Kako su narodni običaji kroz godinu povezivali ljude i unosili radost u svakodnevicu

Maškare, Masken–bal, Karneval

U održavanju  ovoga običaja postojala je velika razlika između Pakraca i Prekopakre, iako bi završetak obilježavanja bio isti. Naime, i u Pakracu  i Prekopakri obilježavanje ovoga običaja završavalo bi zabavom za maškare i mještane u nekome prigodnome objektu. Krajem 19. i početkom 20. st. bile su to gostionice (kod Antuna Barte, Karela Barte i Stanka Rukavine) u Prekopakri, te  Velika gostiona (kasnije hotel Pakrac), gostionica Franje Hošeka u Pakracu ili kantina na Pilani u Pakracu. Nešto kasnije zabave u Pakracu održavane su i u Pollakovom hotelu (kasnije hotel Krndija ) te Hrvatskom domu u Pakracu od 1938. godine.

U Prekopakri se od 1931. godine  gotovo sve zabave održavaju u Češkome domu. Poslije Drugog svjetskog rata sagrađen je Lovački dom u Matkovcu pa su i tamo održavane manje zabave, uglavnom nekih društava iz Prekopakre.

No, koja je to bila razlika u obilježavanju ovoga prastarog običaja maškara u Pakracu i Prekopakri?

Mještani Pakraca puno veću pozornost posvećivali su povorci maskiranih osoba nego što su to običavali u Prekopakri. 

Na sam dan obilježavanja običaja maškara u Prekopakri skupila bi se poveća skupina maskiranih osoba, koji su uz

pjesmu i glazbu šetali ulicama Prekopakre. Zaustavljali su se kod poznatih im familijama, izvodili s ukućanima razne šale, zasvirali i zapjevali poneku pjesmu i nastavili šetnju Prekopakrom. Kraj te šetnje završavao bi već spomenutim zabavama. U Prekopakri bi tek ponekad, na koncu šetnje maškara, bilo upriličeno spaljivanje  nekakve lutke ʺkrivcaʺ za sve nedaće u selu  i okolici. 

Valja kazati da su kostimi u koje su se oblačili sudionici maškara bili prema vlastitom izboru  i najčešće su se u žensko ruho oblačili muškarci, a u muško ruho žene. Dakako bilo je tu maski: ratnika, bula, Turaka, kraljeva, princeza  i drugih kostima.     

Kostimi  (maske) su često  imale nekakvu erotsku poruku, odnosno satiričku poruku na zbivanja u selu, gradu ili državi.

Uz tzv. ʺvelike maškareʺ (odrasli) bile su i ʺmale maškareʺ, odnosno maskirana djeca. Bila su to školska djeca koja su s prigodnim programom nastupala u školi, a zatim bi s još mlađom djecom, svojevoljno obučeni u razne kostime,  od kuće do kuće  obilazili  po selu. U malene košarice, koje su nosili, male maškare dobivale su ponešto novaca, kolače koji su se priređivali za taj dan  (krafne) ili ponešto kokošjih jaja. 

Obilježavanje ovoga običaja u Pakracu valja promatrati u dva vremenska razdoblja. Prvo razdoblje je od kraja 19. st. do II. sv. rata, a drugo poslije 1946. godine.

Prvo razdoblje je puno sadržajnije, zanimljivije, a nadasve sam običaj bio je produhovljeniji  i bolje organiziran. Prije svega odnosilo se to na tradicionalnu  povorku maškara  ulicama Pakraca.

Do točnih podataka, koliko je bilo i u kojemu vremenu, tih povorki maškara u Pakracu, nisam mogao doći. Razlog je jednostavan. Nitko te događaje nije bilježio niti vodio evidenciju o njima, a  bilo je i više različitih organizatora. 

Podatke o održavanju nekoliko  povorki maškara donosim na osnovi kazivanja nekoliko osoba iz Pakraca i Filipovca.

Nešto podataka o karnevalu u Pakracu prikupio sam iz satiričkog lista Pakrački dekret, urednika i tekstopisca Lujka Šnedorfa.

