Zec koji je u loncu - iz lonca ne bježi

 

 

 

Vodopija - čekanka

Nisam napunio ni sedam godina kada me je djed vodio na šišanje kod brijača Alojza Pejše. Imao sam lijepu dugu kestenjavu kosu i nisam se htio šišati. No, otac je zamolio djeda da me odvede kod brijača Pejše, jer on nije imao vremena voditi me kod brijača radi obaveza na poslu. Nevoljko sam krenuo s djedom prema kući brijača Pejše, koja se nalazila ispod našeg voćnjaka i vrta, ali nešto niže prema Lipiku.

Ta današnja pakračka ulica imenom Matije Gupca, prema  podacima s početka XX. stoljeća, nekada je bila u sastavu sela Prekopakra. Naime, čak i u katastarskim kartama predio uz rijeku Pakru, od sela Filipovac do Pihirovog sokaka,  pripadalo je u 19. stoljeću, pa i dijelom dvadesetog stoljeća selu Prekopakra. Nekoliko osoba iz obitelji Pejša rođeno je u toj ulici, nedaleko bivše željezničke rampe na pruzi Pakrac - Lipik - Banova Jaruga, i u svim matičnim knjigama navedeno im je mjesto rođenja Prekopakra. Mjesto rođenja Prekopakra piše i u dokumentima brijača Alojza Pejše. Brijača kod kojega me je djed vodio na šišanje. 

Kuća brijača Alojza Pejše bila je nekakvih stotinu-pedeset metara udaljena od naše kuće na brijegu, i ja sam nastojao što sporije ići,  i što više odugovlačiti, ne bi li djed odustao od danog mu zadatka. No djed je itekako bio uporan u svom naumu. Najprije smo išli kroz naš voćnjak, utabanom stazom, pa smo zatim morali ići dalje stazom preko još tri voćnjaka naših susjeda. Nekada su među našim voćnjacima u Prekopakri bile utabane staze, kojima su ljudi svakodnevno hodali idući kraćim putem u Pakrac ili prema Filipovcu i Lipiku. To im je bio podosta kraći put za Pakrac ili Lipik, ovisno kamo su namjeravali krenuti. No, to se moglo samo onda kada je bilo lijepo vrijeme i kada  staze nisu bile blatnjave.

Već kod prvog voćnjaka pitam djeda, dakako da odugovlačim s odlaskom brijaču, kako se zove biljka na koju sam upravo stao. Djed mi je često puta prije toga pokazivao biljke u našem voćnjaku i tumačio kako se koja zove i čemu služi. E, sada je bio pravi trenutak da isprobam što mi je to djed govorio o biljkama.

- To je jitrocel – plantago lanceolata ili hrvatski uskolisna bokvica.

Naime, s djedom sam govorio češkim jezikom, isto kao s ocem, bakom, sestrama,  uostalom kao i sa svim susjedima u Donjem kraju Prekopakre. Majka me je učila hrvatski jezik i ne znam koji sam od ta dva jezika prvi naučio. Izgleda da sam ih istovremeno naučio, pa sam ih tako i govorio. Posebno sam češki jezik često govorio s Pejšovima, obitelji koje su živjele dvije kuće od nas, a bilo ih je čak tri obitelji. No, ovaj drugi naziv za tu biljku nisam razumio, pa mi je djed kazao da je to latinski naziv te biljke. To ću shvatiti tek puno kasnije u Gimnaziji i na studiju poljoprivrede u Zagrebu.

- Djede, a kako se zove ova visoka trava – produžujem ja razgovor i odlaganje od šišanja.

- To je jílek vytrvalý – ljulj. Najbolja livadska trava. Krave i konji ju najradije jedu – pouči me djed, iako je znao da ja to neću zapamtiti.

- A, ova s tim narezanim listovima – nastavljam dalje.

