Običaji kod doseljenih Čeha pakračkog područja, prekopakranski običaji (II. dio)

P e č e n j e   r a k i j e

Kako bi se ispekla kvalitetna rakija prije svega treba imati potreban kvalitetan materijal za njenu izradu. U Prekopakri i Pakracu  rakija se spravljala uglavnom od voća i to: šljiva, krušaka, jabuka i grožđa, no nekada i od čičoke. Valja odmah reći da se kazivanje o tom običaju odnosi na vrijeme od 1800. g. do 1990. godine. Prekopakra je relativno mlado selo (osnovana 1733. g.), pa su njeni osnivači najprije morali iskrčiti stare hrastove šume i razne šikare da bi mogli posaditi pokoju voćku.

Doseljenici, Hrvati iz Gorskoga kotara, Like, zapadne i istočne Bosne, te preseljenici iz Skenderovaca, Dereze,  D. Čaglića, Obriježi, Lipika i Bukovčana naišli su na području današnje Prekopakre na ne baš kvalitetnu zemlju. Uglavnom su to teška nepropusna tla nedovoljno kvalitetna za kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju. Prema pedološkom profilu radi se o obronačnom pseudogleju koji je uglavnom na svim zapadnim obroncima oko samog Pakraca. Takovo hladno nepropusno tlo teško je za obradu, posebno  u ono vrijeme, kada   je uporaba stajskog gnojiva tek  u povojima, a o umjetnim gnojivima  jedva da  nešto  znaju ondašnji seljaci. Doduše, stanje se poslije I. sv. rata popravlja i uporaba stajskog gnojiva je češća, ali uporaba umjetnog  gnojiva je na niskom nivou. No,  uporaba stajskog gnojiva uglavnom je prisutna u poljoprivrednoj proizvodnji ali ne i u voćarstvu.

Nekvalitetno zemljište, slaba ili nikakva upotreba gnojiva pridonijeli su slabim rezultatima u voćarstvu sela Prekopakre,  a isto tako i Pakraca. Uglavnom, Pakrac i Prekopakra nisu se mogli pohvaliti kvalitetnim nasadima šljiva, jabuka ili krušaka.

Nešto bolji rezultati pokazali su se s nasadima bijelog duda.

Ali, i ti su nasadi kratko trajali na području Pakraca (na području gdje su sada stambene zgrade i škole na južnom dijelu grada).     Nasadi dudova služili su za uzgoj dudova svilca. Kako je prestao uzgoj dudova svilca tako je nestalo i krasnih stabala bijelog duda.

Od prethodno spomenuta tri voća (šljiva, jabuka i kruška), na navedenim područjima, daleko najviše je stabala šljive, zatim jabuke  da bi se stablo kruške našlo tek kod ponekog seljaka, i to više uz nastambu nego u samome voćnjaku. Od šljiva uglavnom se gaje  sorte (bistrica (crnica), bjelica,  požegača i brdaklija) koje su izdašnije i daju kvalitetniju rakiju. Prije dolaska Čeha  u Prekopakri vladao je još socijalni sustav rodovskih zadruga, gdje je nekoliko generacija iste obitelji (odnosno svi članovi iste obitelji ) živjelo pod istim krovom. Nisu svi radili sve poslove u domaćinstvu (svatko je bio zadužen za pojedini posao), ali skoro svi su znali peći rakiju ili sjediti uz one koji peku rakiju. Uglavnom  bio je to muški posao, no gdje nije bilo muškaraca rakiju su pekle i žene. Kvaliteta se nije razlikovala, a neki znalci su tvrdili da žene čak i bolje ispeku rakiju. Je li bilo bolje ili ne, to nisam utvrdio, ali uvijek su ispekle više, a manje popile rakije od muških pečenjara.

Osim što su pekli vrlo kvalitetnu rakiju Slavonci su je znali i posebno opremiti. Boca rakije urešena  zlatovezom sa slavonskim motivima. Snimio bocu, a da izvrsnu rakiju nije ni probao. E, to je čudo od uspjeha!  Samo da ne prijeđe u običaj!

