Običaji kod doseljenih Čeha pakračkog područja, prekopakranski običaji (III. dio)

Fotografija 1. - Crna noha, zvana još i noja, izabela, odnosno  tudum. Hibridna je vrsta crne loze nastala križanjem američkih loza. Bijelu noju ili direktor pretežno  su uzgajali u prekopakranskim vinogradima kao čokot, a crnu noju su uzgajali na brajdama.  Slična situacija  je bila i u vinogradima Starog i Novog Majura. Snimio S. Nj. Stárek 2005. godine u Prekopakri

Fotografija 2. (u krugu) - Fabijan i Ivka Perđun imali su vinograd nedaleko crkvice sv. Roka u Pakračkim vinogradima. Na slici Ivka Perđun s unučicom Jadrankom i košarama punih stolnog grožđa. Snimljeno 1975. godine. Sliku ustupila Ljerka Major r. Perđun

V i n o g r a d i ,   v i n o  (Vinkovo, Vincekovo)

U tekstu o pečenju rakije već je kazano da tlo (poljoprivredno zemljište) u Prekopakri nije naročite kvalitete. Za voćnjake nije najpogodnije, a za vinograde je još manje pogodno. No, u Prekopakri  ipak je bilo podosta vinograda. Doduše nisu to bili veliki vinogradi, tek koja stotina panjeva u jednom vinogradu i to nedaleko  vlasnikove kuće. Najčešće uz produžetak  ili pokraj voćnjaka.

Podatak koji ću podastrijeti o vinogradima biti će iznenađujući i za same Prekopakrane. Naime velika većina vinograda nalazila se u vlasništvo doseljenih Čeha. Koliko je meni poznato u Donjem kraju Prekopakre od 30 čeških obitelji samo tri nisu imale vinograd, iako je u tom kraju bilo više hrvatskih obitelji, vinograde je imalo tek troje Hrvata. Malo drugačija situacija je u srednjem dijelu sela, gdje je nešto više (petero)  Hrvata imalo vinograd i to one obitelji koje su imale zemljište na nizbrdici prema Pakracu. No i oni su vinograd posadili na poticaj susjeda. U istom dijelu sela, s druge strane ceste, zemljišne plohe su ravne i nisu  pogodne za vinograde.

Takovo stanje ima i svoju uzročno-posljedičnu vezu u stvaranju i naseljavanju sela Prekopakre. Već je kazano da je Prekopakra relativno mlado selo, koje su osnovali doseljeni Hrvati iz Gorskog kotara, Like, zapadne Bosne i preseljenici iz Bukovčana i Čaglića. Kako se u tim krajevima nije  gajila vinova loza tako i doseljenici koji su osnovali Prekopakru nisu  ni sadili vinograde u novoj sredini. Usporedbe radi, Prekopakri susjedna sela su Stari i Novi Majur, a od Prekopakre su još i mlađa po osnutku. Oba sela su osnovali Hrvati, ali oni su doselili iz Hrvatskog zagorja. Zagorci su sa sobom ponijeli ne samo znanje o vinogradarstvu već i sadnice loze prigodom svoga doseljavanja i posadili vinograde gdje god su to mogli. Dakako da su sa sobom ponijeli i običaje vezane uz zaštitnike vina, vinograda i vinogradara.

Česi doseljeni u Prekopakru  napravili su isto što i doseljenici iz Hrvatskog Zagorja. Većina  Čeha  doselila je iz krajeva u kojima se stoljećima uzgajala vinova loza. To su područja: južne Moravske, Mĕlníka, okolica Praga  i Tábora, na kojima se i danas uzgaja kvalitetna vinova loza. Kao i Zagorci, tako su i doseljeni Česi donijeli sa sobom sadnice vinove loze i znanje o vinu. No, nešto su i preuzeli od Zagoraca iz Majura i pakračkih Vinograda. Preuzeli su obilježavanje i proslavu Vinkova.

U Pakracu je situacija s vinogradarima, vinogradima, vinom i vinskim običajima, potpuno drugačija. Uzgojem vinove loze nisu se bavili seljaci (onako uzgredno za svoje potrebe kao u Prekopakri), već obrtnici koji su se uz svoje osnovno obrtničko zanimanje bavili i vinogradarstvom kao dopunskim radom za poboljšanje svojih financijskih prihoda. Bilo je i nekoliko bogatih posjednika koji su osim svoga znanja o vinogradarstvu imali za rad u vinogradu  plaćene  stručne radnike (vincilire). 