- Žebřiček – stolisnik – Achillea millefolium. To je jedna od najljekovitijih biljaka ovih naših livada. Dobra je za rane, njome je grčki junak Ahilej liječio svoje rane - uporan je djed u objašnjavanju, iako ja ne znam ni tko su Grci, ni Ahilej, a da li ću ja biti junak kada me budu šišali, to isto nisam znao.

- A, onaj lijepi plavi cvijet tamo na međi uz livadu – izmišljam ja samo da odugovlačim s odlaskom na šišanje.

- To je čekanka, vodopija/cikorija – (Cichorium intybus) biljka vrlo ljekovitog korijena za liječenje jetara, ali služi i kao zamjena za kavu  – pouči me djed, iako je znao da ja ništa od toga neću zapamtiti. Kako bih i mogao zapamtiti kada sam mislio samo na svoju dugu kosu i kako ću ubrzo ostati bez nje.

 

Vodopija/cikorija  (Cichorium intybus)), čekanka. Snimio S. Nj Stárek 1995. godine.

 

Odugovlačenje 

Poslije toga plavog cvijeta više nisam znao što bih pitao, pa nastavimo dalje stazom kroz voćnjak Franje Vancla. To su nam bili prvi susjedi. Sada smo već u Vacekovom voćnjaku, drugi susjedi, a tamo ima  strma kratka nizbrdica, i koja je dovoljna da se  pokliznem po skliskoj travi. Učas se nađoh na blatnom djelu staze. Kako sam se pokliznuo o blato na stazi tako mi se zaprljaju bose noge, ali i kratke hlače koje sam imao na sebi.

- Eto kako si se zaprljao. Kao prase. Kako ćemo sad takvi kod brijača – prigovara djed i ni ne sluti kako sam ja to namjerno napravio, samo da ne idem na to prokleto šišanje.

- Idemo se onda vratiti kući da se operem i očistim hlače – nevino i skrušeno predlažem ja.

- Vidiš, ja sam tvom ocu obećao da ću te odvesti na šišanje kod brijača i tako će i biti. Zar hoćeš da izgledaš kao tvoj kolega Ivica, kojemu su petrolejem mazali kosu da se riješi uši i gnjida. Zar nije izgledao jadan s onom dugom prljavom kosom punoj gnjida i uši, a tako ćeš i ti izgledati ne budeš li se šišao. Dobit ćeš te gnjide od njega.

Sada me djed prilično uplašio i zabrinuo. Bojao sam se toga pranja petrolejem, jer sam vidio kakav je izgledao moj kolega Ivica kada su mu kosu  natapali petrolejem. Bio je sav jadan i drečao je tako da su ga mogli čuti u Lipiku. No, svejedno bedasto upitam djeda?

-   Djede, a ima li na ovoj našoj livadi kakva ljekovita trava s kojom   se uništavaju te uši i gnjide.

- Nema – odlučno on kaže. – Ali brijač Pejša ima svakakvih ljekovitih pripravaka i aparata za liječenje tih dosadnih i opasnih nemani.

Mislio sam i mislio što bih dalje poduzeo da ne idem na šišanje moje duge lijepe kose, ali više ništa nisam mogao smisliti. Sve sam pokušao, ali nikako odvratiti djeda od njegova nauma i danog obećanja. Nevoljko, s noge na nogu pređemo livadu onog drugog Pejše, Franje Pejše, i nađemo se na pruzi Pakrac - Lipik - Banova Jaruga. Doduše, ja još onda nisam ni znao za Banovu Jarugu, ali tako su mi već prije rekli da se zove ta pruga, pa sam eto imao sada priliku priječi preko te, za mene, velike pruge. Bar nekakvo veselje sad ipak  imam, kad već moram ići na tako tužan događaj. Doduše, nije to ništa, ali ipak ja sam prvi puta u životu prešao preko te pruge ispod našeg voćnjaka. Do sada su mi branili da prelazim preko pruge, jer mogao bih tako malen za čas stradati.

