Delfin
LIPIK test
Radio Daruvar 2
PRIPOVIJESTI IZ PAKRAČKE I LIPIČKE POVIJESTI

Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)

02.05.2020. 09:51 | 1181 pregleda | Kolumne

Piše:
Siniša Njegovan Starek

 

 

 

Danas poslije 40 godina naši ljudi su se snašli, ojačali i žive dosta dobro. Jako dobro se slažu sa svojim susjedima i hrvatskim starosjediocima. Imamo ovdje svoja društva, a igraju se i kazališne predstave. Ipak  tim  starim doseljenicima često dođu tugaljivi trenutci za starom domovinom, nahrupe lijepa sjećanja…

I tako je gospodin otac mljeo u mlinu. Žena je dolazila za njim u mlin koji je bio udaljen oko sat hoda od vinograda. Djecu je ostavljala kod kuće. Mlinar je i noću ostajao u mlinu. Jednog je dana žena sa strahom ispričala mužu kako je noću ogromni vuk gledao  u prozor, a drugi vukovi su cijelu noć obilazili oko kuće, zasigurno vrlo gladni. Tek su pred jutro otišli u šumu.

Drugi put je mlinar  grozno potresen ispričao ženi, što je doživio prošle noći.

Vrlo umoran, legao je oko jedan sat u noći. Zaspao je, ali u snu čuje „Mlinaru, otvori, mlinaru otvori!“  Sam je bio u mlinu i za svaki slučaj imao je dvije nabijene puške. Ustao je, pogledao kroz prozor u dvorište i ostao iznenađen time što je vidio. To nisu bili ljudi koji su došli radi meljave, već naoružana banda slavonskog razbojnika gospodina Bojanića. Kada je banda vidjela, kako mlinar neće otvoriti, počela je budakom razbijati željezne mreže na prozorima. Tu mlinaru nije preostalo ništa drugo nego na bandu ispaliti nekoliko metaka. Ti, kada su vidjeli, kako ništa neće napraviti, udaljili su se. Ujutro je bilo vidjeti krvave tragove putem kuda su otišli.

Kada je vlasnik došao u mlin vidjeti uspjeh novog mlinara, gospodin otac mu je tada kazao što se dogodilo i odmah je dao otkaz na posao. Naime, doznao je, kako se razbojnici spremaju za novi napad, koji  gospodin otac nije htio doživjeti.

Vratio se natrag u vinograd, kupio komad zemlje koju je s voljom obrađivao.

Radovao ga je novi posao, u kojeg su ga uputili susjedi. Vremenom je kupio i kućicu te kravu za 18 zlatnika. Konačno nakon toliko godina trpljenja i stradanja kod njih je zavladao spokoj. Djeca su bila zdrava i sita i sve je izgledalo kako će biti dobro.

Ali, nesreća je brzo došla. Krava je progutala iglu i uginula. Žalost, plakanje i naricanje ponovo su zahvatili cijelu obitelj. Iduće godine vinograde je zahvatila krupa i uništila cijeli vinograd. Iznova je nastala bijeda i patnja. Morali su raditi na sve strane kako bi zaradili neki groš. I tako vremenom obitelj si je pomogla. Prinosi su se povećali, djeca su rasla i pomagala u vinogradu, a vinograd se dokupljivao.

„Pemac si pomogao… „ govorili su susjedi.

Bio je to rezultat višegodišnjeg teškoga posla i stradanja.

Mlinar s obitelji nije našao raj na zemlji u Slavoniji niti zemlju obećanu, ali marljivim radom domogao se svoje samostalnosti.

Mlin je ipak opsluživao samo kada je trebao meljavu za svoju obitelj.

 

POGOVOR

Lujko Šnedorf je bio aktivni sudionik događanja o kojima piše. Doduše u svom tekstu općenito govori o osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća što mi ne daje pravi uvid koliko je mogao imati godina kada se doselio u Slavoniju. Kako je Lujko Šnedorf rođen 13. 8. 1882. godine pretpostavljam kako je prigodom doseljavanja imao oko 3 ili 3,5 godine. On se možda mogao sjećati samog putovanja, ali vjerujem da je dobar dio ove priče napisan prema pričama roditelja, oca Vojtěcha i majke Katarine te brata Dominika koji je od njega stariji deset godina. Njihove priče o samome putovanju iz Češke zasigurno je mnogo puta čuo. Dakako da su u toj priči utkana i svjedočenja mnogih Ludvikovih poznanika i prijatelja, pa radi toga  ovaj tekst ne nazivam putopisnim tekstom već zanimljivom životnom pričom, što i proizlazi iz podnaslova samog teksta, a koji glasi – „Sličica iz života naših doseljenika“. 

