Riječ tijelom postade i nastani se među nama

Dok razmišljam o otajstvu Božića gledam kroz prozor u maglovito jutro. Rijetko tko voli maglu. Hladna je i ljepljiva, sve čini prljavim i masnim, zavlači se među kuće i otežava vidljivost na cesti. Djeluje kao nekakav pokrov koji onemogućava da vidimo svijet u svoj njegovoj ljepoti. Sve je sivo i ugašeno. U takvo sivilo uklapa se i naš trenutni život, koji je, opterećen situacijom prijetnje virusa, postao nejasan, neproziran, težak i neizvjestan. Strah se poput magle uvukao u srca mnogih ljudi, usporio naše živote, oduzeo pogled u budućnost. Budući da je vjera pozitivno stanje ljudskog uma i uvijek naglašava nadu u bolju budućnost, ne mogu a da ne razmišljam na način kako u cijeloj ovoj situaciji otkriti ono što može biti pozitivno za naše živote, što nas može naučiti kako biti bolji ljudi. Povijest nas uči kako se mnoge dobre stvari rađaju iz nevolje. To su stvari koje nadahnjuju i motiviraju ljude stoljećima kasnije. Bilo je mnogo takvih događaja u našoj povijesti, velikih tragedija i mukotrpnih posljedica. Svako takvo stanje naučilo nas je da budemo kao ljudi složniji, otporniji, jači. Zašto nas to ne bi naučila i ova situacija?

Jedna je možda stavka koja je kod ove nevolje drugačija nego kod dosadašnjih kroz povijest, a to je da je ova nevolja usmjerena protiv zajedništva ljudi. Ako uzmemo da je zajedništvo temeljno svojstvo društva na kojemu Isus toliko inzistira, imamo osjećaj kako je cijela situacija usmjerena protiv nas vjernika i svih koji u bližnjemu vide svu radost i sreću. Kako se odvojiti od čovjeka kada smo naučeni živjeti jedni s drugima? Kako živjeti sam kada ovisimo jedni o drugima? Ima li što dobro u tome da se ovog Božića suzdržimo od velikih proslava i zadržimo u krugu svoje obitelji?

Ususret svakoj velikoj svetkovini znao sam mladima objašnjavati kako su za vjernike proslave blagdana stvar duhovnoga stanja, susret sa obitelji kod kuće i susret sa zajednicom u crkvi. Najbolje nam to opisuju stari običaji gdje su ljudi poslije polnoćke išli čestitati po kućama Božić. Cilj je bio svima poželjeti sretno i blagoslovljeno novo ljeto, a ne stvarati tulum do jutra. Upravo to se zadnjih godina događa u našem društvu. Tulum za Božić, tulum za Uskrs, tulum za Sve Svete. Naše najveće svetkovine postale su nam isprika da organiziramo tulume, feštamo do jutra i zabavljamo se do iznemoglosti. Čini se da nam je život postao jedna velika zabava gdje se gleda samo na vlastitu ugodu i ništa drugo. Nije li to pomalo sebično?

U svijetlu proslave Božića ove godine imamo priliku malo usporiti i sagledati ponovno smisao vjerske i duhovne proslave Božića. U središtu naše pažnje je obitelj, Sveta Obitelj. Sam pogled na jaslice pokreće u nama osjećaje ljubavi, brižnosti, otvorenosti, požrtvovnosti, blagosti i mira. Puno kvalitetnih i pozitivnih osjećaja donosi Isus u jaslicama. Sama pomisao da se Bog daje na brigu čovjeka označava koliko Bog ima povjerenja u čovjeka, koliko mu iskazuje poštovanje i ljubav. Bog nam povjerava svoga Sina na čuvanje. Marija i Josip pokazuju da smo mi ljudi vrijedni toga povjerenja, da smo sposobni ljubiti i biti požrtvovni jedni za druge. Nažalost, kasnije u Isusovom životu su neki drugi ljudi pokazali kako čovjek može biti okrutan i zao, ali i te osobine Isus pobjeđuje svojim uskrsnućem. Sve su to slike i događaji koji nama ljudima trebaju pomoći da duboko zagrabimo u sebe i izvučemo sve najbolje od našega bića.

Bilo bi dobro da ovu čudnu i zbunjujuću situaciju u kojoj se trenutno nalazi cijeli svijet pretvorimo u vlastiti duhovni rast mjesto da se prepustimo očajavanju i strahu. Odvojeni ove godine od raznovrsnih priprema zabava i tulumarenja možemo zaista posvetiti svoje vrijeme svojim najbližima, iskazati im ljubav i poštovanje kroz cijele blagdane, a ne samo za obiteljskim stolom nakon čega obično žurimo nekamo drugdje. Imamo priliku ove godine o Božiću zaista osjetiti kako živi onaj drugi, ostati s njim i otkriti kako ljudi trebaju puno više pažnje, ljubavi i razumijevanja negoli smo to mislili. Možda će nas ova situacija naučiti da već imamo sve što nam je potrebno i da možda besmisleno patimo za stvarima koje nam uopće ne trebaju. Možda uvidimo kako je sve ono što nas čini sretnima već tu, u nama i oko nas.

Kao netko tko Božić oduvijek proživljava duhovno i u uskom krugu svojih najbližih, a ponajviše i sam, želim vam posvjedočiti kako snaga ljubavi i mira koja proizlazi iz Isusovog utjelovljenja postaje snaga naše vlastite duše samo ako tom događaju posvetimo dovoljno svojega razmišljanja i vremena. Liječenje naše uplašenoga duha može započeti i ostvariti se samo kada zastanemo ispred jaslice i u njima potražimo smisao Božje poniznosti. Jer ako se Bog tako ponizio i postao čovjekom onda očito biti čovjek, a i sama poniznost, nije nešto loše, već naprotiv, nešto obećavajuće i izgrađujuće. Rođenjem svoga Sina Bog iz poniznosti sebe rađa uzvišenost cijeloga ljudskog roda. Zar to nije pravi misterij?

Uz želje da se u taj misterij potpuno unesete i time otkrijete mnoštvo duhovnih i životnih radosti želim vam sretan i blagoslovljen Božić!