Uvod
Običaji su tradicionalno uspostavljeni oblici ponašanja koji označavaju životne trenutke u življenju osoba i društvene zajednice. Bez običaja ne bi postojali svečani trenutci u životu osobe, obitelji i ruralnih zajednica. Posebno se to odnosi kada se slave praznici, svetkovine ili događaji koji se ponavljaju iz godine u godinu.
Život ljudi isprepleten je raznim običajima. Običaji su pratili život čovjeka tijekom cijele godine, od kolijevke pa do groba. Običaji su različitog podrijetla, no u ovom tekstu neće biti rasprave o podrijetlu običaja, već govora o običajima koje su sa sobom donijeli doseljeni Česi u Hrvatsku i Slavoniju, odnosno doseljeni Česi u Prekopakru i Pakrac. Bit će kazivanja i o običajima domicilnog stanovništva u Prekopakri i Pakracu, odnosno hrvatskog stanovništva koje je osnovalo selo Prekopakru 1733. godine.
Etnografska istraživanja područja na kojemu su se doselili Česi u Hrvatsku i Slavoniju počela su se provoditi tridesetih godina XX. st. inicijativom Čehoslovačkog inozemnog instituta (ČUZ –a). Istraživanje su provodili dr. J. Auerhan i dr. R. Turčin. To istraživanje nije dovršeno, a i samo provedeno istraživanje sadržavalo je tek nešto malo podataka o doseljenim Česima na područje Pakraca, Prekopakre i okoline. U istraživanju nema podataka o običajima doseljenih Čeha na područje Pakraca i Prekopakre.
Institut za etnografiju i folkloristiku u Pragu i Institut za narodnu umjetnost u Zagrebu, pod patronatom Čehoslovačke akademije znanosti, proveli su opsežnija istraživanja tradicijske kulture češke enklave daruvarskog područja u vremenu od 1965. do 1970. g. Među ostalim, ovo je istraživanje obradilo i kalendarske običaje navedenog područja. Međutim u tim istraživanjima područje Pakraca tek se spominje, a o većini običaja iz ovog teksta istražitelji nisu se ni bavili.
Nešto podataka o običajima s pakračkog područja donosi novinar časopisa „Jugoslávští Čechoslováci“ Otto Sobotka (Zvyky českého lidu na Daruvarsku, Český lidový kalendař 1965). U njegovim istraživanjima uglavnom nalazimo običaje vezane za katoličku vjeru (božićni i uskrsni običaji). Otto Sobotka u svojim istraživanjima o božićnim i uskrsnim običajima Čeha na daruvarskom području iz 1925. godine boravio je i u Prekopakri te godine i za sugovornicu (koju navodi kao slečna Klačmerová) imao je Faniku Klačmer iz Prekopakre. Fanika Klačmer je bila jedno od sedmero djece Jozefa i Jozefine Klačmer iz Donjeg kraja Prekopakre. Fanika je često glumila u kazališnim predstavama Češke besede iz Prekopkre.
Godinu dana poslije razgovora s novinarem Ottom Sobotkom Fanika Klačmer odlazi sa zaručnikom u Argentinu i tamo s nekoliko osoba iz okolice Pakraca, koji su zajedno s njima došli u Argentinu, osnivaju naselje pod imenom Mali Pakrac. Svojoj sestri Paulini Stárek r. Klačmer (mojoj baki) pismima se javljala sve do 1960. godine. Kada je nakon zbacivanja predsjednika države generala Juana Perona 1955. godine zavladala vojna hunta u Argentini, Faniki Klačmer i većini tadašnjih doseljenika iz Pakraca gubi se svaki trag, a naselje Pakrac u Argentini vojna hunta potpuno uništi i razruši.
O običajima domicilnog hrvatskog stanovništva u Prekopakri nisam našao značajnija istraživanja, već se uglavnom za ovaj tekst baziram na kazivanja po sjećanju mojih predaka, starijih osoba iz Prekopakre, te svoja sjećanja iz djetinjstva od prije 60 – 65 godina.
Ne bih mogao kazati da sam posebno vršio istraživanja o običajima u Prekopakri, ali u nekoliko navrata prikupljao sam materijale i izjave od starijih stanovnika Prekopakre i Pakraca. Prvi puta bilo je to 1980. g. kada sam s učiteljem Karlom Řehakom pripremao tekstove za monografiju Prekopakre.
U pripremi organiziranja 80-te obljetnice Češke besede Prekopakra godine 1986. zapisivao sam izjave i sjećanja starijih Čeha, kako na njihov rad u Besedi tako i cjelokupan život stanovnika u Pakracu i Prekopakri. U tim sjećanjima često su spominjani i razni selski običaji.
