brodu i Gradiškoj. No najgora haračlija bio je osječki ratni povjerenik Ernest Kestler; kako se ljuto tuže na njega patrijarh Arsenije III. Čarnojević, hrvatski stališi i komorski upravitelj Martin Zemljak, pa i pojedine općine! Gori je bio od Turčina. On je po svojoj volji otimao narodu žita, stoke, kućnog nereda, konjskih sprava, zlata i srebra. Njegovi su ljudi po vas dan tumarali zemljom, te grabili sve što im je ruku dopalo.“  

Upravo takovo ponašanje carske komore, a posebno vojnih vlasti, a kasnije i velikaša, nagnalo je stanovništvo da se odmeće u hajdučiju. Po slavonskim šumama mnoštvo je hajduka koji radi raznih razloga, a najviše zbog terora vlasti pribjegavaju hajdučiji i razbojništvu.

Najviše je hajduka na području „Male Vlaške“, jer tamošnje stanovništvo, naseljeno od Turaka, naviklo je na drugačiji način života pod Turcima. Njima novi sjedilački način života, gdje njih netko pljačka i otima im što su sami stekli, nikako ne odgovara.

Sam pakrački kraj bio je podijeljen tako da se njegov veći dio nalazio u sastavu Provincijala (civilni dio Slavonije) i isto je predstavljalo vlastelinstvo Pakrac, a južni dio pakračkog kraja pripadao je Vojnoj krajini i to Gradiškoj pukovniji, s tim da je sjedište satnije bilo u Čagliću.

 

Baruni Trenck

Franjo barun Trenk potječe od stare njemačke plemenite loze iz srednje Njemačke (u tzv. franačkom okrugu - Frankenkreis), gdje se obitelj prvi put spominje u 13. stoljeću, koja je sredinom 15. stoljeća preselila u Prusku gdje su s visokim činovima služili u pruskoj vojsci.

Preci Franjina otaca, Ivana baruna Trenka (1652.-1743.) bili su gospodari Grass und Klein Schahanlaken i tamošnji zemaljski carski upravitelji. Obitelj se doselila, zajedno s Teutonskim viteškim redom, u tadašnju istočnu Prusku, gdje je ubrzo stekla velike posjede.

Ivan barun Trenk  je služio prusku vojnu službu, no nakon uspješno odbijene opsade Beča 1683. godine, te austrijske ofenzive na Osmansko carstvo, pridružio se habsburškoj službi kao barjaktar da bi napredovao sve do čina potpukovnika. Prelazeći u austrijsku vojnu službu, nadajući se boljoj karijeri, boljoj sreći i prestanku neprekidnog ratovanja, taj hrabri Prus odriče se protestantizma i povrati se na pradjedovski mu katolicizam.

Baruni Trenk isticali su se visokim činovima u pruskoj vojsci, pa je tako stric Franje baruna Trenka bio vrhovni konjički general u Königsbergu, a umro je 1740. godine, pokriven po tijelu od osamnaest rana, zadobivenih u raznim bojevima.

Ivan barun Trenk se prema zahtjevima vojničke službe često  selio, pa je tako Franjo i obišao mnoge gradove i pokrajine još kao dijete: Messinu, Palermo, Milazzo, Tropeu, Termini, Trapani, Napulj, Romagnu, Veneciju, tršćanski i riječki kraj, Korušku, Tirol, Štajersku, Hrvatsku, Slavoniju, Srijem, Banat do Temišvara i Petrovaradina. Tu je i Franjo svjedočio svom prvom boju, gledajući bitku kod Petrovaradina 5. kolovoza 1716. godine. U to vrijeme Petrovaradin je vrlo važna utvrda u Srijemu smještena na desnoj obali Dunava nasuprot današnjeg Novog Sada. U 18. stoljeću bila je sjedište jednog od zapovjednika Vojne krajine te petrovaradinskog komorskog provizorata.

 

Dječaštvo i vojno školovanje

Poslije burnog djetinjstva Franjo jednako tako nastavlja i u dječačkoj dobi te školovanju u Šopronu i Požegi.

Dok je njegov otac u Beču (na nagovor svoje žene, Franjine majke, koja potječe iz ugledne obitelji Keiler von Hargvatten, obitelji kurlandskih kneževa) zatražio službu u utvrdi Brod na Savi, Franjo započinje školovanje u Šopronu (Ugarska). Problem discipline i razni ekscesi nastavljaju pratiti mladog Franju i u Šopronu, te on ubrzo bude premješten na školovanje u isusovačku školu u Požegi.

 

Preslika umjetničkog djela: Franz Jasschke – Tvrđava brod na Savi 1807/08. Moderna Galerija Zagreb. Preuzeto iz knjige Brodska tvrđava Josipa Kljajića.

