Lipik u srednjem vijeku

Sugrađani su već godinama mogli čitati o susjednom srednjovjekovnom Pakracu, ali do sada nisu imali mnogo prilika čitati o Lipiku u istom razdoblju. Zašto je to tako? U Pakracu je urbanizacija tekla znatno drugačije nego na brdskim predjelima Pakračke gore i Psunja, ujedno i Blatuškog brda čija nam je arheološka topografija sada ključna za proučavanje procesa nastanka Lipika. No, prije nego što počnemo, trebamo objasniti nekoliko procesa urbanizacije u arheologiji.
Prvi od njih, najjednostavniji, uočljiv je u susjednom Pakracu i, primjerice, Požegi, gdje oko locus credibilis, odnosno zidanih utvrda koje imaju iznimnu političku moć, nastaju podgrađa koja ubrzo formiraju građanski sloj i moderne gradove. Psunj, Pakračka gora i Blatuško brdo nikada nisu bili pogodni za masovne urbanizacije, posebice zbog surovog reljefa. S druge strane, ista surovost reljefa i smještaj utvrda na visovima i vrhovima klanaca isticali su njihovu posebnu stratešku važnost u borbi protiv, isprva, razbojnika i heretika te susjednih pohlepnih plemića, a kasnije i od prodora Osmanlija.
Možemo reći kako današnji Lipik nastaje iz većeg broja manjih gorskih utvrda na Blatuškom brdu, današnjem Kukunjevcu i Bujavici. Od slavenskog doseljenja u ove krajeve, šire područje Lipika naseljeno je hrvatskim katoličkim stanovništvom čiji će se homogeni sastav održati do provala Osmanlija u 16. stoljeću. Gorske utvrde na području Blatuškog brda (Lipički vinogradi – Donji Čaglić i područje Subocke, Livađana i Bujavice) građene su na istaknutim vrhovima, opkopane su obrambenim rovovima, a njihovi bedemi su uzdizani kombinacijom zemlje i drvenih palisada. Na najvišem, dodatno nasipanom području, uzdizala se plemićka palača građena od zemlje i šiblja, često i od opeke. Niži dio takvih utvrda nastanjivao je građanski sloj (često sastavljen od trgovaca i obrtnika).
Nerijetko povijesni izvori bilježe i pojavu crkve unutar takvih zdanja, a treba istaknuti postojanje crkve sv. Jurja i velikog groblja u području današnjih Vinograda, kao i crkvu sv. Marije na području utvrde u Bujavici. Lokalni velikaši, kako bi dobili na ugledu i moći, posebice u očima kralja, često su osiguravali smještaj i imovinu pripadnicima nekog od crkvenih redova. Za područje Lipika ističu se pripadnici benediktinskog reda, čiji opat boravi u utvrdi Bujavica, dok benediktinci značajniji imetak posjeduju u Donjem Čagliću, u obliku potpunog posjeda ranije spomenute crkve sv. Jurja. Iako su ove gorostasne zemljane strukture i danas uvelike vidljive na brdskim visovima, a njihov stil gradnje često ostavlja gledatelja bez daha, postoje i one utvrde koje je gotovo nemoguće otkriti bez zračnog snimanja moderne tehnologije. Jedna takva danas se nalazi ispod pašnjaka između Bujavice i Kukunjevca, a druga, poveća, na području oranice u Marinom Selu.
Treba reći kako, osim trenutno poznatih devet utvrda i utvrđenih stražarskih postaja, postoji još između njih i dvadeset manjih zaselaka i selišta (do današnje Poljane) koja su egzistirala kao feudalni posjed ovih devet plemićkih sjedišta. U srednjovjekovnoj Slavoniji odnosi između takvih plemićkih utvrđenja često su bili vrlo zategnuti. Nerijetko je feudalac otimao ili sabotirao susjedna selišta kako bi stekao moć, što je, osim izazivanja sveopćeg meteža, uvelike slabilo srednjovjekovnu hrvatsku državu. Iako su povijesni izvori šturi, za područje srednjovjekovnog Lipika ističu se dvije suprotstavljene frakcije. Prvi savez (za sada) nepoznatih plemića organizirao se u obranu protiv agresivnih Pekrija, koji su vladali badljevačkim krajem i dijelom Pakračke gore. Izvori šturo ukazuju na posezanja Pekrija prema posjedu benediktinaca na području Lipičkih vinograda te ukazuju na to da su vrlo vjerojatno oni sagradili kukunjevačku srednjovjekovnu gradinu kao odskočnu bazu prema Blatuškom brdu. Ipak, njihovo nenadmašno bogatstvo i tehnološka premoć vjerojatno nisu bile dovoljne za ostvarivanje njihovih nauma. Iznimno vješto građen sustav obrane na sjevernim obroncima Blatuškog brda preživio je sve do invazije Osmanlija.

Nažalost, među vlastelinska borba „sjevera i juga“ nije prilagodila svoja obrambena zdanja najvećoj opasnosti s istoka. Društveno destruktivni proces izazvan neprestanim osmanskim upadima na područje Blatuškog brda i današnjeg Lipika, ubijanjem lokalnog stanovništva i odvođenjem u roblje preostalih, postepeno je utjecao na migracije dijela katoličkog stanovništva u nizinske krajeve prema Ilovi i kasnije prema središnjoj Hrvatskoj. Osmanskom okupacijom lipičkog kraja svi plemićki gradovi vrlo brzo su spaljeni, a ista sudbina dočekala je ranije srednjovjekovne crkve. Osmanlije su kroz 16. i 17. stoljeće na brdske dijelove ubrzo naselili vlaško stanovništvo, a tek će se po oslobođenju lipičkog kraja od Osmanlija 1691. godine broj katoličkog stanovništva početi povećavati. Austrijska uprava u to vrijeme uvelike je poticala i migracije Hrvata iz središnje Hrvatske i Bosne, Čeha, Talijana i Mađara, ali i Vlaha. U tom trenutku nastat će urbani centar na današnjem užem području Lipika.
Proces formacije Lipika iz srednjeg vijeka u moderno razdoblje promatramo kroz egzistenciju velikih feudalnih posjeda od prostora današnjih Lipičkih vinograda (Donji Čaglić) pa sve do Marinog Sela i Poljane. Srednjovjekovni „temelji“ modernog Lipika danas su napušteni i zaboravljeni, a mnogi i nepovratno oštećeni. Pred arheolozima i, naravno, svim građanima težak je zadatak čuvanja istine o našim starim slavonskim gradovima i njihovim gotovo tisućljetnim naslijeđem.