Godine 1993. zajedno s Vasiljem Sikorskim, urednikom redakcije narodne glazbe Hrvatskog radija, snimao sam izjave i razgovore o običajima u Prekopakri za Hrvatski radio Zagreb. Snimljeno je nekoliko izjava i razgovora s nekoliko starijih Prekopakrana.
U ovom tekstu donosim kazivanja i moje prabake Sofije Stárek r. Bárta (r. 1873.) bake Pauline Stárek r. Klačmer (r. 1898.), djeda Dragutina (Karel) Stáreka r. 1895.), bakine sestre Fanike Klačmer (1906.), brata Josefa Klačmera (1896.) i Ladislava Stáreka (1924.). Njihova kazivanja datiraju iz vremena moga djetinjstva i rane mladosti.
U ovome tekstu koristim izjave i svjedočenja osoba koje sam prikupio tijekom istraživanja za pisanje knjige Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku. Svoja kazivanja su dali: Franjo Matek (1921.), Marija Matek r. Mikulčić (1927.), Marija Cinfe r. Pejša (1922.), Marko Kobetić (1915.), Etelka Barta r. Vezden (1926.) i Ivan Miholčić (1928.) i Josip Kubalek (1950.).
Svojim svjedočenjima za pisanje ovog teksta pomogli su mi Pakračani: Frida Filipović r. Nemec (1929.), Fanika Štetić (1929.), Branko Manojlović (1928.), Ivo Puchmajer (1936.), Justina Puhmajer r. Novinc (1938.), Ljerka Major r. Perđun (1946.), Ankica Kovačić r. Drahnik (1946.), Zlatko Kratofil (1947.) i Đurđica Vicković r. Ražov (1947.).
Uobičajeno bi bilo da se počinje nekim kronološkim (kalendarskim ) redom iznošenja teme, ali u ovom tekstu taj će uobičajeni red doći u drugom dijelu obrade teme „Običaji kod doseljenih Čeha i običaji u selu Prekopakra“. Prvi dio teme započinjem običajima vezanim za prirodu, odnosno za seljačke poslove koji se odvijaju tijekom godine na polju ili u domaćinstvu. Stoljećima ponavljani poneki seljački poslovi prerasli su u tradicijske običaje sela.
Kako sam i sam poklonik prirode, plodnih polja, procvalog voća, livada u cvatu, bistrih potoka i rijeka, gustih lisnatih šuma, tako ću i ovaj tekst o običajima početi s nečim sasvim prirodnim - „ekućim običajima“, odnosno kazivanjima o pečenju rakije, pravljenju vina i piva, a nastavljam o majálusu (1. maj), žetvenim svečanostima (vršidba pšenice), čehanju perja, perušanju kukuruza, običaju kolinja, tradicijskim zabavama u Pakracu i Prekopakri, te svadbenim običajima. U drugom dijelu teksta prikazat ću vjerske običaje tijekom kalendarske godine. Ovi običaji uglavnom su vezani na vjerska zbivanja tijekom godine. Uglavnom su to kršćanski (katolički ) običaji, iako neki od njih imaju početno pogansko podrijetlo.
Od sredine XIX. stoljeća, kada se doseljava većina Čeha na područje današnje Hrvatske, datira i običaj spravljanja piva u selima gdje se doseljava veći broj čeških doseljenika.
Kod čeških familija u Prekopakri i Pakracu običaj spravljanja piva datira nekako u isto vrijeme kao i u ostalim naseljima s većim brojem čeških naseljenika. Pohađao sam gimnaziju (1962. g.) kada mi je moja prabaka Sofija Stárek rođ. Bárta (rođena 1873. g. u Prekopakri ) kazivala kako je njena baka, odmah kako su doselili u Prekopakru, počela kuhati pivo te kako su se hrvatski susjedi čudili što to radi.
Zanimljivo je, da su običaj kuhanja piva iz Češke prenijele starije žene (domaćice), pa su taj običaj nastavile njegovati i u novoj sredini.
Dakako da je običaj kuhanja piva u zemlji iz koje su doselili puno, puno stariji i počeci mu sežu čak u 11. stoljeće. Kuhanje piva započelo je u samostanskim prostorijama da bi se ubrzo proširilo u skoro sva naseljena mjesta. Skoro svako selo imalo je nekoliko (sládka) pivara, a ubrzo i manje pivovare. Tako je bilo u Češkoj i Moravskoj gdje je kuhanje piva bilo prošireno po cijelom teritoriju.
Takov običaj nije poznat u Hrvatskoj u ono isto doba, kada je proizvodnja piva cvala u Češkoj. U Hrvatskoj pivovare se počinju javljati krajem 18. stoljeća, da bi sredinom 19. stoljeća bile sagrađene sve značajnije današnje pivovare .