Sam karneval (tako su ga zvali organizatori) u Pakracu okupio bi poveći broj sudionika, kako učesnika s maskama tako i znatiželjnih promatrača Pakračana. Karnevalska povorka formirala bi se ispred kuće urara, zlatara i optičara Lujka Šnedorfa, koji je ujedno, nekoliko desetina godina, bio i glavni organizator karnevalske povorke. Nakon formiranja, povorka maškara s raznim maskama, uz glazbenu pratnju limene glazbe, kretala se prema sjevernom dijelu Pakraca uz rijeku Pakru. Nakon kraćeg kretanja uz Pakru povorka se vraćala prema centru grada do Grgurićeve  zgrade, zatim prema hotelu Pollak,  te ulicom do kapelice Sv. Josipa. Karnevalska povorka se zatim Štrosmajerovom ulicom vraća u centar grada do prostora bivšeg stočnog sajma. Negdje ispred kuće dr. F. Tomića i kuće  M. Todorovića zaustavlja se povorka na čijem čelu je najčešće Lujko Šnedorf, koji je svirajući  harmoniku cijelom trasom davao tempo kretanja karnevalske povorke. Njega bi uvijek pratila supruga Marija, pjevajući zajedno s njime.

Nakon dolaska na određenu lokaciju ʺprinc karnevalaʺ  (prigodno sačinjena povelika lutka u građanskom odijelu koju su nazivali Sv. Lale) prikazuje se svim maškarama i okupljenim znatiželjnicima.

Uz odobravanje velikog broj maškara i znatiželjnih građana čitala se optužnica ʺprincu karnevala Sv. Laliʺ, da bi na kraju   za tuđe nepodopštine, tuđe nesposobnosti i propuste, tuđe krivnje bio optužen i spaljen uz veselje prisutnih maškara i građana. To spaljivanje se uglavnom provodilo na Velikom mostu preko Pakre, pa je tako spaljeni jadni krivac doživio i potapanje u hladnim valovima rijeke Pakre.

Tada je Pakra bila poveća lijepa rijeka, bistrih voda i nevoljko je uzimala sve „nepodopštine i ludosti“ koje su smišljali gradski veseljaci.

G o s p o j i n a

Bila je to redovito najposjećenija zabava u Prekopakri. Razloge posjećenosti valja tražiti u vremenu održavanja same zabave . Naime, zabava se uvijek održavala 15. kolovoza na dan crkvenog blagdana Župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu. Kako je  pakračka katolička Župna crkva Uznesenja BDM domicilna crkva i prekopakranskim  vjernicima tako se u Prekopakri održavala u taj dan crkvena svečanost, odnosno selski kram. Dakako da je u selu bilo mnoštvo gostiju, koji bi u smiraj dana  zajedno s domaćinima  svoje dobro raspoloženje pokazivali i na zabavi.   

Doduše, zabava je počinjala već u ranim poslijepodnevnim satima i trajala bi do ranoga jutra.  Organizatori su je pripremali kao ʺvrtnu zabavuʺ u dvorištu Češkoga doma u Prekopakri  od 1931. godine. Prije tog održavana je u dvorištu gostione kod Antuna Barte u Prekopakri. Bilo je  moguće održavati vrtnu zabavu jer blagdan pada u ljetno vrijeme, a zanimljivo je da je rijetko kada na taj dan u Prekopakri padala kiša. Organizatori su imali podosta sreće s vremenom, ali i s gostima. Organizatori ove zabave bile su razne društvene organizacije iz Prekopakre  i uglavnom bi se mijenjale iz godine u godinu, jer je organizacija zabave donosila i dobar financijski dobitak za samoga organizatora.

Kao zanimljivost ističem da je u taj dan ʺGospojineʺ 15. kolovoza 1931. svečano otvoren Češki dom u Prekopakri. Dakako da je to bila itekako svečana i posječena zabava.

K a t a r i n s k a   z a b a v a

U kasnu jesen, pred početak  vremena adventa održavala se u većini sela, gdje su živjeli češki doseljenici, posljednja zabava u kalendarskoj godini u selu  na dan sv. Katarine, tzv.  Kateřinka,  Katarinska zabava  (25 . studenog). Važilo je pravilo da je u dane od sv. Katarine do Božića bilo vrijeme pokore i  „nebyly ani muziky, ani veselkyʺ (nisu bile ni zabave, ni svadbe).