Sam tekst objavio je 1929. godine, a vjerujem da ga je napisao tijekom 1928. godine. To je vidljivo prema činjenici koju spominje, a nalazimo je u rečenici „ Danas poslije 40 godina naši ljudi su se snašli….“. To nekako odgovara godini njegovog doseljenja u Slavoniju, jer nažalost, ponavljam, nigdje u tekstu ne spominje točnu godinu doseljavanja. Obzirom na njegove dječje godine to je mogla biti 1884. ili 1885. godina.

Tekst je vrlo zanimljiv, ne samo stoga što prikazuje sam čin putovanja doseljenika, njihove probleme tijekom putovanja, frustracije koje osjećaju tijekom putovanja, žal za starom domovinom, već i radi toga što vjerno prikazuje reakcije starosjedilaca te političku i ekonomsku situaciju u tadašnjoj Slavoniji. Vrlo zorno govori i o samome naseljavanju na određena područja, načinu života prvih dana doseljavanja, načinu snalaženja u novim prostorima, odnosu susjeda, a posebno ističe nehumani rad raznih agenata ( posrednika u naseljavanju), razne prevare istih, ali i nemaran odnos tadašnjih vlasti, bolje rečeno podmuklu politiku Austro-ugarske u naseljavanju oblasti u kojima je stoljećima vladala ratna psihoza, uništenja i razaranja.

Lujko Šnedorf pomalo na satirički način ukazuje na kulturološke razlike između Češke, otkud doseljava, i Slavonije gdje traži obećanu zemlju. Naime u kraljevini Češkoj, na selu, već stotinu godina seljaci ne nose „ narodne nošnje“ već svi (grad, selo) nose građanska odijela kakva su tada u modi u srednjoj Europi. Česi u građanskim odijelima doseljavaju u Slavoniju i  čude se bijeloj odjeći seoskog domicilnog stanovništva, misleći da je to donje rublje, ne znajući kako je to njihova dnevna odjeća, odnosno bijela narodna nošnja.

Današnjem čitatelju možda će biti pomalo čudan tijek samog putovanja, ali valja znati da su to počeci gradnje željezničkih pruga, kojih na ovim slavonskim područjima još ni nema. U vrijeme naseljavanja većine čeških doseljenika nije još sagrađena pruga Virovitica – Daruvar – Pakrac – Banova Jaruga. Pruga Barč – Daruvar – Pakrac puštena je u promet 18. 8. 1885. godine i njome se doseljava treći (manji) val čeških doseljenika.

Zasigurno da je vrlo zanimljiv autorov prikaz odnosa starosjedilaca i doseljenika, koji nije bio baš idiličan, ali i zaključci o samoj organizaciji države i vlasti u koju dolaze doseljenici. Iako se radi o istoj carevini svugdje u njoj ne vladaju isti zakoni niti se jednako provode.

Lujko Šnedorf izravno nigdje ne navodi razloge jadnoga stanja područja kroz koji prolaze u svom tugaljivom putovanju.

Rečenica „Prolaze slavonskim selima, gdje su na njih tužno gledale razbijene drvene kućice, čađave i prljave.“, jasno ocrtava tužno stanje slavonskog krajolika, malih razbacanih sela i on samo prikazuje slike na koje nailaze na putovanju do Pakraca.

Radi pojašnjenja čitateljima navest ću kratke povijesne činjenice koje su pridonijele takvom stanju ovih područja od Virovitice do Pakraca. To je vrijeme polovice devetnaestog stoljeća u kojemu se još osjećaju tragični utjecaji raznih ratova s Turcima te utjecaji bitaka koje su se vodile za oslobađanje ovih krajeva od Turaka. Valja uzeti u obzir i tek završeni sedmotjedni rat između Austrije i Pruske (1866. g.) koji se vodio i na teritoriju Češke, a čija se glavna bitka održala kod mjesta Sadová (Hradec Králové) 3. srpnja 1866. godine. U tom vrlo značajnom ratu za Češku, ali i Hrvatsku, sudjelovali su i mnogi doseljenici iz Češke te nekoliko regimenti iz Vojne krajine i Slavonije u sastavu austrijske vojske.

Zasigurno kako je i okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine austrijsko-mađarskim vojnim jedinicama ostavila podosta nesreće i problema i na hrvatskim, odnosno slavonskim područjima. U sastavu navedene vojske sudjelovalo je nekoliko pukovnija iz Češke i Moravske, ali i pukovnije iz Hrvatske i Slavonije. Dobar dio tih vojnih jedinica prešao je i ovim našim krajevima i sigurno nije donio ništa dobroga. Nažalost mnogo Čeha i Hrvata poginulo je i ranjeno u bitkama kod Doboja, Maglaja, Jajca, Sarajeva te na hercegovačkom kamenjaru.

Obitelj Šnedorf, o kojoj je ovdje riječ, uz podosta peripetija za trajnije se naselila u Pakračkim vinogradima, na jugozapadnoj strani vinograda prema Gavrinici.

