Delfin
Delfin
Bazeni Lipik
(NE)ISPRAVAN POGLED U PROŠLOST

Sreća i tuga: lice i naličje nostalgije

17.05.2020. 10:21 | 725 pregleda | Kolumne

Vjerujem da nisam jedini koji s određenom dozom sjete povremeno pogleda unazad na vremena iz mladosti, nazovimo ih ljepšim vremenima, na koja smo skloni gledati kroz svojevrsne „ružičaste naočale“, ne radi toga što je onda nužno bilo bolje, već radi tadašnje mladenačke bezbrižnosti i neopterećenosti današnjim obavezama i nesigurnostima koje budućnost donosi. No iako se unazad pogledati može sa sjetom prema sretnim danima, jednako tako pogled unazad na ista vremena i tadašnje emocije može potaknuti i osjećaj tuge i nemira koji nam posljedično može sadašnjicu učiniti puno mučnijom.

Piše:
Tomislav Ević

Razmišljajući o tom osjećaju shvatio sam da sam ga i sam nedavno imao prilike iskusiti, dok sam s djecom šetao prirodom kao nekada kada me moj otac vodio na slične šetnje. Nostalgija koju sam tom prilikom osjetio nije u meni pobudila osjećaj tuge, već svojevrsnog zadovoljstva jer sam u isto vrijeme proživljavao ugodne trenutke sadašnjosti pomiješane s ugodom prisjećanja na neko prošlo vrijeme ranog djetinjstva. No u isto vrijeme svjestan sam bio i duboke podijeljenosti društva u kojem trenutno živim, a koje je skoro direktno uzrokovalo prekomjerno i patološko prisjećanje prošlih događanja pri čemu danas dominantna vrsta nostalgije u Hrvatskoj ima prefiks jugo. Potaklo me to da detaljnije pročitam i istražim tu pojavu tj. fenomen imena nostalgija.

Iako takav oblik čežnje i sjete postoji od kad je čovjeka, ime mu je nadjenuto tek prije tristotinjak godina, od strane švicarskog studenta medicine Johannesa Hofera (1669-1752) tada koji je krajem 17. stoljeća imenovao čežnju za domom koju su osjećali švicarski plaćenici u službi van Švicarske, dugo odvojeni od svoje obitelji i rodnog kraja. Nazvao ju je Nostalgija prema grčkim riječima nostos (νόστος) - povratak kući i algos (ἄλγος) - bol, i klasificirana je kao zdravstveni poremećaj, oblik melankolije. Iako je stoljećima smatrana ozbiljnim zdravstvenim problemom, suvremena percepcija nostalgije je bitno drugačija te ju se smatra potencijalno pozitivnim psihološkim mehanizmom koji može imati blagotvorne učinke na usamljenost povećanjem osjećaja društvene podrške i povezanosti.

Većina ljudi se, kada govore o nostalgiji koju osjećaju, referira na pozitivan aspekt tog fenomena, a rasprostranjenost korištenja pozitivnog aspekta nostalgije u marketingu i industriji zabave ide u prilog općem pozitivnom stavu prema nostalgiji u društvu. No nostalgija je svojevrsna dihotomija jer uz pozitivan ima i negativan aspekt. Osim ugodnog osjećaja koje pozitivno obojena prijašnja iskustva pobuđuju u pojedincu, jednako tako ista osjećanja mogu polučiti sasvim suprotan efekt - onaj žaljenja za minulim vremenom radi spoznaje da se takvo vrijeme i iskustva vjerojatno nikada neće ponoviti istim intenzitetom i da su stvar prošlosti pri čemu su pojedinci skloni pretjerano se prepustiti toj algiji tj. boli i na račun nje zanemariti sebe u sadašnjosti, te posljedično izgubiti interes i kompas koji ih vodi u budućnost.

U članku objavljenom prije četiri godine na portalu Psychology Today, njegov autor, profesor literature i lingvistike dr. Hal McDonald piše o dva lica nostalgije te upućuje na klasičnu kulturološku studiju „Budućnost nostalgije“ autorice Svetlane Byom koja identificira dva tipa nostalgije - „restorativni“ i „reflektivni“. Restorativni aspekt nostalgije po njenom tumačenju težište stavlja na nostos tj. povratak kući te obnovu izgubljenog doma i popunjavanje praznina u pamćenju. S druge strane „reflektivna“ nostalgija vodi k „utapanju“ u algiji - boli, u osjećaju čežnje i gubitka kao nesavršenog procesa prisjećanja.

Ova dva aspekta nostalgije predstavljaju temeljno različit stav i pristup vlastitoj prošlosti te su osnovni čimbenik koji odlučuje hoće li sjećanja na minule dane sretne prošlosti u nama potaknuti jednake ili oprečne emocije. Oni skloni restorativnom aspektu nostalgičnog prisjećanja nastoje ih rekreirati, najčešće istupajući prema onima s kojima su dijelili te sretne trenutke želeći da stvari budu kao prije te na određen način nastavljaju živjeti opterećeni prošlošću.

S druge strane ljudi skloni reflektivnom aspektu nostalgije shvaćaju da je to stvar prošlosti, potpuno to prihvaćajući kao nešto neizbježno, i umjesto da pokušaju to na neki način rekreirati, uživaju u emociji koju je pobudilo prisjećanje na određeni trenutak proteklog života. To prihvaćanje minulog vremena kao neizbježnog i prirodnog procesa te njegova odijeljenost od sadašnjosti, pruža im određenu estetsku distancu s koje mogu uživati u sjećanju na isti način kao što mogu uživati u dobrom filmu ili knjizi, ne bivajući opterećeni potrebom da u sadašnjosti ožive ili rekreiraju okolnosti i situacije koje su ih nekada činile sretnima. Sama činjenica da je njihovo sjećanje potpuno distancirano od sadašnjosti čini ga izvorom zadovoljstva, jer se kao da čitaju knjigu ili gledaju film, mogu vratiti epizodi svoga života u kojoj nesigurnost ishoda ne igra nikakvu ulogu.

Sukladno interpretaciji Svetlane Byom, restorativna nostalgija bila bi najbliža izvornoj definiciji nostalgije koju je stoljećima prije prvi definirao J. Hofer i koja je imala negativne neurološke posljedice po one koji su od nje tada patili. I danas mnogi pate beskorisno čeznući za mladošću koja je desetljećima iza njih i koju nikada neće ponovo iskusiti, a koja ih psihički opterećuje ne dopuštajući im da pogled usmjere prema budućnosti. Ključno je othrvati se iluziji da je moguće rekreirati okolnosti koje postoje samo u našem sjećanju i prigrliti sjećanja na mladost kao trajni izvor zadovoljstva umjesto žalosti.

Razlika u „dobrom“ i „lošem“ pristupu sjećanjima manje ima veze s aktualnim sadržajem naše autobiografske prošlosti, već s očekivanjem što prisjećanje na te detalje može za nas učiniti u sadašnjem trenutku. Nije problem u prošlosti samoj, već u našem stavu prema njoj.

 

Foto: pixabay