Za samo pečenje rakije bila je potrebna i odgovarajuća  kvalitetna  aparatura. Nju su jednostavno nazivali „kotao za pečenje rakije“. Koliko sam iz kazivanja starijih slušao, nije svaka zadruga imala svoj kotao, već su ga posjedovale samo veće i bogatije zadruge. Zadruge se raspadaju, posjedi se dijele u vlasništvo više pojedinaca (obitelji), posjedi postaju manji i rascjepkani, a najviše stradavaju voćnjaci  jer mnogi članovi bivših zadruga malo znaju o voću ili potpuno zanemaruju voćnjake. U vrijeme seljačkih zadruga malo tko je znao obrezivati voćku, a tek su pojedinci znali kalemiti ili cijepiti voće.

U to vrijeme  u Prekopakru doseljavaju Česi i ponešto Nijemaca  koji su daleko napredniji u poljoprivrednoj proizvodnji od domaćeg stanovništva. Posebno se to odnosi na voćarstvo. Česi sa sobom donose sadnice vinove loze, plemenite  trešnje, razne sorte krušaka i jabuka. Posebno je zanimljivo kako je skoro svaka češka obitelj zasadila mali vinograd i veći broj trešanja što se prije nije moglo naći kod domaćeg stanovništva. Novonastala situacija je takova da u voćnjaku kod češke obitelji imamo posađene: jabuke, kruške, šljive, trešnje  i višnje, dok kod hrvatskih obitelji  uglavnom vladaju šljive i jabuke. Česi navedeno voće ( jabuke, šljive i kruške ) uglavnom spremaju kao dozrele u smočnice ili trapove, a veći dio voća suše ili peku razne pekmeze. 

Kod hrvatskih obitelji situacija je podosta drugačija. Voće koje uzgajaju  uglavnom prerađuju u alkoholno piće (rakiju ), a manji dio spremaju u smočnice i trapove  te spravljanje raznih pekmeza.

Kada su doselili Česi nisu pekli rakiju, ali su taj običaj ubrzo naučili od domaćeg stanovništva. Ne samo da su preuzeli običaj pečenja rakije već su brzo stakli i naviku pijenja rakije.

Moja prva zapažanja običaja pečenja rakije datiraju negdje oko 1956. godine. Naime, mi nismo imali neki veliki voćnjak (moja obitelj nije se bavila poljoprivredom) već smo imali pet krušaka, pet šljiva, četiri višnje,  dva oraha, jednu jabuku i jedan dud. Međutim, moji susjedi su bili seljaci (napredni poljoprivrednici) i svaki od njih imao je podosta zemlje, odnosno bili su među najbogatijima u Prekopakri. Imali su velike i lijepo uređene voćnjake. Bili su Česi, ali su preuzeli od domaćeg stanovništva običaj da u voćnjaku pretežno sade šljive. Bili su to prekrasni šljivici. Nešto malo ranih šljiva, ali pretežno polu kasnih i kasnih šljiva. Zvali su ih „švestky“ .

Naš prvi susjed Franjo Vancl imao je veliki lijepo uređeni voćnjak u kojemu je najviše bilo kasnih šljiva. Kada sam iz njegovog dvorišta ujutro čuo njegovu galamu, poslijepodne viku više osoba, a navečer pjesmu, bilo mi je jasno da je počela sezona pečenja rakije.  Franjo je imao veliki kotao za pečenje rakije. Kada bi počela sezona pečenja rakije u njegovom prostranom dvorište okupila bi se poveće skupina rakijskih znalaca. Ujutro bi Franjo zajedno s gluhonijemim slugom Dušanom pripremio kotao  i pekli bi rakiju po cijeli dan, skoro cijelu jesen. Franjo je pekao rakiju za svoje potrebe jer je za to imao jake razloge. Prvi razlog je bio osobni. Jednostavno on je rakiju obožavao. Drugi razlog mu je bio, što je tu rakiju volio podijeliti s drugima sličnima sebi. Treći razlog nije bio njegov, već razlog njegove supruge i majke.