Prešao sam odlučno, tu za mene veliku prugu, skoro kao onaj neki veliki vojskovođa, onu neku malu rijeku, o čemu mi je  čitao iz neke čudne knjige, deset godina stariji susjedov sin, koji je pohađao Učiteljsku školu.

Odmah ispod pruge bila je nizbrdica i ja se ponovo skliznem niz tu nizbrdicu, ali sada to nisam htio, već su me izdale dobrano preplašene moje noge. Noge, koje su znale kako sada ipak  moram ići šišati svoju lijepu kosu, kosu koja mi je tako ponosno stršila na sve strane. Sada sam bio još više prljav i djed me očistio koliko je mogao svojom džepnom maramicom, ali nije to baš pomoglo. Kratke hlače bile su podosta prljave i zelene od trave.      

 

U majstorskim rukama

Brijač Alois Pejša je imao kuću i radnju nedaleko ispod naših voćnjaka, neposredno prije željezničke rampe između Pakraca i Filipovca, a već je rečeno kako je taj dio ulice tada  pripadao Prekopakri. Tako su mi kasnije kazivali, na samo Pejšovi, već i drugi  stariji stanovnici te ulice, koji su rođeni u svojim kućama, i u rodnom listu im je pisalo da su rođeni u Prekopakri.

-  Evo majstore, moj unuk i ja došli smo  na šišanje. Na jesen će u školu, pa da ne izgleda kao curica, treba mu kosu ponešto skratiti.

- Gospodine inženjeru, pa vi ste mi doveli na šišanje neko malo prljavo prase. Kako bi bilo da mi njega najprije damo u korito s vodom, a poslije ćemo ga šišati – ozbiljnim tonom reče majstor brico Pejša.

- Eto ti ga na, sada će me još i kupati – pomislih i počnu mi se noge još više tresti. Bar da se nisam klizao po toj uskoj stazi. Nisam sve te gluposti trebao izvoditi. Sada sam i djeda uvalio u popriličnu nevolju. Odmah mi je na pamet pala slika velikog drvenog korita u kojemu su naši susjedi „furili“ prasce prigodom zimskog kolinja. Stisnuo sam se kao preprženi čvarak i šutio.

-  Nije valjda kako vaš unuk, gospodine inženjeru, ne razumije češki jezik? – reče brijač namignuvši na mog djeda. – A, možda je jezik zaboravio kod kuće – nastavlja gospodin Alois Pejša svojim čuđenjem.

- Ne znam što mu je! Do sada je bio jako pričljiv. Doduše malo zabrinut, ali proći će ga to – proročki zaključi djed Karel.

U ovećoj prostoriji, brijačnici gospodina Alojza Pejše bilo je više stolica, neki drveni ormarići na kojima su bile razne škare , ručne brijačke mašine, češljevi, nekakva bijela plahta i dva velika ogledala. Sve to bilo je vrlo uredno i brižno složeno, i ja sam se potajno nadao kako majstor neće narušiti taj sklad samo da ošiša moju neposlušnu dugu kosu. Ali uzalud moje nade i pusto razmišljanje.

 

Dokument Alojza Pejše o završenom Stručnom tečaju za frizere u Zagrebu. Iz dokumenta je vidljivo kako je Alojz Pejša rođen u Prekopakri 1911. godine. Original ovoga dokumenta čuva se u Muzeju grada Pakraca. 

 

Majstor brico bio je 15 godina mlađi od mog djeda, negdje oko 45 godina, a s njime je bila i njegova supruga frizerka,  te sin koji je bio pet godine stariji od mene. Kasnije će i on izučiti za frizera i biti vrlo cijenjeni pakrački frizer i jedan od najboljih pakračkih vatrogasaca.