Tako je bilo u većini sela, ali ne i u Prekopakri. Zašto je bilo tako u Prekopakri ponešto je komplicirano objasniti i odvelo bi to u političko – socijalno – vjerska opredjeljenja ondašnjih čeških doseljenika, a  to nije tema ovog teksta. 

Većinu (skoro sve) Katarinske zabave tijekom kraja 19. st. te sve do II. sv. rata organizirali su Češka beseda Prekopakra, DVD Prekopakra ili prekopakranski gostioničari A. Barta, K. Barta, L. Josipović i S. Rukavina.

Zabava je redovito bila dobro posjećena i dobro organizirana. Uglavnom je svirala domaća tamburaška glazba ali i glazbenici iz Dobrovca i Filipovca.

Mikulašska  zabava

Za razliku od već spomenutih drugih sela, u kojima su živjeli Česi, u Prekopakri je posljednja zabava u kalendarskoj godini bila zabava za dan sv. Nikole (6. prosinca) ili ʺmikulašskaʺ zabava. Dakako da je kalendarski posljednja zabava ona   Silvestrovska, ali ista ulazi svojim trajanjem u slijedeću godinu,  tako da zadnju smatram zabavu za dan sv. Nikole.

Nekada je za dan sv. Nikole manja organizirana skupina išla selom. Obučeni su bili u likove sv. Nikole,  vraga, ponešto anđela,  a vozili su se sanjkama s konjskom vučom, djeci su nosili  darove, i  završili bi na zabavi gdje su darove (uglavnom satirične i provokativne) dijelili i gostima zabave. Zabavu su isključivo organizirali Česi iz Prekopakre i Pakraca organizirani u Besedi  ili DVD Prekopakra. Te zabave održavale su se do 1939. godine.

Posvicenί 

Običaj koji su sobom donijeli doseljeni Česi iz svoje domovine  nastavili su održavati i slaviti i u Slavoniji. U češkim selima oko Daruvara taj običaj održava se još i danas, dok je u Prekopakri i Pakracu nestao prije pedesetak godina.

To je običaj koji ima svoje prapočetke iz poganskih vremena, da bi pokrštavanjem Čeha dobio i dio kršćanskih katoličkih obilježja.

Riječ  p o s v í c e n í  teško je prevesti na hrvatski jezik jer isti običaj ne nalazimo kod Hrvata, premda u Češko-hrvatskom rječniku Jaroslava Merhauta, (Zagreb, 1939.) nalazimo prijevod: posvícen-í  - proštenje. Moglo bi se to i tako prevesti, ali u prijevodu je sadržana samo kršćanska komponenta, a ne i poganska staročeška komponenta. Naime,  ishodište običaja je u slavljenju onoga što je kod seljaka urodilo tijekom godine.

Riječi  proštenje bolje odgovara češka riječ  p o u ť, koji su, kao običaj, također donijeli iz Češke i ovdje ga spominjem jednako kao i proštenje, a običaj se u Prekopakri i Pakracu održavao na dan Velike Gospe, tj. 15. kolovoza .

Sela u kojima je živio veći broj Čeha, slavila su posvícení. Na daruvarskom području još i danas se slavi taj običaj, a slavlje počinje prve nedjelje poslije 24. kolovoza, blagdan sv. Bartola  u Dežanovcu, pa svakog tjedna (u nedjelju) u nekome drugome selu, da bi ciklus završavao u nedjelju prije Svih svetih u selu Golubinjak.  U Prekopakri i Pakracu slavilo se  Václavske posvícení još nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata.

Posvícení i njegovo bujno veselje, koje ga je pratilo, bilo je već od srednjeg vijeka jedno od drugog  nerazdvojno. Običaj se slavio tada, kada je sva ljetina bila spremljena, ali i zasijani ozimi usjevi. Običaj se nije  slavio u isto vrijeme u svim oblastima Češke i Moravske, već u različito vrijeme po pojedinim oblastima. Najpoznatija posvícení su bila ( i sada su)  

Václavské (28. 9.), Havelské (16. 10.), Martinské (11.11.), Kateřinské (25. 11.). Posvícení, tako kao i većina običaja (blagdana) godišnjeg kalendara, nije obiteljsko slavlje već blagdan i slavlje cijelog sela ili kraja. U te dane posjećivala se rodbina i prijatelji ne samo iz istog sela ili kraja već i šire okolice.