Ono što nisu popili Franjo i njegovi istomišljenici, odnosno što su na vrijeme sakrile to su mogle i prodati na tržnici u Pakracu.

Kako je kotao za pečenje rakije bio ugrađen u nastambi pokraj kuće tako su kod Franje dolazili i njegovi susjedi peći svoju rakiju. Bilo je to podosta smiješnih situacija prilikom dovoza komine, samog pečenja rakije te izlijevanje vreloga koma na nizbrdicu na isteku Franjinog dvorišta. Nekoliko puta se dogodilo da zajedno s vrelim komom odskliže i poneki poklonik svježe pečene rakije sve do prvih stabala u voćnjaku.

Osim F. Vancla u selu je još nekoliko seljaka posjedovalo kotao za pečenje rakije, ali ipak najviše u uporabi je bio kotao Jaroslava Vacatka. Toga kotla, zajedno s vlasnikom,  najbolje se sjećam. J. Vacatko nije bio poljoprivrednik već zidar i invalid I. sv. rata. Jaroslav je na ruskoj fronti ostao bez noge i imao je drvenu protezu.

Njegov kotao bio je najveći i najkvalitetniji u selu. Osim toga bio je i pokretan, tako da ga je vlasnik iznajmljivao od kuće do kuće po selu. Vrlo često zajedno s kotlom išao je i Vacatko. Da slučajno ne ide sam s njime su znale ići i njegove ʺcehovskeʺ kolege.

Tako je jedne godine moja baka Paulina, zajedno s nama unucima, nakupila krušaka tikvica za dva  kotla. Znači, dva puta peći rakiju. To je negdje oko 10 - 12 litara dobre rakije po kotlu. Baki se ponudio njen brat Josef, cehovski kolega Vacatkov, da će on ispeći pravu kruškovu rakiju od tih slatkih tikvica. Rakiju su počeli peći kasno poslijepodne. Ubrzo se u našem malom dvorištu skupila zidarska cehovska ekipa na čelu s vlasnikom kotla. Uz kotao se okupilo 6 vrsnih zidara ali još boljih poklonika tekuće medicine  (tako su tepali rakiji).

Dakako, kada je počela curiti rakija pristizali su i susjedi i počelo je ocjenjivanje njene kvalitete. Najglasniji je bio bakin brat Josef. Ubrzo se zaorila pjesma pečenjara do kasno u noć. Kada je iscurila i zadnja kap pečene rakije baka je došla vidjeti uradak i kvalitetu rakije. Glavni pečenjar Josef predao joj je dvije litre rakije. Toliko je ostalo od sve te alkoholne destilacije. Od te dvije, jednu je morala dati za kotlarinu, a za onu preostalu litru, Josef ju je tješio da je još i dobro prošla:

„Znaš Paulino i to su htjeli popiti. Jedva sam tu litru sačuvao “.

Sutradan  ujutro, baka nas je vrlo rano probudila, pripremili smo kotao i ispekli oko 11 litara rakije. Kakove je kvalitete bio taj naš rakijski prvijenac, ne bih znao kazati, jer baka je rakiju koristila samo za masiranje bolnih mjesta. Kada se „Josefova cehovska ekipa“ probudila, baka je rakiju već dobrano sakrila. Nažalost tako smo ostali bez stručne ocijene produkta našeg rada.

