LIPIK test
delfin3
Hotel Pakrac 365
MARIO LOPAR, PREDSJEDNIK RUKOMETNOG KLUBA LiPa

Izgleda da je sve važnije od amaterskog sporta

28.02.2021. 09:09 | 679 pregleda | Intervju

Desetljećima smo učeni da su fizička aktivnost, rekreacija i bavljenje sportom jako važni za opće zdravlje i imunitet. Oduvijek se, posebno djecu i mlade, poticalo da žive aktivno, da se bave sportom i da se na taj način izbjegnu loše navike sjedilačkog načina života. Zadnjih godinu dana puno toga je izokrenuto pa tako i spomenute teze o sportu i rekreaciji. Sportaši amateri, a opet najviše djeca i mladi su zakinuti za bavljenje sportom. I dok sportovi „na otvorenom“ u ovo pandemijsko vrijeme ipak nekako počinju funkcionirati, dvoranski sportovi su još „pod ključem“, a na našem području najviše to osjete rukometaši i rukometašice. Zato smo o ovom problemu razgovarali s Mariom Loparom, predsjednikom Rukometnog kluba LiPa.

Piše:
Sezame.pr

 

 

 

Kakva je trenutna situacija s rukometom u Lipiku i Pakracu?

Već mjesecima je situacija nepromijenjena, a to znači da nemamo nikakvih sportskih aktivnosti. Odlukama Stožera civilne zaštite amaterski rukomet ima potpunu zabranu korištenja sportskih dvorana i ta zabrana je još uvijek na snazi. Aktivnosti su dozvoljene samo seniorskim ekipama koje igraju Premijer ligu i 1. hrvatsku rukometnu ligu, odnosno 1. juniorsku rukometnu ligu, kategorija U-17. Donedavno su bila zabranjena i bilo kakva okupljanja na otvorenom, a osim toga vani je bilo zima i nije bilo mogućnosti da organiziramo bilo kakve aktivnosti. Trener Anđelko Lucić je sa svojom kategorijom dječaka rođenih 2008. pokušao trenirati vani, ali je bilo prehladno. Uz to, jedina aktivnost koju smo imali ove godine je bila šetnja s dečkima 2006. godište do Lipika i natrag i to po snijegu pa smo to iskoristili za malo grudanja i zabavu.

 

Vanjski tereni u lošem stanju

Sada nam je teoretski dozvoljeno da imamo aktivnosti na otvorenom, ali tu dolazimo do drugog problema. Rukometni teren između dvorane i srednje škole koji smo i do sada po potrebi koristili za treninge, nije u funkciji jer je doslovno prekopan zbog radova na aglomeraciji. Rukometno igralište na „Partizanu“ već godinama najmanje služi za sport i opasno je tamo raditi s djecom jer ima puno razbijenog stakla. Praktički nam ostaje jedino igralište kod osnovne škole, ali i ono je stalno puno i zauzeto. Opet ponavljam, rukomet je dvoranski sport i nije praktično ozbiljno raditi i pripremati se na betonu za utakmice koje se smiju igrati samo na parketu.

 

Kakva je situacija s ligaškim natjecanjima?

Što se tiče seniora u 3. hrvatskoj rukometnoj ligi istok u kojoj se natječemo ove sezone, nastupa 12 ekipa, a od 11 predviđenih jesenskih kola mi smo odradili 6. Uz 5 pobjeda i jedan remi s 11 bodova trenutno držimo 3. mjesto. Po mom mišljenju, kako god da bude, ova sezona neće se moći regularno završiti jer neke ekipe su jesenas odigrale samo 3 kola. Osim svih zaostalih utakmica jesenskog dijela prvenstva, tu je još 11 predviđenih kola proljetnog dijela i ne vidim način da se to završi, posebno ako se u obzir uzme činjenica da prvenstvo ne može tek tako početi odmah jer će se morati odraditi barem mini pripreme u trajanju najmanje tri tjedna. Uz to sve ekipe u ligi su amaterske i neće biti moguće odigravanje utakmica preko tjedna.

S mladim kategorijama je situacija još lošija, neke su odradili tek uvodnih nekoliko kola, a neka natjecanja poput mini rukometa nisu ni započeta.

 

Koliko klub ima kategorija?

 

Aktivno stotinjak djece i mladih

Uz već spomenute seniore, najmlađa kategorija je rukometna igraonica gdje imamo mališane predškolskog uzrasta i oni se ne natječu. Zatim imamo kategoriju mini rukomet za curice i dječake, zatim kategorije dječaka rođenih 2008. godine i rođenih 2006. godine. Osim toga zajedno sa Ženskim rukometnim klubom „Lipik“ radimo i s kategorijom djevojčica 2008. godište, a prošle jeseni je pokrenuta aktivnost seniorki koje za sada samo treniraju. Plan je bio da se u natjecanje 3. HRL istok uključe na jesen 2021. godine. Sveukupno u klubu imamo aktivnih stotinjak djece i mladih,

 

Kakvo je u klubu stanje s trenerskim kadrom?

