“Nećeš vjerovati, ostanak u Poljani je bio pun pogodak”

Prvi posao, međutim, nije bio u struci jer je svjetska kriza dohvatila Hrvatsku, na njegovu nesreću i Hrvatske željeznice pa je tada dvadesetgodišnji Oliver brzo spoznao da će od škole ostati tek papir, a za kruh će valjati zasukati rukave i aktivirati vlastitih deset prstiju.
„Zaposlio sam se najprije u kutinskom Antikoru u tvrtki za antikorozivnu zaštitu, a paralelno sam u Zagrebu upisao tečaj za web dizajn na kojem sam nadogradio predznanje grafičkih aplikacija iz poznate palete Adobeovih programa, nekako sluteći da će mi dobro doći u budućnosti...“ priča danas ovaj zadovoljni 35-godišnjak iz poljanske Ulice braće Konifka, gdje smo razgovarali u dvorišnom objektu opremljenom vrhunskim strojevima za najrazličitije grafičke usluge.
Kutinski posao zamijenio je onim na dobrovačkim staklenicima, a ubrzo je i taj mijenjao za nešto stabilniji u pakračkom DEM-u, gdje se zadržao šest godina.
„Znaš, štošta sam radio, ali nikad nisam bio bez novca ili posla. Bavio sam se paralelno i nogometom, zaigrao u pakračkom Hajduku, a od prve sportske ušteđevine sam kupio rezač folije (kater) jer sam uvijek uz redovan posao tražio dodatan izvor zarade. U to vrijeme izašao je Iphone 4 pa sam za njega katerom izrezivao namjenske karbonske naljepnice i to kupcima slao poštom. Tako sam zaradio prvih 700 kuna. Uskoro sam proširio ponudu na naljepnice za bicikle. Oglašavao sam, slao poštom i malo po malo, sekundarni je posao postajao primarni. Sve su to naizgled bili sitni poslići, da ih tako nazovem, no količinski značajni i pokazali su da tu postoji novac, samo ga valja pokupiti. U kući sam imao prostoriju „tri sa dva“ kompjuter i kater te sam polako stvarao preduvjete za vlastiti posao. Razvio sam u to vrijeme trgovački duh kroz odnose s kupcima, susreo se s propisima o autorskim pravima, upoznao potrebe tržišta i postajao sve odlučniji u pokretanju biznisa.“
Već je bio oženjen suprugom Ivanom s kojom se „uzeo“ 2014. godine, ali i otac jednogodišnjeg sina Lovre. Radni tempo doveo je do toga da je dnevno radio dvadesetak sati, putovao u Pakrac i nazad pa se znalo i zadrijemati za volanom. „Nekad je bilo više sreće nego pameti na cesti i to je bio znak da nešto treba mijenjati jer dalje tako nije išlo“.
U Pakracu je u to vrijeme djelovala jedina grafička tvrtka koja je 2017. godine zatvorila svoja vrata na ovom području što je bio svojevrsni okidač da Oliver, tada još uvijek zaposlenik DEM-a, odluči otvoriti vlastiti obrt za grafičke usluge.
Bez sredstava za samozapošljavanje kao danas, 2017. godine osnovan je Studio Oli, a financiran je i opremljen isključivo vlastitim novcem. Kasnije je u dva navrata (2018. i 2021. godine) dobio 22 i 25 tisuća kuna, kroz program pomoći mladim poduzetnicima Grada Lipika, što je uložio u daljnje opremanje.

"Jao sine, pa kud tu?"