U ono vrijeme na Psunju i Papuku bilo je još podosta vukova, koji bi za velikih zima silazili u Pakračke vinograde pa čak i u Prekopakru. Prabaka mi je često pričala kako su vukovi dolazili u njihova dvorišta i kako je morala lovačkom puškom pucati po njima. 

Mlin u kojemu je mlinar radio nalazio se na rijeci Pakri u Kusonjama. To je bilo područje na kojem je djelovala razbojnička skupina Maksima Bojanića pa ju kao takvu spominje i Lujko Šnedorf, dakako prema pričanju svoga oca mlinara u mlinu u Kusonjama.

Na rijeci Pakri, ustvari na prokopanom kanalu uz rijeku Pakru, kojega smo zvali „jaz“ , nalazio se taj mlin. Jaz je prokopan od Kusonja do bivšeg Špančićevog mlina, odnosno do bivšeg kupališta u Pakracu. Upravo kada je mlinar Šnedorf napustio mlin u Kusonjama, mlin je kupila obitelj Osmak koja se doselila iz Gorskog Kotara, najprije u Španovicu, a zatim u Kusonje, pa su tamo bili mlinari sve do 1991. godine kada su teroristi mlin uništili i zapalili.

 

Fotografija: Slika zatrpanog jaza i mjesta u Kusonjama gdje je nekada bio mlin. Snimio autor teksta 11. 2. 2020. godine. 

 

Vrlo je zanimljivo spominjanje sela Khuenovo selo (Ploštine), Kapetanovo Polje i Filipovac u kontekstu mlinarske meljave, odnosno spominjanje seljana tih sela kao korisnika mlinarskih usluga u mlinu na rijeci Pakri u Kusonjama. Naime L. Šnedorf  ne spominje ih radi korištenja mlinarskih usluga, već stoga što ta sela upravo nastaju u vrijeme kada se u Pakrac doseljava obitelj Šnedorf. Doseljenici u ta sela prolaze  jednako kao i obitelj Šnedorf. Dijele istu sudbinu. Budu podosta prevareni  od vlasti, a posebno od raznih agenata koji posreduju u tim naseljavanjima. On suosjeća s njima, iako je u ta tri sela doselilo tak pedesetak Čeha. Naime, to su novo stvorena sela na pakračkom području koje tadašnje vlasti stvaraju naseljavanjem Talijana, Nijemca, Mađara i Čeha, a  sela nastaju između 1880. i 1890. godine. Prvi službeni popis stanovništva u tim selima nalazimo: Filipovac 1880. g., Khuenovo selo  i Kapetanovo Polje 1890. godine.

 

Fotografija: Potomci doseljenih Talijana u Khuenovo selo, Kapetanovo Polje i Filipovac,  i autor teksta, u prvom zajedničkom posjetu području od kuda su doselili njihovi predci.  U vrijeme dobivanja imena sela, Khuenovo selo, ban u Hrvatskoj je bio Khuen Héderváry, a kada je bana nestalo, nestalo je i ime sela. Selo sada  nosi naziv Ploštine. Snimio foto CI - GI 1980. godine u mjestu PONTE NELLE ALPI  - provincija Belluno.

 

Ponešto drugačija  situacija je sa selom Prekopakra. Za vrijeme dolaska obitelji Šnedorf selo Prekopakra postoji već sto pedeset godina i godine 1890. ima 746 stanovnika od koji su oko polovica doseljenici iz Češke. Iako su to pretežno obrtnici raznih zanimanja ima i podosta poljoprivrednika koji su proizvođači pšenice. Upravo oni su najčešći posjetitelji mlina kod mlinara Šnedorfa, dakako jer im je mlin najbliži, a i njihov zemljak tamo melje.   

 

O AUTORU TEKSTA „U SLAVONIJU“

Ludvik Lujko Šnedorf autor priče „U Slavoniju“ bio je vrlo zanimljiv čovjek. „Osebujni i originalni Pakračanin Lujko Šnedorf bio je ekstrovertirana osoba, sav okrenut svijetu i životu oko sebe. Imao je izrazite organizacijske sposobnosti“. Tako je o Lujku Šnedorfu napisao pakrački povjesničar Rudolf Cišper za moju knjigu Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku. Bio je potpuno u pravu.

Lujko Šnedorf rođen je 13. 8. 1882. godine u mjestu Strakonice (Andreasberg mlinu) u južnoj Češkoj, a umro 15. 7. 1959. U Pakracu.

