Jiřína Řeháková [1. dio]

 

 

 

Istraživanja   

Vršeći istraživanja o doseljavanje Čeha na područje Pakraca, Prekopakre, Filipovca i Lipika u matičnim knjigama rođenih, vjenčanih i umrlih pročitao sam  podosta netočno upisanih imena i prezimena doseljenika. Zanimalo me zašto je dolazilo do pogrešno napisanih tih osobnih podataka.

Je li to bila nečija svjesna namjera, možda nečija naredba (dakako aktualne vlasti) ili tek aljkavost upisivača ili možda nepoznavanje govora i pisma doseljenika, teško je utvrditi. Ipak, čini mi se da je  bilo od svega pomalo.    

Nešto sam o tome već napisao u Zborniku Povijesnog društva Pakrac – Lipik, a tada odustao da nešto više napišem u knjizi "Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku". Međutim, putevi u istraživanju vode vas na sve strane i pronađete nekakav podatak kada ga  ni ne tražite, odnosno tamo gdje ga ni ne očekujete.

Upravo to mi se i dogodilo. Prigodom nedavne promocije već spomenute knjige, pristupila mi je simpatična mlađa ženska osoba u crnoj odjeći, noseći u ruci nekoliko knjiga, manjeg formata, pisanih na češkom jeziku i kazala.

"Evo, ove knjige su ostale, bile su vlasništvo moga brata Vence".

"Volio bih pročitati te knjige, ako mi ih možete posuditi".

"Poklanjam vam, ja...", i više nije ništa mogla kazati, a u očima joj zaiskri tužan pogled noseći suze u njima.

Uzeo sam te, po prilici stare knjige (dvije male knjižice i nekoliko svezaka još manjih novina), a da ni sam nisam znao, u tom trenutku, što ću s njima, i ima li zanimljivog  što za mene u tome već podosta starom novinskom papiru.

Uzeo sam ih zbog poštovanja prema njoj i zbog poštovanja i pijeteta prema prijašnjem vlasniku, hrabrom hrvatskom branitelju  Venci Štrbcu, simpatičnom veselom mladiću, koji braneći Pakrac, hrabro pogiba 1994. g. u Kusonjama.

Neizmjerno Vam hvala gospođo Dragice Vogrinc za poklonjene knjižice i novine. Upravo je to ono što već godinama tražim.

Jedna od poklonjenih knjižica je CVIČEBNICE JAZYKA ČESKÉHO, MATEŘSKÁ  ŘEČ , Složil  Josef  Müller,  Státní nakladatelství v Praze. 1931.

Takvih vježbenica već imam, ali me je i ova obradovala, međutim u samoj vježbenici, pomno složene, nalazile su se male novine opsega četiri lista veličine 26 x 18 cm. Upravo u tim malim novinama, pod nazivom "Dětsky koutek", nalazi se tekst koji već godinama tražim, a eto, sam je, čudnom igrom slučaja došao k meni u malim novinama  i prekrasnom gestom Dragice Vogrinc, rođena Štrbac iz Prekopakre, u čijim venama teče i ponešto češke krvi  ali još više pravog ponosa.

Upisivanje imena i prezimena doseljenika u službene dokumente

Doseljavanjem u kraljevine Slavoniju i Hrvatsku, Česi su imali podosta problema u rješavanju svojih egzistencijalnih situacija, što im je dakako bila prva zadaća. Međutim, ne manje važno bilo im je i rješavanje domovinskih i ostalih dokumenata za rješavanje pitanja prebivališta i za druge razne situacije.

Prigodom dolaska, njihova imena i prezimena svakako su upisivana u službene dokumente. Nekad su upisivana sa više fonema nego je potrebno, nekada pak s manje fonema. Fonemi: ch, y, ý, ě, é, í, á, ů, ü, ď, ť rijetko su korišteni prigodom upisivanja osobnih imena i prezimena doseljenika a fonem  / ř / nisam našao baš nikada napisan, iako je trebao biti napisan.

Vrlo su česti slučajevi, uglavnom redovito, upisivanja u matične knjige čeških imena, hrvatskim, njemačkim, latinskim ili mađarskim izričajem, odnosno prijevod  čeških imena na navedene jezike. Dakako, ovisilo je o  vremenu doseljavanja, odnosno upisivanja,  tj. službenoj uporabi jezika u Slavoniji i Hrvatskoj u  18 i 19, pa i 20 stoljeću.