Kako je već kazano, običaj kuhanja piva kod domaćeg hrvatskog stanovništva nije bio poznat. Tek možda sporadični slučajevi, no i to su radili stranci ili drugi doseljenici.
U samoj Prekopakri, te Pakracu i Filipovcu pivo se kuhalo kod stotinjak obitelji .
Za kuhanje piva trebalo je imati i glavne sastojke, a to su bili: kvalitetna voda, ječam, hmelj, šećer, kvasac, te aromatski dodatci kao korijandar, anis ili komorač.
Nekada je oko Prekopakre bilo više izvora kvalitetne vode na koje su seljani posebno pazili kako ih nitko ne bi zagadio. Najjači i najizdašniji, a ujedno i najcjenjeniji izvor bio je Pakurnovac. Za vodu s ovog izvora seljani su držali da ima ljekovita svojstva, pa su često teži bolesnici tražili vode s Pakurnovca, vjerujući kako će ih ona ozdraviti. Upravo ta voda iz Pakurnovca je i bila najbolja voda za kuhanje piva. Izvor se nalazio na predjelu seoskog atara koji se zove Zidinica. Nešto sjevernije od toga izvora, uz potok Pržinac, nalazio se i izvor Sigovac. Naziv je dobio prema sigama koje su tvorile njegovo dno isto kao i dno samog potoka na tom mjestu. Oba izvora su bila nedaleko Matkovca u lijepoj bukovoj šumi.
Nedaleko sela Klise, pokraj tog istog potoka Pržinca nalazi se izvor zvan Točak. Voda je vrlo kvalitetna, a i sam izvor je podosta izdašan. Na Jasikama u prostoru između Prginca i Filipovačke gemajde smjestio se izvor zvan Turski bunar, a na Řehakovom brdu u donjem kraju sela, na istočnoj strani prema željezničkoj pruzi bio je izvor Turski bunarčić. U Klišanskom sokaku u predjelu Katinac - Palučak, u smjeru prema Zidinici i Širokom polju, bio je također lijepi izvor zdrave pitke vode.
U Donjem kraju Prekopakre, u voćnjaku iza kuće Franje Šimuneka, također je bio lijepi izvor pitke vode koji su seljani ogradili drvenim daskama. Susjedi zidara Franje Šimuneka često bi dolazili i uzimali vodu s tog izvora.
Sve ove izvore koristili su češki doseljenici kao vrlo kvalitetnu vodu za kuhanje kvalitetnog piva. Dakako, kako je koji izvor bio bliži njihovoj kući. Koristili su tu vodu sve dok nisu u vlastitim dvorištima iskopali svoje bunare. Zanimljivo je da je voda iz iskopanih bunara bila podosta tvrđa nego voda iz živih izvora i ne toliko kvalitetna kao izvorska voda.
Nažalost od nabrojenih izvora danas postoji samo izvor Točak kod Klise, te Turski bunar na gemajdi kod Filipovca u sasvim solidnom stanju. Pakurnovac i Sigovac su potopljeni i tamo je sada jezero Pakurnovac. Turski bunarčić je presušio, a za izvor u Klišanskom sokaku ne znam kakvo je pravo stanje. Izvor u Donjem kraju Prekopakre je zatrpan prije pedesetak godina.
Odmah nakon doseljavanja Česi su sijali pivarski ječam kao jednu od glavnih žitarica i nisu ga koristili samo za kuhanje piva već kao glavnu žitaricu za ljudsku ishranu, ali i ishranu stoke.
Za kuhanje piva koristili su divlji hmelj koji je rastao uz potoke oko sela. Divlji hmelj je uglavnom rastao oko manjih vodotoka penjući se svojim lozama po višem grmlju vrba, koje mu je služilo za oslonac. Dvodomna je biljka, razlikujemo muške i ženske stabljike. Muški i ženski cvjetovi hmelja cvatu na povišenim dijelovima biljke, tako da i nije bilo jednostavno izravno ubrati cvijet, već su berači odlamali manji dio loze hmelja i potom ubirali samo ženski cvijet koji je potreban za proizvodnju piva.
Česi iz Prekopkre brali su divlji hmelj oko povremenih vodotoka koji su okruživali Široko polje, te na lokaciji Zidinica prema izvoru Pakurnovac, Katinicu i Kovanluku. Divlji hmelj na lokaciji Zidinica penjao se po mladim grabovima i zajedno s lišćem graba tvorio lijepe zelene kupole. Kao veća djeca često smo brali taj divlji hmelj ispod tih „zelenih kupola“ graba i hmelja.
