Elizabeth M. Landers, američka AI vizionarka koja je pronašla dom u Bukovčanima

U selu Bukovčani pokraj Lipika, u okruženju prirode i konja, svoj je dom pronašla žena čiji rad oblikuje budućnost svjetskog visokog obrazovanja. Riječ je o Elizabeth M. Landers, glavnoj arhitektici umjetne inteligencije u uglednoj međunarodnoj tvrtki Kudu Humanities. Njezino se ime nedavno našlo na stranicama utjecajnog globalnog časopisa Global Woman Leader za lipanj 2026. godine, gdje je predstavljena kao jedna od vodećih svjetskih inovatorica u području primjene umjetne inteligencije u obrazovanju.

Elizabethina akademska karijera impresivna je i svestrana, s podlogom u povijesti, teologiji, književnosti i jezicima te radnim iskustvom na prestižnim američkim sveučilištima poput UCLA-a, a njezina je profesionalna staza vodila od Haitija, Europe i Sjeverne Afrike pa sve do Kine i SAD-a. Ipak, umjesto svjetskih metropola, za svoje svakodnevno okruženje odabrala je Lipik i mirne Bukovčane.

U razgovoru za Global Woman Leader, Elizabeth Landers je istaknula kako umjetna inteligencija u obrazovanju ne bi trebala služiti kao prečac ili zamjena za profesore, već kao alat usmjeren na čovjeka koji personalizira učenje. Kroz sustave poput "KAI Coacha", koji studente vodi kroz sokratski dijalog, potiče se kritičko razmišljanje i pruža podrška studentima koji se bore s tradicionalnim obrazovnim sustavima. Njezina je misija jasna, a to je da se stvori tehnologija koja je svjesna lokalnog i kulturnog konteksta te dostupna svima.

Kako se vrhunska globalna tehnologija i akademska karijera spajaju s mirnim slavonskim životom, ergelom i ljubavlju prema konjima, doznajemo u razgovoru s našom relativno novom sugrađankom.

DOLAZAK U LIPIK I ŽIVOT U BUKOVČANIMA

Kad ste prvi put saznali za Lipik i što Vas je potaknulo da se doselite ovamo?

U Lipik su me doveli konji. Otkad jašem, fascinirana sam lipicancima, pa sam najprije otišla u Lipicu, gdje sam vidjela njihove konje i jahala, a nakon toga sam željela vidjeti lipicance u Lipiku. Ono što sam ovdje pronašla iznenadilo me jer su ti konji imali atletsku građu, a posebno talent za dresuru, što nisam očekivala. Damir Jakšić me tada pozvao da dođem te jašem i treniram konje deset dana, i tih deset dana odlučilo je sve. Boravila sam kod Krune i Nataše Klaić, koji su me naučili povijesti ovoga grada, i do kraja tog razdoblja više nisam bila u posjetu ergeli, jer sam se zaljubila u Lipik.

Sjećate li se svog prvog posjeta? Kakav su dojam na Vas ostavili grad i njegovi ljudi?

Imala sam sreću što Lipik nisam doživjela kao turist. Tih deset dana provela sam u obiteljskom domu, a ne u hotelu, jašući svaki dan, dok su mi navečer Kruno i Nataša pričali o gradu — što je sasvim drugačiji način upoznavanja nekog mjesta. Kruno mi je ispričao što se dogodilo s konjima tijekom rata, da je Ergela uništena 1991. godine, da su konji odvedeni te da su se vratili kući 2007. Čuti tu priču u kući ljudi koji su je proživjeli nije isto što i čitati o njoj, i to je ostalo sa mnom.

Tada sam ujedno shvatila nešto o Lipiku što nisam pronašla nigdje drugdje. Konjički klubovi postoje u svakom gradu u Europi, ali samo sam ovdje pronašla cijelo stanovništvo koje voli te konje. Ta privrženost nije ograničena samo na ljude koji ih jašu ili uzgajaju, jer ona pripada gradu u cjelini. To je stvarna razlika i to je ono zbog čega sam zavoljela ovo mjesto. Nisu to bili samo konji, nego način na koji ih ovaj grad čuva.

Kako izgleda Vaša svakodnevica i koliko Vam ruralni mir pomaže u radu sa složenim tehnologijama poput umjetne inteligencije?