Iako barun Franjo Trenk ima podosta problema u komunikaciji s ljudima, a posebno s nadređenima – često izaziva razne nepodopštine – nažalost prate ga i nesretni događaji u ranoj mladosti. Godine 1725. umire mu stariji brat pod kotačima kočije i kopitima prestrašenih konja. U istoj kočiji vozili su se i on i drugi njegov brat. Nedugo zatim od tuge umrle su mu  baka i majka.

Dvije godine kasnije započinje Franjina vojna karijera kod ugarskog palatina, grofa Nikole Pálffy de Erdődy.

U svojim memoarima Barun Franjo Trenk za ovaj period svog života ovako govori: "Od tog vremena moja se sreća počela nadmetati s nesrećom i obratno", naime, Trenk je, ne pretjerujući, imao problema s autoritetom. Nikako da svoj karakter podredi tadašnjim društvenim normama, što ga je na kraju i dovelo do preranog završetka života.

I tako s tek navršenih šesnaest godina života barun Franjo Trenk kreće samostalno u svijet i svoju kratku, ali burnu vojničko-ratničku karijeru. Doduše, u ono doba to nije bilo ništa novo, jer su aristokratski mladići u tim godinama polazili u vojnu službu kao časnici, no za baruna Franju Trenka to nije bilo dobro, jer je naučio na svojeglavost i otresitost, misleći da se vojnička služba sastoji jedino u tome, da se neprestano razbija i zameće kavga. To mišljenje i taj karakter ga nažalost nikad nisu napustili, već se tomu pridruži i dobar dio okrutnosti, što će mu doduše pribaviti glasovito ime, ali i prerani grob.

Dvije godine barun Franjo Trenk je u vojnoj službi u Stolnom Biogradu (današnji Székesfehérvár).  Stolni Biograd je bio drevna  prijestolnica mađarskih kraljeva i krunidbeni grad u kojem su okrunjeni i pokopani prvi mađarski kraljevi. Te dvije godine ispunjene su mu dvobojima, raznim čarkama,  ljubavnim aferama, problemima s nadređenima, raznim nasiljima i kartanjem. Sam barun Trenk svoju strast za kartanjem ovako obrazlaže; “Tko se u naše pokvareno doba ne karta, u toga nema svega onog, što se od valjanog vojnika traži. Baš kao da nema smjelosti da stavi život svoj protiv vatre i mača, tako i onaj koji se plaši da stavi na jednu kartu sav svoj imetak.“

U listopadu 1729. Trenkova regimenta bude preseljena u Osijek, a barun Franjo Trenk nastavlja svojim načinom života, i ubrzo je sudionik dvaju dvoboja od kojih je jedan dvoboj imao sa svojim budućim rođakom Tillierom. Kako je bio vrstan mačevalac, to je uvijek sretno prolazio u takvim prilikama, ali ne treba ni reći kako je zbog toga imao problema s svojim nadređenima, odnosno, slijedila ga je kazna jer je proveo „veći dio godine, kod tako zvanog regimentskog ćaće ili profuza (tamničara).

Fotografija: Rezultati antropoloških istraživanja provedenih na mumificiranom tijelu baruna Franje Trenka. Na temelju 27.019 CT snimaka njegovog tijela i sedam uzoraka mekog tkiva izrađena je rekonstrukcija njegovog lika. Rezultati se izvorno nalaze u Muzeju Špilberku u Brnu.

1732. godine Franju zadesi daljnja nesreća. U Beču od difterije umire mu i drugi brat, kojeg je otac doveo u Beč da bude ađutant kod generala baruna Üttelna.

Nakon tih tragedija u obitelji Trenk, otac Ivan barun Trenk odluči da Franjo, sada jedini sin, preuzme njegova imanja u Slavoniji, Pakrac i Pleternicu, koje je on 1723. godine kupio od baruna Imsena. Ujedno mu predloži da se oženi, no nije želio da se oženi gospođicom von Tillier, koju je Franjo strastveno ljubio, već nekom drugom gospođicom.

U svojim memoarima Franjo događanja iz tog vremena ovako opisuje: „Protiv svoje volje morao sam ga poslušati. Nakon okršaja s poručnikom A … iz Daunove pukovnije (njemačka pješačka pukovnija grofa Dauna) u Petrovaradinu, u kojem sam izvjesnog poručnika udario po uhu, četiri su me časnika te pukovnije napala mačem. S obzirom da sam ja u obrani povukao svoj mač, uhićen sam zahvaljujući lukavštini supruge generala Tilliera i nisam pušten na slobodu sve dok se nisam oženio njezinom kćeri. S njom sam bio u braku četiri godine. Imali smo četvero djece, ali sva su djeca, a i njihova majka, umrli do 1737. godine.