Mislim da po tom pitanju stojimo odlično, čak bolje od nekih većih gradova i rukometnih sredina. U klubu trenutno imamo 5 licenciranih trenera, od kojih Vladimir Pipal, trener seniorske ekipe i Anđelko Lucić, profesor i voditelj Škole rukometa imaju A licencu, što je najviši trenerski stupanj. Školujemo još jednu trenericu i trenera koji bi licence trebali dobiti u lipnju ove godine. 

 

Koliko će ova pauza uzrokovana korona virusom pogoditi vas kao klub, ali i amaterski rukomet u cjelini?

Sve skupa će nas sigurno pogoditi puno, iako ja sam uvjeren da će se nama naša djeca vratiti i da ćemo preživjeti ovu krizu bez nekih velikih posljedica. Djeca stalno ispituju kada će početi treninzi, i njima je već dosta sjedenja za ekranima i monitorima i željni su aktivnosti, treninga i utakmica. U kontaktu sam i s ostalim trenerima u drugim gradovima regije istok i svi su žalosni i ogorčeni ovakvim stanjem. Još gore od činjenice da se ne trenira i ne radi je ta neizvjesnost jer nitko nema nikakvu konkretnu informaciju.

Vjerujem da će se sva naša djeca vratiti rukometu čim to bude dozvoljeno, ali sigurno će ovaj sport trpjeti u većim gradovima i pitanje je koliko će se tamo djece vratiti rukometu odnosno koliko će djeca u budućnosti birati dvoranske sportove, tj. sportove u zatvorenom.

 

Puno nelogičnosti i nedosljednosti

Moram ovdje reći da je upravo kod amaterskog sporta jako puno nelogičnosti i nedosljednosti što dodatno otežava ionako tešku situaciju. Kada je bio prvi val korone u ožujku prošle godine, mi smo smjeli koristiti pakračku dvoranu, a nismo smjeli koristiti lipičku. Zato što je u Pakracu gradska, a u Lipiku školska dvorana.

Sada su to pojednostavili pa su nam zabranili korištenje svih dvorana. Ali se po novom smije u teretane koje su isto tako u zatvorenom prostoru, ali se i dalje ne može u dvoranu i dalje amaterski sport ne može krenuti. Jako puno je nelogičnosti i izgleda da je sve važnije od amaterskog sporta.

Isto tako nema logike da je dozvoljeno treniranje i odigravanje utakmica 1. juniorske rukometne lige, kategorija U-17, a nikakva aktivnost nije dozvoljena u 1. kadetskoj rukometnoj ligi, kategorija U-15 u kojoj se natječe i selekcija našeg kluba.

 

Znači li to da bi sada mogli bez problema koristiti dvoranu, raditi, trenirati i igrati utakmice da imate ekipu u 1. juniorskoj ligi?

Da, tako je. I baš zbog toga na temelju ovogodišnjeg iskustva ćemo na godinu našu kadetsku ekipu prijaviti u juniorski ligu pa neka igraju i treniraju, bez obzira što su dvije i više godine mlađi od ostalih i takvi neće biti rezultatski konkurentni. Ali barem će biti u treningu i natjecanju. 

Problema već sad ima i u seniorskom rukometu što se pokazalo u kup utakmicama. Odigrana je svega jedna ili dvije utakmice, jer neke drugoligaške ekipe nisu mogle trenirati, za razliku od onih prvoligaških.

 

Imate li ikakvih službenih ili neslužbenih najava kada bi se trebalo nastaviti rukometno prvenstvo?

Matija Gubica, povjerenik natjecanja za našu ligu službeno kaže da do daljnjega nema ligaških natjecanja. Ovo je službena informacija, ali u rukometnim krugovima se spominju dvije mogućnosti. Prva je da bi se od 1. ožujka moglo u dvoranu, ali onda se opet pojavila druga priča da to neće biti dozvoljeno zbog pojave novog soja virusa. Tako da u stvari i dalje ne znamo ništa. Priča se o mogućem otvaranju terasa kafića i o mogućnosti organiziranja sajmova na otvorenom, ali i dalje se ne priča o aktivnostima u zatvorenom odnosno u dvoranama.

 

Najava je dolaska ljepšeg vremena. Imate li planove započeti s treninzima na otvorenom?