Bili su to blagdanski dani u znaku velikih količina jela i pića, a kolači su se pekli nekoliko dana unaprijed te slali  rodbini i prijateljima kao  ʺpozivnicaʺ za same dane običaja. Posvícení se u Češkoj slavilo tri dana, od nedjelje do utorka.

Običaj su skoro u cijelosti prenijeli češki doseljenici i u Slavoniju.

Valja kazati da su posvícení ustvari blagdan posvećen mjesnoj crkvi (hramu), a datum običaja odredio se prema danu sveca kojemu je posvećena crkva.

U Prekopakri su doseljeni Česi naišli na ʺmali problemʺ. Prekopakra  nije imala crkvu (nema ni sada ), a crkva u Pakracu  posvećena je sv. Mariji i crkveni blagdan je 15. kolovoza. No u te ljetne dane ni polovina ljetine nije spremljena pa sam blagdan (običaj)  posvícení  ne bi imao smisla (onaj poganski dio).

Radi toga su Česi u Prekopakri slavili posvícení na dan Sv. Václavá, odnosno 28. rujna. 

Slavlje je obično trajalo tri dana i blagovalo se ono što se najbolje našlo kod domaćina. Navečer su gosti s domaćinom išli na zabavu u neku od gostionica ili Češki dom. U Prekopakri su to bile gostionice Karla Bárte, Antuna Bárte, Laci Josipovića i Stanka Rukavine. U Pakracu su zabave u te dane organizirali Franjo Hošek i Josef Hojka. Naime, valja kazati da su se u sva tri dana (nedjelja, ponedjeljak i utorak) održavale zabave.

Nažalost toga lijepog običaja nema više kod Čeha u Pakracu i Prekopakri, a u selima: Končanica, Dežanovac,  Golubinjak, D. i G. Sređani, Ivanovo Selo, G. Daruvar, D. Daruvar, V. Zdenci, Lipovac, Doljani, D. Brestovac i Šibovac mještani još uvijek  održavaju tu staru tradiciju.

Djed Mraz i Djed Božićnjak

Djed Mraz (rus. Дед Мороз/Ded Moroz) je lik izvorno  iz ruske bajke, koji je za Novu godinu djeci dijelio poklone. Prikazivan je kao personifikacija zime. U nekim zemljama istočne Europe vrlo je poznat i široko rasprostranjen običaj.

Na području Pakraca i Prekopakre običaj i lik Djeda Mraza se „udomaćio“ negdje poslije Drugog svjetskog rata, ali se više obilježavao i slavio kao običaj u poduzećima, ustanovama, školama te raznim društvenim organizacijama, nego što se taj  običaj prakticirao u obiteljima.

Običaj je najčešće vezivan uz Novu godinu i kićenje novogodišnjeg drvca. Djeca, pa i odrasli, dobivali su ponešto bogatije darove nego tijekom ostalih svetkovina u mjesecu prosincu. 

Nakon 1990. godine taj običaj u Pakracu i Prekopakri polako nestaje, a javlja se novi oblik Djed Božićnjak, koji pak vuče korijenje iz finskih (Laponija) snježnih oblasti. Doduše on se ponekad pojavljuje kao Djed Mraz, a ponekad kao Djed Božićnjak, ovisno o interpretaciji zainteresiranih subjekata.  U pratnji Djeda božićnjaka / Djeda Mraza ponekad se pojavljuju vilenjaci i sobovi sa saonicama, a darove djeci i odraslima dijeli oko 25. 12., odnosno svetkovine Božića ili pak za Silvestrovo.

I jedan i drugi lik vuku porijeklo s političkim prizvukom. 

Nastavak u slijedećem broju.

Daruvar, 2012. godine – dopunjeno 2025. godine.

Siniša Njegovan Stárek