Već je kazano da je Vacatkov kotao bio pokretan. Kako bi koji seljak zatražio vlasnika da mu iznajmi kotao, tako bi sam morao doći kod prethodnika koji je pekao rakiju i odvesti kotao kući.  Uglavnom bi kotao vukli konji po drndavoj makadamskoj cesti. Čim bi kotao krenuo na određenu lokaciju dobio bi i svoju pratnju. Ne znam zašto, ali nama djeci, trčanje za rakijskim kotlom pričinjavalo bi posebno zadovoljstvo. Skoro uvijek uz kotao išao je i vlasnik Jaroslav Vacatko. Za nas je on bio vrlo zanimljiva osoba. Znao je toliko raznih priča i šala da smo ga rado slušali dok smo sjedili uz kotao i pekli mladi kukuruz (pečenjake). Domaćinu nismo smetali, jer su skoro u svakom domaćinstvu bila djeca pa smo se igrali i međusobno pomagali. U ona vremena djeca su rado sjedila uz starije i slušali raznorazne priče i pošalice. U samoj Prekopakri skoro svaki poljoprivrednik imao je toliko voća da se rakijski kotao kod njega zadržao bar dan dva , ako već sam nije imao svoj kotao. 

Kotlove za pečenje seljaci su nabavljali kod Vladimira Křeneka strojobravara i limara u Pakracu i tvrdili su da su to jako dobri bakreni kotlovi.

Osim već spomenutih J. Vacatka i F. Vancla rakijske kotlove imali su takozvani pecari Marijan Martinović, Pero Klaić, Vinko Širac, Antun Širac, Andrija Širac, Mirko Širac, Andrija Marošević, Joza Pavlović, Ivo Martinelli, Šima Majstorović, Nožarići, Milan Milivojević, František Kubalek,  Franjo Matek i Ludvik Řehak.

Valja kazati da je u Pakracu, sve tamo do II. sv. rata, postojala velika privatna industrijska pecara Židova Davida Picka. Isti je otkupljivao šljive od seljaka iz pakračke okolice. Proizvodio je velike količine rakije koje je prodavao širom Jugoslavije. Nažalost,   David  Pick   i cijela njegova obitelj  stradali su ustaškim  logorima, pecara je propala…. tek je ostalo lijepo industrijsko zdanje, međutim i ono je nedavno uništeno.

No vratimo se običaju pečenja rakije. Tako se taj posao nazivao među seljacima iako to  kemijski i tehnološki nije „pečenje rakije“, ali tako je bilo uvriježeno kazati, kako bi svi mogli razumjeti. Ispravno bi bilo kazati da je to ʺdestilacija prevrele komineʺ koja ima za svrhu da iz nje odvoji hlapljive sastojke i prevede u tekući destilat – rakiju.

Sam običaj pečenja rakije znao je donijeti podosta problema mnogim obiteljima. Naročito produkt toga pečenja. Ipak u selu znalo je biti ugodno i vrlo veselo u dane sezone skupljanja šljiva, pečenja rakije, pečenja kukuruznih klipova (pečenjaka ) i škripe kotača rakijskih kotlova po blatnjavoj selskoj cesti. Cijelo selo mirisalo je na prevrelo voće, vrući kom i svježu rakiju. Ono malo međusobnih svađa seljaka ili bračnih razmirica u obiteljima, brzo se zaboravilo.

Pamtilo se samo gdje se ispekla najbolja i najjača rakija, a  priče o raznim događajima oko rakijskog kotla, bilo je puno više nego prolivenih kapi patoke iz umornih ruku upornih pečenjara rakije. Doduše, svaki pečenjar je svoju rakiju hvalio, ali ipak su postojali znalci koji su točno ocjenjivali rakiju po njenoj kvaliteti. Nisu to bili školovani znalci, no ipak nitko nije sumnjao u njihovo znanje i umijeće.

I tako je to  nekada bilo na brdu iznad Pakraca, odnosno u selu Prekopakri. Cijelo selo je mirisalo na svježe destiliranu rakiju, pa su čak i pčele veselije letjele oko rakijskih para, a da o muhama ni ne govorim!

Nastavak u slijedećem broju

U Daruvaru, 2012. -  dopunjeno 2024. g.

Siniša Njegovan Stárek