Valja pojasniti na konkretnim slučajevima, pa ću početi s tekstom koji sam našao u već spomenutim novinama dobivenim od gđe. Dragice Vogrinc, tj. Dětskom koutku, izdanog u Daruvaru, 15. 12. 1946. g. (Igra slučaja, novine su izišle dan prije moga rođenja). Upravo slijedeća pjesma i tekst uz nju su me i ponukali da napišem ovaj tekst o upisivanju imena i prezimena čeških doseljenika.

Pjesmu  "Jiřína  Řeháková" i tekst uz nju prezentiram u originalu (dakako elektroničkom obradom) kako ju je napisao autor  Pe t r   Z d e r a d í n  i tiskao u  Dětskom  koutku  15. 12. 1946. g. u Daruvaru. Odgovorni urednik novina je prof. Franta Burian – List je izlazio u nakladi "Jednote". Izdavala ga je Matica školska  pri Savezu Čeha u Jugoslaviji. Tisak: Narodna  Daruvar 1260/ 1946 .            

Pjesmu sam prepjevao na hrvatski jezik, a opasku uz nju preveo na hrvatski jezik.

Doduše, pjesmu "Jiřína Řeháková" čitao sam prije tridesetak godina, a na nju me je uputila vrsna češka pjesnikinja Žofije Krasková misleći da ja znam povezanost te pjesme i Prekopakre. Žofije Krasková je neko kraće vrijeme  radila kao učiteljica u Prekopakri s učiteljem Karlom Řehakom u češkoj paralelki pri Pučkoj školi u Prekopakri. Bilo je to nešto prije okupacije Čehoslovačke od fašističke Njemačke. Međutim tu povezanost ja nisam znao.  

Nažalost, pjesnikinja je nedugo poslije našeg susreta umrla, a meni je ostala tajna povezanosti pjesme "Jiřina Řeháková" i Prekopakre.

O toj povezanosti pitao sam nekoliko povjesničara i novinara koji se bave češkim tiskom u Hrvatskoj, ali pravog odgovora nije bilo.

Dobivao sam samo odgovor o autoru pjesme, ali o tome sam bio upoznat od već spomenute pjesnikinje.

Naime, autor pjesme je profesor Franta Burian, odgovorni urednik u tim novinama, a  ime  Petr Zderadin je jedan od nekoliko pseudonima kojima se potpisivao pod svoje književne uratke. Franta Burian bio je srednjoškolski profesor u Daruvaru, dugogodišnji urednik u raznim časopisima češkog tiska u Hrvatskoj, književnik i pjesnik ali i oštar kritičar, te nadasve češki domoljub.

Na početku svoje plodne učiteljske karijere Karel Řehák radio je s prof. Frantom Burianom u Češkoj školi u Daruvaru.

Profesor Franta Burian / Foto: nacionalnemanjine.hr

Istini za volju, s pjesmom se prvi puta upoznajem tamo davne 1955. godine kao učenik Osnovne škole u Prekopakri. Naime, učiteljice Zorka Řehák i njena sestra Zlata Golubović, koje su u to vrijeme bile  učiteljice u Prekopakri, pripremale su nas školsku djecu za svečani nastup u Češkom domu u Prekopakri, a svečana prigoda je bio kraj školske godine. Mene, kao dijete iz češke obitelji, odabrale su da čitam upravo pjesmu "Jiřina  Řeháková". Međutim, ja mali (devet godina), pjesma velika, podugačka, pa to učenje čitanja na češkom jeziku, toliko stihova, nije baš išlo glatko. Bolje rečeno išlo je veoma slabo. Sva sreća što su učiteljice odustale od moga prvog javnog (bolje rečeno jadnog ) nastupa u Češkom domu u Prekopakri. Kako je nisam mogao brzo naučiti još brže sam ju zaboravio. Što sam ja tada znao što je poezija i k tome još i domoljubna, a ni pjesme me baš tada nisu nešto previše zanimale. Volio sam putopisno pustolovne kratke priče, koje sam rado prepričavao drugoj djeci u školi.

Preslika originala   pjesme J i ř í n a   Ř e h á k o v a

Prepjev pjesme i prijevod opaske ( bilješke) sačinio S. Nj. Stárek

 

J i ř í n a   Ř e h á k o v a

 

Upravo je kraj godine školske,

navalila gomila iz omražene škole,

živnula ulica veseljem mladih,

tužna samo Jiřína Řehákova.

    Što je to za učenicu ? Praznici su tu,

    ti glavicu sklanjaš, po licu teku

    gorke i žestoke kapljice suza!

    Što ti je Jiříno Řehákova?

Uspjehom lijepim završila si razred,

Iz vladanja imaš opet ocjenu krasnu,

majci, ocu zasjati će oči –

zašto plačeš, Jiříno Řehákova?

