Toplice Lipik uvijek su bile moj drugi dom

Krajem prosinca, u Toplicama Lipik svečano je obilježeno 50 godina neprekidnog rada dr. Anđelke Gajšak Špančić, specijalistice fizikalne medicine i rehabilitacije, kojoj je tom prigodom uručeno priznanje za dugogodišnji profesionalni doprinos. Riječ je o liječnici koja je cijeli svoj radni vijek, bez prekida, vezala uz ovu lipičku ustanovu te i danas aktivno sudjeluje u svakodnevnom liječenju pacijenata, što je rijetkost i u hrvatskim zdravstvenim okvirima. Tijekom pola stoljeća rada dr. Gajšak Špančić sudjelovala je u razvoju rehabilitacijskih postupaka, svjedočila brojnim promjenama u struci i zdravstvenom sustavu te svojim iskustvom i znanjem ostavila snažan trag u radu Toplica Lipik. U razgovoru koji slijedi, naša sugovornica govori o profesionalnom putu koji traje i danas, izazovima i promjenama u fizikalnoj medicini, radu s pacijentima te vrijednostima koje su obilježile njezinu liječničku karijeru.

Kako je započeo Vaš put prema medicini i povratku u ovaj kraj?

Rođena sam Pakračanka. Nakon gimnazije u Pakracu upisala sam Medicinski fakultet u Zagrebu, te diplomirala u roku 1973. godine. Po završetku studija vratila sam se u Pakrac, gdje sam odradila tada obvezan jednogodišnji pripravnički staž, a potom nekoliko mjeseci radila u Domu zdravlja, koji se u to vrijeme nalazio uz zgradu općine, na prostoru gdje se danas istražuje stari grad.

Ravnatelj Doma zdravlja, dr. Zvonko Ostović, nastojao me zadržati u Pakracu jer je i u ta pradavna vremena nedostajalo liječnika. U to vrijeme zdravstveni radnici su masovno odlazili na rad u Libiju. Dr. Roman Perčin me nagovarao da prijeđem u bolnicu Lipik, gdje su uvjeti rada i plaća bili povoljniji. Znao je reći: „Za mene je Lipik Libija.“ Oboje smo iz Doma zdravlja Pakrac prešli u bolnicu Lipik.

Sjećate li se svog prvog dana u bolnici Lipik?

Vrlo dobro. Moj prvi radni dan u Lipiku bio je 15. ožujka 1975. godine. Ravnatelj bolnice tada je bio dr. Czukor, a njegov zamjenik Ilija Krpan. Šef zdravstvene djelatnosti, dr. Silvije Bruck, odmah me rasporedio na Odjel II, smješten na drugom katu današnjeg Kurhotela.

Odjel je imao 81 krevet, sve su sobe bile trokrevetne, a na sredini hodnika nalazio se sanitarni čvor. Odjelna sestra bila je Dušanka Ivošević. Pacijenti su bili pokretni, a o njima smo se brinule samo nas dvije. Bile smo mlade, opuštene i dobro smo se slagale, što je uvelike olakšavalo rad. Rečeno mi je ako što trebam, kat ispod, na Odjelu III, radi dr. Bruck.

Bolnica je tada imala svoj rendgen, smješten na početku Doma I, otprilike na mjestu gdje se danas nalazi prijemna kancelarija. Rendgen tehničar je bio Branko Novačić, on bi snimao što smo tražili i  izrađivao slike. Bio je tu i laboratorij u kojem su radile dvije časne sestre, Tihona i Bonimira, a uskoro im se pridružila i ing. Ana Deak – Puljiz.

Osim bolničkih pacijenata, postojala je i posebna skupina korisnika – tzv. banjari. U ljetnim mjesecima dolazili su uglavnom iz okolnih mjesta, a najviše iz sjeverne Bosne. Smještaj su pronalazili privatno, dok su u bolnici koristili isključivo kupke, i to mramorne i kamene. Prije toga morali su obaviti pregled srca i tlaka, a dnevno ih je znalo biti i do 150. Uglavnom su to bile žene, odjevene u duge ogrtače i s maramama na glavi, jer se trenirke tada još nisu nosile. Nakon mog povratka sa specijalizacije banjara više nije bilo, a rad se u potpunosti prebacio u specijalističke ambulante.

Dvije godine radila sam u tadašnjoj Bolnici za neurološke bolesti i rehabilitaciju, koja je kasnije više puta mijenjala naziv sve do današnjih Toplica Lipik. Nakon toga otišla sam na specijalizaciju, pri čemu mi je priznato šest mjeseci rada u Lipiku. Specijalistički ispit iz fizijatrije položila sam 25. travnja 1980. godine te sam se nekoliko dana kasnije vratila u Lipik, gdje sam raspoređena na Odjel IV u prizemlju Doma II. Sjećam se dana kada sam došla na posao, a odjelna sestra je plakala – umro je drug Tito. Kasnije smo po grupama odlazili u Beograd, u Kuću cvijeća.