„Jao sine, kome ćeš ti u Poljani prodavati naljepnice?“, znali su zavapiti sumještani, zabrinuti odlukom njihovog Olija, kako mu tepaju, da u maloj Poljani radi posao karakterističan za urbanije sredine.
„Nećeš mi vjerovati, ali gledajući iz današnje perspektive, ostanak u Poljani je bio najbolji poslovni potez u životu. Ispočetka sam razmišljao otvoriti male poslovnice u Pakracu i Lipiku, ali sam odustao, i to ne namjerno, nego od količine posla nisam više stigao razmišljati o tome. Stvar se jednostavno sama zakotrljala, a za nečim većim od toga nisam imao potrebe“, objašnjava Oliver koji svojim tiskarskim i ostalim uslugama danas pokriva područja tri županije, Bjelovarske, Požeške i Sisačke. Kud god kreneš iz Poljane mu je, kaže, dvadesetak kilometara... Kutina, Garešnica, Novska, Daruvar, Pakrac, Lipik, na kraju i autoput je praktično „pod nosom“ i za tren oka si gdje poželiš.
Studio je odlično opremljen pa iz usluge ove male grafičke tvrtke, smještene u dvorištu obiteljske kuće, izdvajamo kvalitetnu grafičku pripremu, koju možete finalizirati na vrhunskom kopirnom kolor printeru s realističnim foto ispisom i opremljenom svim dodacima. Zatrebate li ih, tamo ćete u željenim nakladama u cijelosti odraditi potreban propagandni materijal kao što su brošure, letci, katalozi, knjige ili pak izraditi ostalu sitnu papirnatu ili PVC galanteriju. Za ispise većih formata tipa jumbo-plakata ili foto-tapeta, Studio Oli posjeduje HP digitalni printer. Visoko kvalitetan UV printer služi za reklamni tisak manjih formata (kemijske, upaljači, privjesci, cestovne table, nazivi ulica i sl.), dok je tradicionalno najpopularniji onaj klasični sitotisak na tekstil. U radioni se našlo mjesta i za tzv. fiber laser, stroj za lasersko graviranje metala visoke savršene preciznosti pogodan za nakit, privjeske i slično, ali i za dodatni CO2 laser namijenjen za graviranje i rezanje nemetala raznih formata (drvenih kutijica, pleksiglasa). Također posjeduje i CNC radne površine 2500x1500mm za obradu pločastih materijala, izradu svjetlećih reklama, totema, 3D slova… Količinski, gotovo na dnevnoj bazi radi kompletan tisak na tekstil.

Nije mi žao platiti znanje

Osim toga, Oliver radi i terenski na obljepljivanju objekata i vozila, a u uslugu je nedavno ubacio i vrlo popularno zatamnjivanje auto-stakala folijom željenog zatamnjenja. Za to posjeduje certifikat francuske tvrtke Hexis. „Znao sam u načelu nešto, ali ne dovoljno pa sam uložio 1000 eura u dvodnevni tečaj ove tvrtke. Nisam bio škrt platiti znanje i to mi se danas vraća. Danas oblijepim auto za dva tri sata, u početku sam za to trebao po šest ili sedam sati", objašnjava Oli i kaže da je srednja cijena obljepljivanja auta oko 130 eura.

„U postolara najgore cipele“

Ona stara narodna kaže „kako su u postolara najgore cipele“. Isto je i kod našeg junaka kod kojeg je propaganda i reklama onog čime se bavi pravo malo usko grlo. Osim (pre)malo klasičnioh Facebook objava, reklame zapravo i nema. A nije da nema referenci...
Radio je, recimo, materijal za poznatu zagrebačku tvrtku Santa Domenica, a kao posljedica toga stigla je suradnja s Mrletom iz Leta 3 za kojeg je, preko jednog zagrebačkog studija, radio majice s porukama originalnog sadržaja, karakteristične za našeg ovogodišnjeg predstavnika na skorašnjem Eurosongu. Ostvario je suradnju sa stand-up komičarom Ivanom Šarićem, radio za Stoku, smiješila se suradnja sa svjetski poznatim brendovima u gaming industriji, ali... „onda je uletjela korona i sve je stalo“.

Žao mi posla...

Više od samoreklamiranja i onoga što je napravio, brine ga ono što nije uspio, odnosno boli ga posao koji prolazi pored njega jer ga sam ne stigne odraditi. Nekad je pomagala sestra Jelena koja je odselila u Zadar, danas mu pomaže tek otac Slavko.
„Srce mi se kida kad vidim koliko toga propuštam. Sve više se bavim mišlju da počnem zapošljavati ljude jer mislim da bi se mogli isfinancirati bez problema. No, to traži određene promjene u poslovanju, povećanje odgovornosti, opsega posla i sl. Ne želim ući nespreman. Opet, ja za sebe bez problema zaradim natprosječnu hrvatsku plaću, a da toliko toga pođe mimo mene. Mislim da bi od ovog posla, u punom radnom kapacitetu, lagano mogle živjeti tri osobe“, zaljučuje Marijanović, suprug Ivane, otac sina Lovre i mlađe kćerkice Lorne, koji je svojim primjerom pokazao da se kvalitetna ideja može realizirati i u maloj Poljani.
Kad je tako vješto biznis-hendikep ruralne sredine okrenuo u svoje korist, u budućnosti nipošto nije isključeno da ova mala obiteljska tvrtka iz Konifkine ulice u Poljani opet iznenadi, ovaj put nekom novom, možda još uspješnijom poduzetničkom pričom.