Moji dani nisu strogo podijeljeni. Konji i akademski rad prepliću se tijekom dana te se krećem između štale i radnog stola ovisno o tome što koje od toga zahtijeva. Vremenska razlika uvelike oblikuje moj raspored jer Kalifornija kasni devet sati za nama, pa se velik dio mog rada sa Sveučilištem i s tvrtkom Kudu odvija navečer i noću, dok Bukovčani već spavaju. Taj mir nije samo ukras; izgradnja sustava iz kojih studenti uistinu uče spora je i detaljna praksa koja ne trpi površnost ni rad u prekidima. Bukovčani mi pružaju duge, neprekinute sate rada, a malo je preostalih mjesta gdje je to moguće. Stoga se nisam doselila ovamo unatoč svom poslu — rad je ovdje jednostavno bolji.

KONJI I ERGELA LIPIK

Koliko konja danas imate i kako se rodila ta strast?

Konji za mene nisu hobi; oni su moje drugo zanimanje. Jašem više od trideset i pet godina i djelujem u sve tri olimpijske discipline. Natjecala sam se u preponskom jahanju do visine od 1,45 m te do razine Grand Prixa u dresurnom jahanju u Sjevernoj Americi, Europi i na Karibima. Certificirani sam trener Međunarodne konjičke federacije (FEI) za dresurno, preponsko i svestrano jahanje (svestrani ispit) te posjedujem diplome Panameričke sportske organizacije i FEI-ja za visokorazinsku dresuru i preponsko jahanje. Također sam surađivala s FEI-jem na razvoju sportaša i izgradnji nacionalnih konjičkih programa na Haitiju i u Meksiku.

Sve je počelo kad sam imala tri godine, u Kaliforniji. Od osme godine trenirala sam i natjecala se s Jimmyjem Williamsom i Susan Hutchison u konjičkom klubu Flintridge. Prije nego što sam postala profesionalac, imala sam juniorsku karijeru u kategorijama hunter, equitation i preponskom jahanju, tako da nikada nije postojao trenutak kada su konji za mene "počeli" — oni su oduvijek bili tu. Trenutačno imam šest konja: tri lipicanca (od kojih su dva uzgojena u ovdašnjoj Ergeli), te po jednog hanoveranca, švedskog toplokrvnjaka i irskog punokrvnjaka. Ta kombinacija govori sama za sebe jer su to njemačke, švedske i irske krvne linije na kojima počiva ovaj sport, a lipički konji stoje u istoj štali i rade isti posao.

Jesu li tradicija uzgoja lipicanaca i lipička ergela imale ulogu u Vašoj odluci da se ovdje nastanite? Kakav je Vaš dojam o ergeli?

Ergela je bila glavni razlog, a ono što želim reći o njoj nije samo pristojna opaska gosta, već profesionalna procjena. Jahanje tih konja tijekom deset dana pokazalo mi je što stvara uzgojni program Damira Jakšića — a to je konj uzgojen da zadovolji standarde vrhunske međunarodne dresure.

Dresuru vjerojatno treba objasniti čitateljima koji ne prate konjički sport. To je jedna od tri olimpijske konjičke discipline (uz preponsko jahanje i svestrani ispit) koja od konja i jahača traži izvođenje zadanog niza pokreta koji se ocjenjuju prema preciznosti, ravnoteži, pravocrtnosti i kvaliteti hodova. Ljudi je često uspoređuju s umjetničkim klizanjem ili baletom. U Hrvatskoj je poznatija disciplina daljinsko jahanje (endurance), koja testira konja na vrlo velikim udaljenostima, pa dresura nije ono što većina ljudi ovdje zamišlja kada razmišlja o jahanju.

Reputacija lipicanca je specifična i često pogrešno shvaćena. To je konj klasičnih škola jahanja i Španjolske škole jahanja u Beču, konj visoke škole (haute école), levade, kapriole i skokova iznad zemlje (airs above the ground). Ti pokreti zahtijevaju izvanrednu snagu i prikupljenost, a gotovo nijedan od njih ne pojavljuje se u modernim natjecateljskim programima.

