Postao sam rob vlastitog hobija

Na početku da razriješimo enigmu, zašto Popaj?

Na regrutaciji za JNA najviše sam se bojao mornarice i naravno da sam dobio baš mornaricu koju sam do 1982. služio najprije u Puli, a onda u Novom Sadu. I kad sam se vratio s regrutacije u Studenac gdje sam radio, pita me neki Ćule: „Šta si dobio?“. Kažem ja „Mornaricu“. „Ooooooo, mornar Popaj, mornar Popaj“ i tako ostalo Popaj sve do danas. Prihvatili ljudi, prihvatio i ja. Čak mi se i firma za zbrinjavanje auto otpada, koju sam imao jedno vrijeme poslije rata, zvala „Popaj“.

Poznati ste po svom snimanju zbog kojeg ste prisutni gotovo na svim događanjima. Za početak, je li to posao ili hobi?

To je prvenstveno hobi. Kao što lovci imaju svoj hobi, ribolovci svoj, tako i ja imam snimanje. Iako sa snimanjem niti s takvom tehnikom nikada prije nisam imao nikakav dodir.
Od kud onda ideja za snimanje?
Čovjek kroz život uglavnom radi ono što ne voli i što je primoran raditi da bi preživio. Meni se pružila prilika da mogu odabrati i da se imam vremena baviti nekim hobijem i odabrao sam to jer mi se činilo zanimljivo i privlačno.

Kako i kada je sve počelo?

Prije 15-ak godina sam odlučio kupiti prvu video kameru, to je bila mala „osmica“ i počeo sam tako, snimuckat'. Onda sam se našao s Mladenom Ivoševićem Banom i pitao sam ga bi li me podučio jer on je znalac u tome. I tako smo se kroz naredna 3 i pol mjeseca intenzivno družili i objasnio mi je i naučio me osnovnim stvarima.

Dogovarajući ovaj intervju rekli ste kako sam vas prekinuo u poslu. Što trenutno radite?

Radio sam u svojoj arhivi, a u arhivi uvijek ima posla, uvijek se ima šta pregledavati, preslagivati jer u ovih 15 godina to nije malo materijala, što snimljenih, što sakupljenih.

Može li se procijeniti koliko imate materijala?

Arhiva kao važan dio lipičke povijesti

Ne mogu, ali mogu reći da je arhiva bogata i trebalo bi jako, jako puno vremena za pregledati. Nisu to samo događanja u gradu i okolici, jako je bogata i arhiva ratnih snimaka i materijala vezanih uz obrambeni, Domovinski rat jer mi je to u početku bio prioritet. Znao sam da ima puno ljudi koji su imali snimke i htio sam ih prikupiti na jednom mjestu i digitalizirati, da ne propadnu. A svi ti materijali su se pokazali važnima jer ako nema materijala, nema pisanja knjiga. Može se reći da je moja arhiva važan dio lipičke povijesti, od 80-ih godina naovamo.

Imate li snimaka starog prijeratnog Lipika?

Imam, dovoljno da se može montirati jedan solidan dokumentarni film.

Snimanje, montaža i objavljivanje video materijala traži dosta truda i vremena. Koliko dnevno radite na tome?

Posla je jako puno, radim jako puno i, nažalost, na neki sam način postao rob vlastitog hobija. S obzirom na svoje godine i zdravstvene probleme sve mi je teže pratiti taj ritam. Ponestaje snage, živaca, inspiracije. Ali ne mogu to sada pustiti da sve propadne, a opet nisam još pronašao osobu u koju bih imao dovoljno povjerenja da joj prepustim sav materijal. Osjećam nekakvu moralnu obavezu, odgovornost i obavezu spram ljudima koji su se borili za ovaj grad i spram ljudi koji su sve te materijale nekada snimali.
Što se tiče pitanja, moram reći da je to pretežno noćni rad, minimalno 4 sata, nekad i više. Tu se poremetio i kompletan bioritam tako da nemam uredan redoslijed spavanja. Kreneš nešto raditi, radiš i ni ne osjetiš kako proleti vrijeme, a već je jutro i žena ide na posao. Ali to možeš raditi samo ako to voliš jer tko bi u mojim godinama i s mojim zdravstvenim poteškoćama otišao na minus 15 stupnjeva snimiti događaj na Bučju? S druge strane drago mi je da to ljudi prepoznaju i znaju cijeniti, pa sam tako nedavno od lipičkih vatrogasaca dobio zahvalnicu jer sam 10 godina, kao član DVD-a, a uz suglasnost zapovjednika, snimao i pratio ih na njihovim intervencijama.