Posjeli su me na nekakvu tvrdu drvenu stolicu, a   majstorova supruga je otišla  u drugu prostoriju. Ubrzo se vratila s povećim loncem.  Majstor Pejša uzeo je taj lonac i stavio mi ga na glavu.  Lonac mi je prekrio čelo i zaustavio se na ušima. Zatim je veseli majstor uzeo poveću britvu i počeo ju brusiti na veliki široki remen koji je bio pričvršćen za poveći masivni stol.

 

Majstorsko svjedočanstvo Alojza Pejše iz Prekopakre. Majstor Alojz Pejša imao je kasnije frizerski salon u Pakracu u glavnoj pakračkoj ulici, koji je kasnije naslijedio njegov sin Alojz Pejša. Original svjedočanstva nalazi se u Muzeju grada Pakraca.

 

Podosta me uhvatio strah, jer ću ostati bez svoje lijepe duge kose, a  i nisam znao što to radi s tom oštrom velikom britvom.

- Ne boj se , britvu oštrim da ti mogu djeda obrijati …  a lonac na tvojoj glavi je tamo, jer  zec koji je u loncu iz lonca ne bježi. Rekao mi je tvoj djed da si htio pobjeći, kako ne bi ošišan išao u školu. 

 Odmah sam se sjetio svoga malog crnoga zeca kojega sam vodio da pase travu u našem voćnjaku, i bilo mi je još nezgodnije i nelagodnije, ali kada je majstor spomenuo da je britva za brijanje moga djeda bilo mi je odmah ponešto lakše. Strah me malo prošao, a majstor vidjevši da sam se malo smirio nastavi govoriti…

 

Na fotografiji je Alojz Pejša ml., sin  majstora Pejše koji me je šišao  „pomoću lonca“. Alojz Pejša ml. je tada prisustvovao mom šišanju i učio od oca šišanje „pomoću lonca“. Alojz Pejša ml. imao je tada  12 godina. Kasnije je izučio  zanat kod oca, ali je i naslijedio očev smisao za humor i satiru. Bio je nepopravljivi veseljak i vatrogasni zanesenjak.  

 

-  Vidiš lonac je mjera, pa ova kosa koja viri ispod lonca nju ćemo odrezati, a ostaje ti još dosta te tvoje lijepe neposlušne kose.

Majstor me brzo i bezbolno ošišao. U ogledalu sam mogao vidjeti svoj odraz lica, i na koncu nisam bio zadovoljan time što vidim u ogledalu. Nije bilo više moje duge lijepe kose, ali što sam mogao učiniti. Djed je bio uporan, a spretni majstor Pejša cijelo vrijeme šišanja moje duge kose samo se smiješio i pjevao mi nekakve vesele češke dječje pjesmice.

- Eto, sada ćemo te još lijepo pošpricati mirisnom vodicom i biti ćeš pravi dečko.

Djed je bio jako zadovoljan majstorovim poslom. Majstorova supruga nešto  je duže brijala djeda i kada smo bili gotovi krenusmo uz brdo, iz Prekopakre koja je kraj rijeke Pakre u Prekopakru koja je na brdu. Istim putem vračali smo se kući, dakako  sada je to bila uzbrdica. Zastanemo na pruzi i djed mi tada reče:

- Eto, vidiš li sada kakve sve lijepe aparate i pripravke je imao majstor brico, a sve za zaštitu od uši i gnjida, ali i za ljepotu. Čak te je i kolonjskom vodom pošpricao i sada imaš lijep miris, a ne kao tvoj prijatelj Ivica smrad petroleja. Vidiš, sada možeš slobodno, tako lijepo ošišan krenuti u prvi razred osmogodišnje škole. 

Prošlo je 70 godina od tada!  Gdje su li ti lijepi dani? Majstor brico s mjerom od plavog lonca, duga lijepa kestenjava kosa i humor koji ti najprije utjera strah u kosti, da bi se zatim tome događaju smijao cijeli život.

 

12. 11. 2023.                                                      Siniša Njegovan Stárek