No, kuhari piva znali su koristiti i hmelj koji su kupovali u staroj domovini Češkoj i Moravskoj.
Ostale sastojke za izradu piva ili su kupovali, ili su sami proizvodili na svojim imanjima.
Tako kuhano pivo koristili su prigodom većih poljoprivrednih radova (sušenje sijena, žetva, vršidba) ili prigodom raznih blagdana (posvíceni ). Bila je velika čast pogostiti gosta svježe kuhanim pivom iz domaće proizvodnje.
Svaka obitelj imala je svoj recept za spravljanje piva i tu tajnu spravljanja dobro su čuvali i prenosili na mlađi naraštaj. Obično takav recept znala je jedna osoba i to pretežito ženska.
Jedan od najstarijih (i najjednostavnijih ) recepata prema kojemu su doseljenici kuhali pivo je :
- Za kuhanje 7 l piva potrebno je: 6,5 l vode, 1,25 kg samljevenog ječma ili pivskog slada, 0,5 dkg hmelja, 12 dkg šećera, 1,5 kvasca. Sve sastojke, osim kvasca, kuhati 2 sata. Smjesu poslije kuhanja ohladiti, procijediti i dodati kvasac. Dobivenu tekućinu uliti u boce ili drvenu bačvicu, te je držati 7 dana na hladnome mjestu. Nakon toga pivo je prikladno za piće.
Nažalost valja kazati da je taj običaj nestao kod Čeha u Prekopakri, Pakracu i okolnim selima, pa skoro i u svim naseljima u Hrvatskoj u koje su Česi doselili u većem broju. Doduše nešto se duže taj običaj zadržao na daruvarskom području, i to kod čeških doseljenika u Dežanovcu, Končanici i Daruvarskom Brestovcu, ali i on je nestao koncem devedesetih godina prošlog stoljeća.
Zato se običaji pečenja rakije i pravljenja vina sasvim dobro drže za sada, ali vjerujem da će i ti običaji ubrzo nestati. Poklonika takovih običaja u Prekopakri je sve manje, a niti u Pakracu situacija nije bolja. No, namjera ovog teksta i nije analiza sadašnjeg stanja već kazivanje o običajima nekadašnjih vremena.
A, bila je to ljepota od običaja, iako se počesto znalo i pretjerivati u navici realiziranja produkta tih običaja.
Nekadašnja lijepa vremena i veseli ljudski običaji nažalost su ostali za nama.
Nastavak u slijedećem broju
U Daruvaru, 2012. god. - dopunjeno 2024. godine.
Siniša Njegovan Stárek
ARHIVA
Dr. sc. Vladimir Řehák - čovjek koji je gramatiku učinio zanimljivom
Zec koji je u loncu - iz lonca ne bježi
III susret pjevačkih zborova u Lipiku
Priče iz osmogodišnje škole u Pakracu
Običaj spravljanja piva (II. dio)
Običaj spravljanja piva (I. dio)
Brzaci i virovi Pakre (III. dio)
Brzaci i virovi Pakre (II. dio)
Brzaci i virovi s Pakre (I. dio)
Priče iz mlina: Mlinski i politički utezi
Priče iz mlina: Rika jelena (2.)
Priče iz mlina: Rika jelena (1.)
Straho i direktor "Budućnosti" Pakrac
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (II. dio)
Filipovačka ciglana i ciglari iz Ploštine (I. dio)
Osmoškolci iz Prekopakre/Pakrac - Beirut via Ljubljana
Barun Franjo Trenk i panduri (3.)
Barun Franjo Trenk i Pakrac (2.)
Barun Franjo Trenk u Pakracu i Požegi (1.)
Sokolska društva: Previranje i raskol
Pakračka sokolska društva: "Hrvat tko je - Sokol da je!"
Pakračka sokolska društva: Sokoli i Aquae Balissae
Oslobađanje Lipika - svjedočenje vojnika
Pravda je ponekad kao paučina – propušta ptice, a zadržava komarce
MOJI POSLJEDNJI DANI U PAKRAČKOJ BOLNICI: Sjećanja mr. ing. Đurđice Vicković
Pakrački vatrogasci (III. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (II. dio)
Doseljavanje Čeha na područje bivše Općine Pakrac (I. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (II. dio)
Gradnja željezničke pruge Barč - Daruvar - Pakrac (I. dio)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (2.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Stradanje i spašavanje knjižnice u Pakracu (1.)
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Rimski nadgrobni spomenici iz Kusonja i Brusnika
Dva romana, Martin Kukučin - Peter Štrelinger
Pripovijesti iz pakračke i lipičke povijesti: Ogranak Matice hrvatske, Pakrac
© 2014-2025. COMPAS portal - Sva prava pridržana.