Fotografija 3.- Prerada grožđa u vinogradu Fabijana Perđuna u Pakračkim vinogradima. Uz prosječ su berači grožđa.  Prosječ je u pakračkom kraju naziv bačve od oko 500 – 1000 l s otvorom na dužici kroz koji se u nju ubacivalo prethodno na rebrači runjeno grožđe i u kojoj je ono još u tijeku punjenja drucalom gnječeno. Prosječ se postavljala na kola, a ispod nje, da se zbog neravnih puteva i trešnje ne ošteti, stavljalo se svježe nasječeno granje. Da se u tijeku prijevoza prosječ ne prevrne, učvrstila bi se s posebno savijenim svježim granama (šemperima). Fotografiju ustupila Ljerka Major r. Perđun.

Fotografija 4. - Prešanje grožđa ubranog u vinogradu Fabijana Perđuna iz Pakraca. Na snimci Mato Major koji dobrano pritišće slatke bobe rajnskog rizlinga. Snimljeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Fotografiju ustupila Ljerka Major r. Perđun.

Vlasnici vinograda bili su doseljeni Hrvati iz Hrvatskog zagorja te doseljeni Česi u Pakrac i Pakračke vinograde, isto tako uglavnom obrtnici. Navesti ću vinogradarske obitelji koje su se intenzivnije bavile uzgojem grožđa, odnosno pravljenjem vina. Najveće površine imala je češka familija Hošek (bili su gostioničari i trgovci) i kvalitetno vino su pravili za svoje potrebe, ali puno više za prodaju na veliko i malo.

Kvalitetno grožđe i vrsno vino proizvodili su skoro svi pakrački vinogradari bez obzira na zasađene površine, a bili su to obitelji:  Vaníček, Huňek, Pinhák, Perđun, Filipović, Mrázek, Erb, Martek, Jambrišak, Vogrinc, Šnedorf, Kordić, A. Barta, Marković, Korenić, Franić, Nemet, Nožarić, Cigula, Crnković, Hiter  i drugi. Zanimljivo je da su veće vinograde imali i pakračka katolička župa te srpska pravoslavna episkopija u Pakracu. Dobar dio navedenih vinogradara nije proizvodio vino kao konačan produkt, već su od tog kvalitetnog vina proizvodili vrstan vinjak. Prema kazivanju Ljerke Perđun, njen otac Fabian Perđun, klobučar, proizvodio je podosta vinjaka od svog rizlinga – od 50 litara vina destilacijom je dobivao oko 11 litara kvalitetnog vinjaka.  

Velika  razlika je i u zemljištu (tlu), ali i u položaju zemljišta na kojima su bili zasađeni vinogradi u Pakračkim vinogradima. Tlo je puno kvalitetnije (prozračno, ocjedito, toplije i s većim udjelom humusa) od prekopakranskog tla. Položaj u većini pakračkih vinograda  jedan je od najboljih mogućih za uzgoj grožđa. Velika većina vinograda leži na blažim kosinama i brežuljcima koji su okrenuti u smjeru jugozapada i juga. Za razliku od Prekopakre, gdje se uzgajala uglavnom sorta direktor, u Pakračkim vinogradima uzgajala se cijepljena kvalitetna loza raznih vinskih sorti ( graševina, bijeli pinot, chardonnay, rajnski rizling, sauvignon i dr.).

Same berbe grožđa bile su dugogodišnja pakračka tradicija.

Fotografija 5. - Vinkovo (22. 1.) u vinogradu Saše Časića u Donjoj Obriježi. Običaj polako prelazi u turistički milje. Snimio Lipički Compas 1. 2. 2015. g. kada je taj dogođaj održan.

Fotografija 6. - Lijepih i velikih nasada  vinograda skoro da i nema više oko Pakraca, ali ima u Donjoj Obriježi. Snimljeno 1. 2. 2015. godine u vinogradu Saše Časića. Snimio Marko Barčan / Lipički Compas.

Za samu berbu grožđa bio je potreban veći broj berača, ovisno o tome koje je veličine vinograd. U dane berbe grožđa Pakrački vinogradi bili prepuni raspoloženih radišnih ljudi. Berba bi trajala od ranog jutra do kasnih večernjih sati i redovito je završavala obilatom gozbom svih sudionika berbe. Pjesme i glazbe nije nedostajalo u vinogradu, da bi kasno u noć uporniji berači i poneki gosti, istim raspoloženjem kao i u rane jutarnje sate ispijali ono što je još preostalo vina od lanjske berbe.   