Već tamo od svoje ženidbe 1906. godine za Mariju Mentlik iz Pakraca nalazimo ga vrlo aktivnog u mnogim pakračkim društvima i udrugama. Jedan je od osnivača socijal-demokratske stranke ogranka u Pakracu, idejni osnivač Češke besede u Prakopakri i Pakracu, osnivač i član je u planinarskim društvima, nogometnom klubu „Hajduk“ Pakrac, sokolskom društvu, DVD Pakrac, pjevačkom zboru, obrtničkim udrugama te raznim pripomoćnim društvima.

Svirao je nekoliko instrumenata (najčešće harmoniku), najprije sam, a zatim sa suprugom Marijom i posinkom Stjepanom Kratochvilom glumio je u kazališnim predstavama Češke besede Prekopakra.  

Naime, Lujko i supruga Marija imali su samo jedno dijete, i to žensko dijete , kojoj dadoše ime Elizabeta. Nažalost, Elizabeta koja je rođena 17. 11. 1906. godine  umrla je nakon svega 28 dana života. Radi toga je obitelj Šnedorf 1919. godine posvojila tek rođeno dijete Stjepana Kratochvila.

Lujko je duži niz godina organizirao  pokladne povorke i manifestacije paljenja princa Karnevala u Pakracu.

Tijekom Prvog svjetskog rata L. Šnedorf sudjeluje u lovačkim jedinicama Austro-ugarske vojske kao  patrolfürer. U ratu biva ranjen 1917. godine. Poslije rata, odnosno 1. 10. 1928. godine na osobnu inicijativu i vlastitim troškovima podiže spomenik poginulim suborcima s pakračkog područja. Spomenik poginulima u 1. svjetskom ratu nalazi se na rimokatoličkom groblju u Pakracu i jedan je od rijetkih takovih spomenika u Hrvatskoj.

Spomenik je sagrađen kao betonska kocka zaobljenih bridova, veličine stranica oko 1,5 m na kojoj stoji uzdignuta topovska granata, promjera 42 cm. Na tri stranice kocke, na emajliranim pločama ispisana su imena svih poginulih u tom ratu s pakračkog područja bez obzira na nacionalnost i vjeru. Na četvrtoj strani nalazili su se ugravirani simboli smrti i biblijske izreke o prolaznosti života. Ovih tekstova i simbola danas više nema. Ispod jedne od ploča s imenima poginulih stajalo je: „Spomenik podiže patrolfürer Lujko Šnedorf“.

 

Fotografija: Spomenik na pakračkom groblju koji je podigao Lujko Šnedorf svojim „krigs kamaradima“ iz I. sv. rata. Snimljeno 1. 10. 1928. godine.

 

Fotografija: Druga strana (poleđina) prethodne fotografije

 

Lujko Šnedorf bio je inicijator, urednik i autor većine satiričkih članaka u satiričkom časopisu „Pakrački dekret“ koji je  sam izdao 1930. godine.

Dugi niz godina bio je suradnik novina koje su izlazile u Jugoslaviji na češkom jeziku. Za njih je pisao tekstove iz života Čeha u Slavoniji, razne priče i pjesme, a u svakom izdanju tih novina ili kalendara objavljivane su njegove reklamne poruke koje je sam pisao.

Lujko Šnedorf po struci  bio je urar, zlatar i optičar. Posjedovao je kuću u centru Pakraca u kojoj je uredio zlatarsku i optičarsku radnju te prodajni prostor. Građevina je imala secesijski originalni izgled. Iznad povišice ili nad-zida stajao je natpis: Lujko Šnedorf, urar i zlatar, te natpisi na velikim ulaznim vratima kuće: Lječilište zlatnine i satova i Klinika srebrnine i naočala.

 

Fotografija: Radnja Lujka Šnedorfa. Na fotografiji su Lujko i supruga Marija te posinak Stjepan Kratochvil.  Nepoznata osoba s biciklom.

 

Fotografija: Lujko Šnedorf ispred glavnih ulaznih vrata svoje kuće izgrađene u secesijskom stilu. Kuća se nalazi preko puta starog vatrogasnog doma u Pakracu.

Za kraj ovog teksta i jedna zanimljivost o pjesmi „ Kod Zborova“, koju je Lujko Šnedorf naučio od svojih ratnih drugova, ratnika koji su sudjelovali u bitci kod Zborova, na ruskoj fronti 1. i  2. 7. 1917. godine. Lujko ju je prvi  svirao i pjevao u Pakracu, a ista pjesma postala je najomiljenija pjesma mnogih generacija  Čeha iz Pakraca, Prekopakre, Lipika, Poljane i Antunovca. Vrlo je popularna još i danas među ljubiteljima lijepe ljubavne pjesme širom svijeta.

 

U Zborova na vršíčku,
[:vidět je na nebi jedinou hvězdičku,
hvězdičko má.:]
Tá hvězdička už zhasína,
[:na tebe děvčátko, srdce mé vzpomína,
Zdeničko má.:]

 

Daruvar, ožujak 2020.

Siniša Njegovan Stárek