Zamislite da svi primaju dohodak, radili ili ne. Ideja uopće nije luda...

Prije nekoliko mjeseci sam pročitala knjigu jednog mladog evropskog mislilaca Rutgera Bregmana i – oduševila se. Čovjek je pisao o onom o čemu svi ponekad mislimo i ne pričamo o tome da ne ispadnemo naivni i glupi.

Zvijezda u usponu na području političke i socijalne misli, Rutger Bregman (kojemu je tek 34 godine) u svojim knjigama piše o uvođenju univerzalnog temeljnog dohotka (UTD) – ideja o kojoj se napokon prestaje razmišljati kao o utopiji (treba podsjetiti da su se nekad i mirovine činile utopijom). Zanimljivo je da ideja o UTD-u nadilazi tradicionalnu podjelu na ljevicu i desnicu – u svijetu postoji niz uglednih zagovornika uvođenja UTD-a na jednoj i drugoj strani političkog spektra, poput Jamesa Tobina, Johna Kennetha Galbraitha, Miltona Friedmana pa sve do ikone neoliberalne misli Friedricha von Hayeka.

Ideja o univerzalnom temeljnom dohotku (UTD) je zapravo ideja o pravdi, o tome da SVAKI čovjek treba dobivati dohodak (slično kao kod mirovina), i to neovisno o tome je li zaposlen ili ne, jer svi imamo iste osnovne potrebe.

Ako vam se ideja čini luda i neodrživa, podsjećam da su nekad i mirovine bile utopija.

Moderno vjerovanje

Bregman se zadnjih godina prometnuo u jednog od predvodnika tzv. „provokativne“ misli. Te njegove „provokativne“ misli se vrte oko tri glavne točke: univerzalni osnovni dohodak, kraći radni tjedan i otvorene granice za slobodan prolaz svih ljudi. Zamislite samo što bi uvođenje toga značilo za ekonomiju!

Kako ljudi i društva postaju sve stariji, to su sve više priviknuti na status quo, u kojem sloboda može postati zatvor, a istina se pretvoriti u laži. Moderno vjerovanje – ili, još gore, uvjerenje da nemamo više u što vjerovati – zasljepljuje nas tako da ne vidimo nepravdu koja nas svakodnevno okružuje.

Evo nekoliko primjera: Zašto od 80-ih godina naovamo radimo sve više ako smo bogatiji nego ikad prije? Zašto milijuni ljudi još grcaju u bijedi kad smo dovoljno bogati da stanemo siromaštvu na kraj? Takvih paradoksa ima dosta, i zapravo ih nitko nikad ne objasni na uvjerljiv način. Zašto? Pa zato jer nemaju smisla.

A uvođenje UTD-a ima smisla, i neće srušiti svjetsku ekonomiju, nego je naprotiv unaprijediti, podići svijet na novu razinu slobode.

Njegove knjige nisu pokušaj predviđanja budućnosti.

Njegove knjige su pokušaj otključavanja budućnosti u nadi da ćemo širom otvoriti svoje umove.

Zanimljivo je da argumentirano, dokazano, UTD nije i ne mora biti utopija, a u svim „eksperimentima“ gdje je bio primijenjen, ljudi su se pokazali odgovorna bića, spremna i dalje raditi za dobrobit zajednice, bez obzira što više nisu morali.

To je povezano sa temeljnom tvrdnjom iz njegove knjige „Ljudski rod“: da su ljudi u suštini dobri.

Ljudska darežljivost

Zamislite koliko je to različito od onog što slušate cijeli život: „Ne vjeruj nikom“, „Ljudi su zli“, „Svi su proračunati“, „Svijet je opasan“, itd.  To vjerovanje da su svi ljudi loši vrišti sa naslovnica internetskih portala, sa novinskih stranica, posebno sa društvenih mreža. A korijeni tog vjerovanja sežu duboko u zapadnjačku misao: od Machiavellija na dalje,  prešutna pretpostavka jest da su svi ljudi loši. Dapače, ljudi ne samo da su loši, nego i uvijek djeluju gonjeni vlastitim interesom. Što ako to nije točno?

U svojoj knjizi Ljudski rod: Povijest čovječnosti, Rutger Bregman tvrdi nešto sasvim suprotno: realistično je i revolucionarno pretpostaviti kako su ljudi dobri. Bregman je proteklih 200.000 godina ljudske povijesti stavio u sasvim drugačiju perspektivu, dokazujući nam kako smo predodređeni biti ljubazni te skloniji suradnji i povjerenju u drugoga. Smatra da vjerovati u ljudsku darežljivost i suradnju nije tek optimistična fantazija – to je stvarnost. Navedeno ima golemi utjecaj na to kako društvo funkcionira. Kad u drugima vidimo sve najgore, to će i iz naše politike i ekonomije izvući ono najgore. No, vjerovanje u ljudsku dobrotu i altruizam može biti novi način razmišljanja i poslužiti kao temelj za postizanje istinske promjene u našem društvu.

Bregman piše o katastrofama, prirodnim (uragani u Americi), i političkim (ratovi, teroristički napadi), kada se ljudi pokažu kao bića uvijek spremna pomoći, visokog morala koji ne propada  samo tako u trenucima životne ugroženosti. Pa sjetite se samo kako je cijela Hrvatska spremno odgovorila na poplave u Slavoniji, na potrese na Baniji, na Domovinski rat.

Vrijeme novih ideja

Argumentirano i vrlo uvjerljivo Bregman na stranicama svoje knjige nastoji dokazati da negativan pogled na ljudsku prirodu, suprotno uvriježenom mišljenju, nije realističan nego je upravo suprotno, tendenciozno umišljen, a ljudi su načelno u redu.

Primjeri: polazeći od organizacije za kućnu njegu Burtzorg, preko reformirane obrazovne institucije Agora, pa sve do izravnijeg oblika demokracije u brazilskom Porto Alegreu možemo čitati o ugodnim mini- utopijama temeljenim na jednakosti, otvorenosti i decentraliziranom, samoupravljačkom sustavu koje ostvaruju uspjehe.

U modernom društvu sve više se priča o društvenoj odgovornosti u poduzećima, o proizvodima koji su proizvedeni na fer način, bez izrabljivanja radnika, bez uništavanja prirode; o društvenim poduzećima. O socijalnim / društvenim poduzećima sam i sama održala niz predavanja i poticala na njihovo otvaranje, jer daju šansu svima, pa i onima koji spadaju u ranjive skupine društva.

U ovo vrijeme novih ideja, od zelene tranzicije, preko digitalizacije poduzeća do inovativnih tehnologija, sjetimo se da postoji više od jednog načina da se posluje. Svi ljudi zaslužuju zadovoljene osnovne životne potrebe. Svi ljudi zaslužuju sigurnost i mir. Nova, poštena i pravedna ekonomija nas može odvesti prema bolje organiziranom svijetu.

Pročitajte Bregmanove knjige.

U ovo predbožićno vrijeme u tim provokativnim knjigama dobit ćemo lijepi, nimalo provokativni podsjetnik da nas i dobrota čini ljudima.

Rutger Bregman „Ljudski rod“  i „Utopija za realiste"