    Što je u toj tankoj zgnječenoj knjižici,

    koja ti na pločnik ispada iz ruku ?

    Nije li u njoj uzrok tuge i suza ?

    Dozvoliš  li, Jiříno Řehákova ?

Godišnji izvještaj to je građanske škole...

Gomila hvalisavih i bezdušnih brojki...

Dvije stranice vlažne  mame pogled moj:

tvoje suze, Jiříno Řehákova?

     Na jednoj stranici mokroj od suza

     niz imena – učenica iz  godine prve...

    Fijala – Sikora – Ižina Žeak...

    To si ti, Jiříno Řehákova?

Na  drugoj statistika trezvenih stupaca

U pregrade razne stisnuli đake...

U školi vašoj zar nije bilo Čeha ?

Što si ti, Jiříno Řehákova?

     Češki tvoj rod statistike istina popire,

     Pravopis niječe ime tvoje pravo!

     Ime i rod tvoj isčupao netko,

     Umorio Jiřínu Řehákovu!

Grob ubojica  pripremio za narod cijeli,

Po domovini novoj redaju se grobovi...

Tamo leže bez imena razbaštinjeni,

Tamo leži Jiřína Řehákova....                       

                                Daruvar,       Petr Zderadín

 

O p a s k a

"Jiřína Řehákova" nastala je u vremenu, kada je već Čehoslovačka bila okupirana i Hitler je pripremao grob češkom narodu. Zato me zaboljelo, kada sam tada  našao u godišnjem izvještaju sarajevske građanske škole dosta učenika s češkim imenima, no ipak iskaz učenika prema narodnosti prikazivao je tamo samo neznatan broj Čeha. Činilo mi se tada, da je ostale Čehe netko sahranio. Među češkim imenima našao sam tamo tako i svoju ˝ Ižinu˝ (prezime nisam zapamtio). Uzdahnuo sam: "Sirota Jiřína" ! Mogla se zapisati kao Đurđa ili slično, branila je ipak svoje češko ime, a tada su iz nje napravili

I ž i n u  -  kao na ruglo! Sjetio sam se kako se i drugdje krnje češka imena. Tako za primjer učitelja Řeháka iz Prekopakre stalno su pravili  "Ž e a k".

Iz boli i tuge, što su nam uzimali to najsvijetlije – narodnost i ime istrusila je

"Jiřína Řehákova" - prema Bezručevoj "Maryčky  Magdonovy".

Dakako u njoj nisam kazao, da mnogi naši ljudi poriču svoju narodnost i da su često sami krivi da si ime daju krnjiti, dapače da sami često izopačuju svoje češko ime. Što bi za primjer, zaslužio takav češki  Václav, koji se potpisuje Vencl prema njemačkoj izopačenosti imena našeg sveca a prema njemu se možda i moli : ˝Ne daj izginuti nama niti budućima!˝?   

P. Z.

 

Učitelj Karel Řehák, otac Jiříne, u službenim dokumentima upisane Đurđica.

Vratimo se na početak teksta i već spomenutog hrabrog branitelja Vencu Štrbca. Upravo njegovo ime je spomenuo prof. Burian o svojoj opasci. Pravo  češko ime bi bilo  V á c l a v , a ne izopačen (iskrivljen) njemački prijevod imena češkoga sveca  sv. VÁCLAVA, tako to objašnjava prof. Burian, a ja zbog upečatljivosti to ponavljam.

Doduše, Venca Štrbac nije bio doseljenik u Prekopakru, odnosno Pakrac, naime, rodio se u Pakracu. Njegovi preci, po majčinoj  liniji,  prezimenom

Vinter  doselili su u Prekopakru sto godina prije njegovog rođenja, ali i njihova imena te prezime upisana su pogrešno u matične dokumente. Pojedine obitelji prezimenom Vinter izjašnjavale su se kao Nijemci, a poneke Česi. Međutim, skoro sve obitelji sa tim prezimenom doselile su se u Prekopakru iz zapadne Češke (Domažlice, Klatovy).

Nastavak slijedi u idućem broju…

 

Daruvar, srpanj 2008. – dopunjeno u rujnu 2024. godine.

 

                                                        Siniša Njegovan S t á r e k

Dr. sc. Vladimir Řehák - čovjek koji je gramatiku učinio zanimljivom

Zec koji je u loncu - iz lonca ne bježi

Hotel Krndija: Živa glazba

III susret pjevačkih zborova u Lipiku

Priče iz osmogodišnje škole u Pakracu

Običaj spravljanja piva (II. dio)

Običaj spravljanja piva (I. dio)

Korakom kroz šumu (VI. dio)