Dakle, imao sam ženu i svoj sam slučaj ocu tako dobro predstavio da je bio zadovoljan. Preuzeo sam vlastelinstvo te protiv svoje volje počeo gospodariti. Otac je pak svoju komandu Brodskom tvrđavom zamijenio za komandu u Levoči, kamo sam sa suprugom često putovao da bismo ga posjetili. Sa ženom sam dakle do 1734. godine živio spokojno i radosno.“

Radi pojašnjenja; Franjo se u Petrovaradinu oženio Josephom Tillier, kćerkom feldmaršal-lajtnanta Johanna Franza baruna Tilliera, odnosno sestrom svog suparnika u dvoboju u Osijeku.

Dana 16. studenog 1732. Franjo bude svečano uveden u posjed imanja pleterničkog i brestovačkog. Stari barun Ivan Trenk iz Broda na Savi (danas Slavonski Brod) bude premješten u sjeverno-ugarski grad Levoču (Levoča je sada grad u Prešovskom kraju u istočnoj Slovačkoj i upravno središte Okruga Levoča), gdje ostane do svoje smrti, pa tako Franjo barun Trenk zavlada sam čitavim ogromnim vlastelinstvima Pakraca, Brestovca i Pleternice.

No, vrijeme upravljanja i gospodarenja ovim vlastelinstvima nije dugo potrajalo. Kako Franjo barun Trenk u svojim memoarima nigdje ne spominje nekakvu izgradnju dvorca ili bilo kakvog građevinskog objekta na svojim imanjima, a ne spominju takav događaj niti njegovi biografi, već sam prije zaključio da je zgrada „Trenkova kasarna“ u Pakracu sagrađena prije njegova vremena, ali da je njemu poslužila za vojačenje i okupljanje osoba (ratnika) pod nazivom p a n d u r , odnosno Trenkovi panduri.  Naša riječ  p a n d u r, dolazi od latinske riječi b a n d e r i u m, što znači pratnju (čeljad) kojeg posjednika (vlastelina), a u starije vrijeme oboružanu četu velike feudalne gospode.  

 

Fotografija: Današnji izgled bivše vojne zgrade na Trenkovu vlastelinstvu Pakrac. Zgrada je kroz povijest poznata kao Trenkova kasarna, bolnica, pa škola u Pakracu. Snimio S. Nj. Stárek 10. veljače 2021. g.

U to doba barun Franjo Trenk je na vlastelinstvu, ali nastavlja svojim svađalačkim načinom života, pa u Našicama i Osijeku upada u nove nevolje i završi u tamnici u osječkoj Tvrđi. Tek na zauzimanje generala Khevenhüllera oslobodi ga iskup od 1700 forinti.

Taj ga je događaj podosta razljutio i on sa suprugom i djecom odlazi ocu u Levoču. Ali u Levoču nastavlja po staroj navici te nakon još nekoliko ljubavnih afera i sudskih parnica morao se vratiti u Slavoniju.

Kako je 1737. godine započeo rat s Osmanskim carstvom, ponudio se grofu Seckendorffu (u tom trenutku je obnašao dužnost maršala austrijske vojske i zapovjednika Ugarske) da po svom trošku krene u rat s Turcima. S obzirom da mu je prijedlog odbijen odlučio je svoje talente ponuditi drugom gospodaru, i to u carsku Rusiju, točnije Anna Ivanowna (ruska carica od 1730.-1740. godine).

Trenk  je 1737. godine stupio  u rusku vojnu službu i s 300 ljudi otišao preko Poljske u Kijev. Istaknuo se u borbama na Bugu.

U ruskoj službi njegovo nepoštivanje autoriteta i nagla narav dolaze još više do izražaja. Iako je zaslužio i koje napredovanje (postao je premiermajorom u orlovskoj dragunskoj regimenti), ipak je morao otići iz Rusije zbog incidenta nakon kojeg je osuđen na smrt radi neposlušnosti i nepokornosti. Na kraju ipak nije smaknut nego je 1740. pomilovan i prognan iz Rusije te se vratio na svoja imanja u Slavoniji (radi se o vlastelinstvima Brestovac, Velika, Pakrac i Pleternica) gdje je zatekao veliki metež - u njegovom odsustvu stopa hajdučije je podosta porasla.

Fotografija: Povijesna postrojba Trenkovi panduri“ iz Požege na otvaranju izložbe „Baron  Trenck“ u Gradskom muzeju Brno 2019. godine. Snimio prof. Goran Hruška, počasni član postrojbe.

Nastavak slijedi.

Daruvar, siječanj- ožujak 2021. godine.

Siniša Njegovan Stárek


Darvil3