Pakrački vinogradari  i podrumari veoma su voljeli i cijenili svoje vinograde i podrume. Voljeli su i slušati pjesmu berača grožđa (kada su pjevali nisu grožđe jeli), ali nisu voljeli kucanje po buradi u svojim podrumima. Bojali su se da im se vino ne poplaši (tako su barem govorili), a što je ustvari bila istina, nisam nikada saznao. Vino je uvijek bilo tako dobro da nikad nisam zapamtio objašnjenje poplašenog podrumara.

Ipak prije dobroga vina, bilo je i dobroga mošta, a njega je  trebalo prevesti u mlado vino. Međutim taj običaj (Martinja) Pakračani nisu posebno  zajednički obilježavali već tek u krugu obitelji i prijatelja. ʺVinskiʺ običaj koji su obilježavali u Pakračkim vinogradima  događao se zimi za blagdan sv. Vinka.

Prema kazivanju i informacijama Fride Filipović r. Nĕmec na južnim padinama pakračkih vinograda, to je onaj dio bliži Lipiku,  odnosno uz crkvicu sv. Vida, dugo godina (od 1880. g. pa do – 60.  godina XX . st. ) vladao je običaj ʺblagoslovaʺ vinove loze na dan sv. Vinka (Vinkovo) 22. siječnja.

Na taj dan troje vinogradara obučeno u prigodne odore duhovnika obilazilo je vinograde na jugozapadnim padinama Omanovca. Najduže su taj  obred vršili Erb Vinko, Cigula Stjepan i Crnković ? (kazivač se nije mogao sjetiti imena toga vinogradara), te još poneki gosti vinogradari.  Svaki domaćin vinograda priredio je  sve potrebne materijalne uvjete i čimbenike (vinovu lozu za obredno obrezivanje, sušenu šunku i slaninu, kobasice, prošlogodišnje vino, dobru glazbu i podosta poklonika vinske kapljice)  kako  bi obredna duhovno – satirična  trojka mogla svečano blagoslivljati novi urod vinove loze u zelenkasto – zlatne bobe grožđa.  Ta  se vesela družina kretala od vinograda do vinograda do u kasnu hladnu zimsku noć.  

Prema kazivanju Ljerke Major r. Perđun  (1946. g.) obilježavanje vinogradarskog običaja za dan sv. Vinka održavao se u dijelu  pakračkih vinograda koji su sjevernije na Kalvariji (bliže crkvici sv. Roka) na nešto drugačiji način. Uglavnom svi vinogradari s toga predjela pakračkih vinograda te njihove obiteljima i prijatelji dolazili bi u vinograd kod Ivana (Jan) Vaníčeka.

Rano ujutro kretale bi se manje povorke vinogradara stazama kroz šumu na Kalvariji sve do velike zgrade u Vaníčkovom vinogradu. Ubrzo su bile pečene ili kuhane sušene kobasice ali nije nedostajalo niti debele slavonske slanine i šunke. Sve se dobro zalijevalo prošlogodišnjim vinom  uz ponešto soda vode iz Novakove punionice iz Pakraca. Poslije satirično – duhovnog blagoslova vinovoj lozi i vinogradarima slijedila bi veselica do kasno u promrzlu siječanjsku noć.  Glazba i pjesme odzvanjale bi u promrzlim krošnjama starih hrastova po cijeloj Kalvariji, brdu iznad Pakraca.

Imena ʺsatiričko – duhovnihʺ obrednih meštara sa svečanosti u Vaníčkovom vinogradu nažalost  nisu mi poznata. No, svi  oni su bili vrsni satirički meštri, i jako dobri poznavatelji vinske kapljice, koja se glatko kotrljala niz žedna grla pakračkih poklonika zlatno-žute opojne tekućine.

Nije bilo prolivene ni kapi vina – tek ono malo što se na trs po običaju polijevalo!

Ne tako davno, nešto prije četrdesetak godina pakračko vinogorje bilo je načičkano bogatim trsovima raznog vinskog i stolnog grožđa, koje su vrijedni vinogradari koristili za osobne potrebe, ali i prodaju za razne vinarije ili za prodaju na tržnici u Pakracu. Moglo se tu naći: talijanski rizling, rajnsky rizling, graševine, muškat hamburg, portugizac, kardinal, traminac, bijeli pinot, chardonnay, sauvignon i druge sorte vinove loze

Tako je nekada bilo, a sada …. ne znam kako je sada u Pakračkim vinogradima. Tek sa prekopakranskog brda mogu vidjeti da je na području vinograda u Pakracu sagrađeno više novih kuća, stanovnika je manje, a bogatih čokota više vidjeti ne mogu. Valjda je i njih podosta, podosta manje.

Nastavak u slijedećem broju

U Daruvaru, 2012. -  dopunjeno 2024. g.

Siniša Njegovan Stárek