Veliko je pitanje. Zbog djece razmišljamo o tome, ali opet to su treninzi u neadekvatnim uvjetima o čemu sam već govorio. Osim toga to su treninzi bez natjecanja, utakmica, turnira.

 

Budući da svaka krizna situacija može ponovno zaustaviti aktivnost u amaterskom sportu, kako planirati razvoj rukometa u Pakracu i Lipiku?

Korona nas je unazadila 20 godina

Prije svega moram reći da nas je korona vratila 20 godina unatrag, u vrijeme kada smo igrali rukomet na „Partizanu“, po kiši, čak i snijegu što je nama to tada bilo normalno jer nismo imali druge uvjete. Ali sada to nije normalno iako nas se uvjerava da je.

Što se tiče planova, bit će jako teško jer je previše upitnika, a u takvoj situaciju je skoro nemoguće bilo što ozbiljnije planirati. Prije svega se to odnosi na ligaška natjecanja, ali i na ostale aktivnosti kao što su organizacija memorijalnih turnira ili gostovanje na sličnim turnirima ili odigravanje prijateljskih utakmica, upitni s ljetni kampovi za mlade, talentirane igrače. Na kraju ne možemo imati ni određene ambicije, primjerice da si postavimo cilj da seniori izbore plasman u viši rang. Bez obzira na to planiramo i ove godine u suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Pakraca preko ljeta boraviti u njihovom odmaralištu na Viru. Naravno, ako epidemiološka situacija to dozvoli. Lani smo to pokrenuli u suradnji s roditeljima, a već nam se za ovu godinu prijavilo tridesetak djece.

 

Klub je krajem prošle godine doživio veliki šok iznenadnom i preranom smrću dugogodišnjeg igrača, sportskog djelatnika i trenera Siniše Karačića Sikija. Koliki je to gubitak za klub?

To je ogroman, nenadoknadiv gubitak za cijeli naš klub i Sikijeva smrt nas je sve duboko potresla. Kada je Siniša 1999. godine osnovao RK „Pakrac“, prvi poslijeratni rukometni klub u Pakracu, imao sam 14 godina i sjećam se koliko mi je taj klub značio i koliko sam bio sretan što mogu trenirati i igrati rukomet što mi je kao djetetu bila velika želja. Siki je godinama držao rukomet, gurao, ulagao, razvijao ga. Mijenjala su se vremena i uprave, a on je uvijek bio tu negdje. Zadnjih nekoliko godina opet je bio posebno aktivan i sa seniorima i s mlađim kategorijama.

 

Sikija nikad nećemo zaboraviti

On je neposredno pred svoju smrt zvao, molio rukometašice da se ponovno okupe u seniorskoj ekipi ŽRK Lipik. I uspjelo mu je, okupio ih nakon nekoliko godina pauze i počeo s njima trenirati i pripremati se za natjecanje u 3. HRL istok. Bio im je zadnji trener i siguran sam da će sve cure, upravo Sikiju u čast, dati i više od svog maksimuma da seniorke ponovno zaigraju trećeligaške utakmice i da se na terenu pokažu u najboljem svijetlu.

Nažalost Siniša Karačić Siki je otišao prerano, ali nećemo zaboraviti ni njega ni njegov rad u klubu i zato razmišljamo i planiramo organizirati memorijalni rukometni turnir njemu u čast. Kako je Siki bio aktivan i u kuglanju postoji i ideja da to ne bude samo rukometni nego i kuglački memorijalni turnir.

 

Kakva je vaša poruka za kraj?

Nažalost, živimo u vremenu u kojem se o važnosti sporta uglavnom priča, ali amaterski sport trenutno jedva preživljava. Iskreno se nadam da takvo stanje neće potrajati jer ovo zlo i bolest ne može trajati dovijeka, mora proći i doći će bolji dani i za amaterski sport, i za naš rukometni klub. Mi smo uvijek bili otvoreni za sve, prije svega za djecu i mlade i kod nas je pravilo da su sva djeca dobrodošla, bez obzira je li netko talentiran ili totalno netalentiran za sport. Važno je da ima želju, da se želi družiti, zabavljati. Važnije od sportskih postignuća i rezultata je da se djeca razvijaju društveno, da se socijaliziraju, da se zabavljaju, smiju, vesele, druže. S ponosom mogu reći da su sve naše ekipe u klubu prave male klape. Bogu hvala imamo uvjete, imamo dvorane koje ćemo nadam se uskoro ponovno moći koristiti. Imamo podršku naših gradova, i Lipika i Pakraca i siguran sam da imamo svijetlu budućnost. Zato i ovom prilikom pozivam sve da dođu na naše treninge i uključe se u klub kada to bude bilo moguće.