Pjafe (piaffe) i pasaž (passage) proizišli su iz te iste klasične tradicije i ušli u Grand Prix, ali ostatak repertoara otišao je jednim putem, dok je natjecateljska dresura otišla drugim. Lipicanac stoga nikada nije bio manje vrijedan konj; bio je to konj za kojeg se smatralo da pripada drugoj disciplini. Ono što sam pronašla u Lipiku jest konj uzgojen za ono što moderni sport stvarno traži: kretanje, elastičnost i spremnost na suradnju te prihvaćanje jahačevih naredbi koji se boduju na međunarodnoj razini. Isto se dogodilo u posljednjih trideset godina s pasminama PRE (Pura Raza Española iz Španjolske) i Lusitano iz Portugala — pasminama koje su se dugo obučavale u klasičnoj tradiciji i dugo odbacivale za natjecanja, a koje danas stoje na međunarodnim dresurnim pobjedničkim postoljima. Ono što se uzgaja u Lipiku pripada tom razgovoru.

Tradicija uzgoja nalazi se na UNESCO-vom popisu nematerijalne kulturne baštine, što je nešto s čime ljudi ovdje svakodnevno žive i možda su to prestali primjećivati. Treniram na Ergeli, kako s lipicancima tako i s toplokrvnjacima, na klasičnim principima, uz pažnju posvećenu biomehanici, harmoniji i partnerstvu između konja i jahača izgrađenom da traje godinama, a ne samo jednu sezonu. Ono što tamo vidim ozbiljan je rad u uvjetima koji nikada nisu bili laki, a nova ergela koja je u izgradnji promijenit će ono što je moguće. Vjerujem da će ljudi izvan Hrvatske obratiti pažnju kada se otvori. Također razvijam vlastiti konjički objekt u Bukovčanima, pa je Lipik mjesto gdje su moja dva poslovna života došla na isto mjesto — što nisam planirala, ali ne bih ni mijenjala.

AKADEMSKI RAD I UMJETNA INTELIGENCIJA

Kako su se povezali Vaše humanističko obrazovanje i napredna tehnologija?

Za mene nikada nisu ni bili odvojeni. Imam dvije prvostupničke diplome iz povijesti i francuskog jezika sa Sveučilišta u Kaliforniji u Los Angelesu (UCLA), tri magistarske diplome iz teologije, latinoameričkih studija i povijesti, te završavam doktorat iz povijesti na UCLA-u. Radim na pet jezika. To su discipline koje svoje vrijeme posvećuju upravo pitanjima koja je umjetna inteligencija sada učinila javnima: tko odlučuje o tome što se smatra znanjem, čijoj se priči vjeruje, kako čitati izvor koji ima interes navesti vas na krivi trag i kako procijeniti kada su dokazi nepotpuni. Inženjeri mogu izgraditi sustav koji odgovara na pitanja, ali definiranje toga što je dobar odgovor — i koliko bi truda studenta trebalo stajati da do njega dođe — problem je za humanistiku. Jer imati pristup svim informacijama na svijetu nije isto što i znati nešto.

Na UCLA-u ste primijetili da studenti ne koriste AI kako bi izbjegli učenje, već zato što traže bolju podršku. Kako je to oblikovalo Kudu Humanities?

Predajem studentima na UCLA-u od 2018. godine na predmetima Povijest, Usporedna književnost, Atlantski svijet te Srednjovjekovna i rano novovjekovna Europa, a 2024. godine Sveučilište mi je dodijelilo nagradu Laura Kinsey za izvrsnost u nastavi. Spominjem to jer je ono što sam primijetila kod studenata proizišlo iz godina provedenih u učionici, a ne iz neke studije. Većina studenata koji se okreću ovim alatima ne pokušava izbjeći rad; oni pokušavaju dobiti pomoć koju inače ne mogu dobiti. Predavanje se održava u točno određeno vrijeme, ali zbunjenost nastupa u jedanaest sati navečer, a konzultacije traju dva sata tjedno — kada je najmanje vjerojatno da će doći upravo oni studenti kojima su najpotrebnije. Zato sam se prestala pitati kako studente držati podalje od umjetne inteligencije.

Pitanje je postalo što bi sustav trebao učiniti kada mu student pristupi u jedanaest sati navečer bez razumijevanja vlastitog argumenta. Sustav koji umjesto studenta ispiše odlomak teksta iznevjerio ga je, iako će student time biti zadovoljan. Neka od rješenja koja gradimo kao odgovor na to nisu glamurozna. Proizvodimo sveučilišne udžbenike koji studenta koštaju oko dvadeset i pet dolara umjesto nekoliko stotina, a sustav je zatvorenog tipa — odgovara samo na temelju materijala koje je profesor odobrio i ne može odlutati u bilo što što pronađe na internetu. Ostatak odgovora je Kai Coach.