Iste godine otvoren je novi objekt „Fontana“, na koji sam ubrzo premještena.

Kako se bolnica razvijala tijekom 1980-ih godina?

Dom I, današnja Depadansa, bio je smještaj za neurološke bolesnike. Ondje je radio neurolog dr. Kruno Pavlović, a već 1984. godine nabavljen je EMG aparat te se započelo s elektromiografijom. Iznenadna smrt dr. Pavlovića 1987. godine bila je veliki gubitak za bolnicu. Zamijenila ga je neurologinja dr. Zdenka Barišić Menegon, koja je nakon uhićenja dr. Ivana Šretera kratko vrijeme obnašala i dužnost ravnateljice.

Tijekom 80-ih godina netko se sjetio da bi se bolnica trebala malo modernizirati pa je u prizemlju Doma I otvorena sauna. Zbog slabog interesa brzo je zatvorena, a prostor je prenamijenjen u mrtvačnicu. Glavna sestra Albina Mirkovski uredila ju je s crnim zavjesama, ali i križem na zidu, što je u to vrijeme bilo gotovo nezamislivo i nedopustivo.

Liječili smo mnoge teške bolesnike, a nije postojao OHBP na koji bi se slali hitni slučajevi. Imali smo i palijativne bolesnike. Dva puta tjedno dolazio nam je konzilijarni internist dr. Krešo Vidović, kojega smo u svakom trenutku mogli pozvati. Njegova stručna pomoć bila nam je iznimno važna.

Svjedočili ste i velikim građevinskim zahvatima u bolnici?

Tijekom pola stoljeća rada promatrala sam brojna gradilišta, no prvo koje me doista traumatiziralo bilo je rušenje Kamenih kupki. Nalazile su se na mjestu današnjeg restorana, dok su kuhinja i restoran tada bili na području današnje Quelle. Zbog potrebe da se restoran smjesti u središnji dio bolnice, Kamene kupke su uklonjene, a iznad novog restorana izgrađen je odjel koji i danas nosi naziv Kamene kupke.

Kakve su bile indikacije za liječenje i po čemu su Toplice Lipik bile poznate?

Indikacije za liječenje u našoj ustanovi kroz svih 50 godina uglavnom su ostale iste. Riječ je o neurološkim bolestima poput moždanih udara i multiple skleroze, posttraumatskim i postoperativnim stanjima, uglavnom kukova i koljena, te degenerativnom i upalnom reumatizmu. Toplice Lipik bile su nadaleko poznate po liječenju multiple skleroze. Dolazili su bolesnici iz cijele bivše države, bili zadovoljni i širili dobar glas o bolnici. Fizikalna terapija multiple skleroze u osnovi se nije bitno promijenila ni nakon 50 godina.

Radili ste i izvan Lipika?

Zbog kroničnog nedostatka liječnika radili smo konzilijarno u drugim ustanovama. Dva puta tjedno odlazila sam u Novu Gradišku, po mene je dolazio službeni automobil, a nakon pregleda sanitet me vraćao u Lipik. Slično je radio i dr. Šreter, koji je odlazio u Novu Gradišku, Garešnicu pa čak i u Podravsku Slatinu.

Osim liječenja bolesnika, je li bilo kakvih veselih događanja?

O da! Svake godine smo krajem svibnja slavili Dan bolnice. Bile su to nezaboravne fešte.

Redovito smo sudjelovali u sindikalnim izletima – već 1978. bili smo u Veneciji, kasnije u Tobelbadu i Vrnjačkoj Banji, a za vrijeme Olimpijskih igara bili smo u Sarajevu. Najuzbudljivije putovanje bilo je u Istanbul, za koje se tražilo mjesto više. Krenuli smo u četvrtak poslijepodne, a na povratku čekali 12 sati na bugarskoj granici te se na posao vratili tek u utorak.

Posljednji liječnik u razorenom Lipiku

Što je za vas osobno i profesionalno značio Domovinski rat?

Najveća tragedija za bolnicu Lipik bio je Domovinski rat i uhićenje dr. Ivana Šretera, 18. kolovoza 1991. godine. 24. rujna 1991. započeo je žestoki napad minobacačkim granatama na bolnicu i cijeli Lipik. Bolnica je prestala s radom.