Zašto je sokratski pristup Kai Coacha ključan za budućnost obrazovanja?

Sokratski je pristup važan jer sustav koji daje gotove odgovore uči studente samo da traže odgovore. Kai Coach ne piše umjesto studenata; on pita koja je zapravo njihova tvrdnja, koji je dokazi potkrepljuju, što bi bio najjači prigovor i mogu li na njega odgovoriti. Sporiji je od alternativa i studentima je ponekad frustrirajući — što je upravo i poanta, jer u toj zahtjevnosti leži proces učenja. Studenti kojima najviše pomaže jesu oni kojima tradicionalno obrazovanje najmanje pruža: oni koji neće postaviti pitanje pred cijelim razredom, koji nikada nisu naučeni nepisanim pravilima i kojima je potreban četvrti pokušaj, ali ga nikada ne bi tražili od osobe. Gradimo AI koji razmišlja sa studentima, a ne umjesto njih.

Kako međunarodno iskustvo u kombinaciji sa životom u maloj zajednici oblikuje Vaš pogled na tehnologiju?

Ne postoji kulturno neutralan obrazovni alat. Sustav izgrađen na pretpostavkama jedne zemlje o tome što čini dobar argument izvozit će te pretpostavke kamo god bio instaliran, obično bez da je itko svjesno odlučio da bi tako trebalo biti. Te su pretpostavke nevidljive ljudima koji su izgradili sustav, a potpuno očite svima ostalima. Rad na Haitiju, u sjevernoj Africi, Kini i Sjedinjenim Američkim Državama naučio me da kada ti sustavi zakažu, uzrok gotovo nikada nije tehničke naravi.

No najjasniju pouku mi nisu dala računala, već konji. Godine 2012. izgradila sam konjički razvojni program na Haitiju s FEI-jem. Kada smo započeli, prosječne ocjene iz dresure u zemlji bile su u niskim pedesetima od stotinu bodova. Organizirali smo prava natjecanja s FEI sucem i uspostavili ozbiljnu strukturu treninga, te su se ocjene popele u sedamdesete. Nitko nije kupio bolje konje — razlika je bila u tome što su jahači dobili poduku i standarde kojima prije nisu imali pristup, i to je bila cjelokupna promjena. Također sam izgradila program terapije pomoću konja za djecu s teškim invaliditetom u Port-au-Princeu, a 2013. godine pokrenula sam paradresurno jahanje na Haitiju.

Isto uvjerenje leži u podlozi mog rada u području umjetne inteligencije i ono za mene nije novo. Na Haitiju sam također izgradila E-Nest, mrežu studijskih centara na solarni pogon na javnim trgovima koji su studentima pružali rasvjetu, Wi-Fi i obrazovni program nakon zalaska sunca — jer u gradu bez pouzdane električne energije školski dan završava kada sunce zađe. Ljudima rijetko nedostaje sposobnosti; nedostaje im pristup dobrom podučavanju, a tehnologiju vrijedi graditi samo ako smanjuje taj jaz, a ne ako ga povećava. Život u maloj zajednici sve to drži konkretnim jer je čitanje o nekom mjestu i življenje u njemu sasvim različita stvar. Kada negdje živite, poznajete ceste, godišnja doba, što ovdje funkcionira, a što je dizajnirano za neko drugo mjesto. Radije bih učila od Lipika nego dolazila s gotovim rješenjima za njega.

Jeste li upoznati s radom AI Centra u Lipiku?

Da, upoznata sam s njihovim radom i neuobičajeno je da je grad ove veličine izgradio nešto takvo. Osnovan je 2020. godine u sklopu Razvojne agencije LIRA, više od stotinu ljudi tamo je prekvalificirano za programere umjetne inteligencije, imaju partnerstva s Microsoftom Hrvatska, a Fina je odabrala Lipik za jedan od svojih razvojnih centara za AI. Ono što me najviše impresionira jest to što su ljudi dolazili iz cijele zemlje kako bi se ovdje educirali, a neki od njih su i ostali. Njihov rad i moj pristupaju istom pitanju sa suprotnih strana — oni grade tehničku radnu snagu, dok ja radim na tome što bi umjetna inteligencija trebala raditi unutar učionice. Bilo bi mi drago biti im od koristi ako se ukaže prilika.