Dr. Šreter mi je bio kolega, prijatelj i vjenčani kum. Odlazili smo skupa na razne skupove (stručne i političke) pa smo tako 25. lipnja 1991. bili na Markovom trgu u Zagrebu kada je proglašena neovisnost Hrvatske. Pred zgradom Sabora sam ga uslikala i to je fotografija koja se nalazi na više javnih mjesta. To je njegova posljednja fotografija, snimljena mjesec i pol prije uhićenja.

U ratu sam ostala posljednji liječnik u bolnici te izašla iz Lipika 6. listopada u ranim jutarnjim satima. Dan ranije gledala sam kako gori Kursalon. Stajala sam na mostu koji spaja Mramorne kupke i Fontanu kada je oko 19h pala zapaljiva granata na onaj dio Kursalona gdje je obično bila glazba. U trenu je sve planulo. Kroz prozore se vidio plamen, kao u vestern filmovima. To je bio nezaboravan prizor kojeg je, vjerujem, nas malo promatralo.

Dva dana prije toga, 3. listopada, na istom mjestu fotografirala sam Ivana Klaića – Miku, koji je sljedeći dan poginuo.

Inače, najduže sam radila sa sestrama Mirom Delač i Ivankom Komberec, koje su dolazile na posao pod granatama. Sestra Ivanka je 25. listopada 1991. bila teško ranjena.

Kako je izgledao povratak i obnova bolnice?

Nakon odlaska iz Lipika radila sam nekoliko mjeseci u Domu zdravlja Kutina kao fizijatar, a 14. veljače imenovana sam ravnateljicom bolnice Lipik. Uprave lipičke i pakračke bolnice tada su bile smještene u Kutini.

Nakon oslobođenja Lipika započelo je raščišćavanje i obnova, postupno su se vraćali djelatnici i pacijenti, a ravnateljem je sporazumno postao dr. Tica. U Fontani su u to vrijeme bili smješteni prognanici s područja Lipika i Pakraca. Dolazili su mladi liječnici, upućivali se na specijalizacije, a bolnica se postupno obnavljala. Godine 2010. izgrađen je novi objekt fizikalne terapije posvećen dr. Šreteru, a Dom I obnovljen je do neprepoznatljivosti, ponajviše u razdoblju ravnatelja Darka Kelemena, čije je vodstvo obilježeno sustavnošću, jasno postavljenim ciljevima i snažnim razvojnim iskorakom bolnice.

Bavili ste se i edukacijom?

Da. U Pakracu je otvorena fizioterapeutska škola, isprva smještena u zgradi današnjeg Crvenog križa, u kojoj sam godinama predavala. Nedavno mi je jedan bivši učenik rekao da se još uvijek sjeća mojih praktičnih savjeta, naprimjer, da kada čovjek ne može ići uz stepenice, tada ima bolestan kuk, a ako teško ide niz stepenice, u pitanju je bolesno koljeno.  

Kako biste opisali svoj odnos prema poslu i pacijentima?

Prema pacijentima sam se uvijek odnosila sućutno i nastojala da ne čekaju nepotrebno dugo, ni na listama ni u čekaonicama. Nikada nisam imala konfliktnih situacija na radnom mjestu i na posao sam uvijek dolazila bez stresa.

Toplice Lipik doživljavala sam kao svoj drugi dom. Smetalo me nepotrebno rasipanje, primjerice, kada negdje bespotrebno gori svjetlo ili curi voda radi manjeg kvara. Uvijek su me smetali nerad, zabušavanje na poslu i neopravdano korištenje bolovanja.

Posljednjih deset godina radim pola radnog vremena, ali sam uvijek obavljala posao predviđen za puno radno vrijeme.

Kako danas gledate na budućnost Toplica Lipik?

Danas, kada se moj rad u bolnici približava kraju, raduje me što Toplice Lipik ostaju u sigurnim i odgovornim rukama – s mladim, ravnateljem Goranom Pušćenikom, koji je okružen stručnom, predanom i usklađenom ekipom, te stabilna i iskusna grupa liječnika na koje se ravnatelj u potpunosti može osloniti.

Kakav je Vaš život izvan bolnice?

Osim dugogodišnjeg rada u Toplicama, moj su život obilježila brojna putovanja, posebno nezaboravna krstarenja brodovima kroz više kontinenata, a na svakom putovanju sam pisala putopise kojih danas imam veliku kolekciju.

Veliku strast i ljubav gajim i prema fotografiji – tijekom 1991. i 1992. snimila sam više od 400 fotografija, a u Lipiku sam 2021. godine priredila izložbu pod nazivom Razoreni grad. Danas su mi najvažniji obitelj – suprug Ivica, kći Terezija i zet Dario. Važni su mi vjera i crkva te prijatelji, kojih je, nažalost, s godinama sve manje, ali čija prisutnost u životu i dalje ostaje neprocjenjivo dragocjena.