Zovu li vas organizatori na događanja ili na njih idete sami?

Uglavnom zovu, ali i oni koji ne zovu, kad me vide kažu: „Ma mi smo znali da ćeš ti doći“.

Primijetio sam da u svom snimanju posebnu pažnju posvećujete snimanju glazbenika ili izvođačima u određenom programu. Zašto?

Prije svega to su sve moji prijatelji i poznanici i ja želim da ostane zabilježen neki od njihovih nastupa. Ali isto tako, na primjer na svadbama ili krstitkama sve su kamere fokusirane na mladence, na djetešce i slično. A glazbenici se zapostavljaju iako oni rade atmosferu i raspoloženje. Zato volim snimati njih, iako ne snimam svatove.

Kroz snimanje događanja, prije svega koncerata intervjuirali ste dosta poznatih ljudi?

Bebek me oduševio jednostavnošću

Jesam, to mi je posebno drago i teško bi mi se bilo sjetiti svih. Šima Jovanovac, Kićo Slabinac, Neda Ukraden, Stjepan Jeršek Štef, Željko Bebek… Ma jako, jako puno, ne mogu se sjetiti svih… Miroslav Ilić.

Je li vam netko ostao u posebno ugodnom sjećanju?

Je, Bebek. Oduševio me jednostavnošću, ne bi nitko vjerovao koliko je Bebek jednostavan čovjek. Kad je imao koncert u Pakracu prišao sam mu i zamolio ga da pred kamerom kaže nekoliko rečenica o nastupu, a on mene zagrli i kaže: „Može, al' prvo ćemo zapjevati“. I zapjeva „Ima neka tajna veza…“ i to mi je ostala zabilježena jako lijepa uspomena. Za razliku od Nede Ukraden za koju bi čovjek rekao, nježna, ženska osoba, a u stvari je žilava i temperamentna.
Ili Miroslav Ilić. Mene ne zanima, on je došao i pjevao u Lipiku i ja sam radio intervju s njim. To je tako jednostavan čovjek, ali prije koncerta on je uživao toliki strah kako će ispasti taj koncert, osjetila se nelagoda u njemu. Kroz intervju smo se podružili pola sata i nismo se dotakli politike „ni za dlaku“. Kroz to kratko druženje s njim vidio sam da je dobričina i vjerujem da ga je taj naš razgovor malo opustilo.

Jeste li politički aktivni i kako je snimati političare?

Mogu reći da od važnijih političara koji su bili na skupovima ili tribinama u Pakracu nisam snimao samo predsjednika Tuđmana i Gojka Šuška. Snimao sam jako puno ministara, ljudi iz politike pa i samu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović kad je bila u Lipiku. I to sam snimao one neslužbene snimke iz kojih se vidi kako joj je bilo u našem gradu i mislim da ti snimci imaju svoju vrijednost.

Hrvatskoj fali više ljudi kao dr. Šreter

Ne bavim se politikom, nisam politički opredijeljen, nisam ni u jednoj stranci, volim Hrvatsku i smatram se domoljubom. Ali sam drugačije zamišljao Hrvatsku. Pregledao sam i preslušao jako puno materijala i govora dr. Ivana Šretera i više sam njegovih uvjerenja. Da moramo biti jedinstveni, da probleme moramo rješavati mirnim putem i, da bi uspjeli, moramo među nama odabrati one najbolje. On je bio izuzetan čovjek, vizionar i današnjoj Hrvatskoj nedostaje više takvih ljudi i političara. A danas, gledaš politiku i tu trgovinu, pa prelijeću ko' golubovi iz stranke u stranku. Samo ako budemo cijenili ljude po znanju i kvaliteti, po trudu i radu, može se zaustaviti ovo iseljavanje mladeži.

Već ste spomenuli kako vam hobi odnosi puno vremena i energije. Kako na njega gleda vaša obitelj?

Supruga Verica i kćerke Ivana i Josipa razumiju zašto se bavim ovime iako mi starija kćer Ivana često zna reći kako je sve ovo što sam pregledao kroz svoju arhivu, ostalo zabilježeno u mozgu i ima negativne posljedice.
Meni je snimanje na neki način terapija, posebno je to bilo u početku. U mom životu nema tajni i ja se ne sramim priznati da sam se liječio na psihijatriji, ali ne zato što sam lud nego zbog teških životnih okolnosti. Moj život nije bio lak, ni kroz djetinjstvo, a bome ni kasnije. Kao mali sam jedva preživio upalu mozga i to je imalo posljedice u odrastanju. Pravi problemi su počeli u JNA, tamo sam doživio psihičke torture zato što nikad nisam imao „dlake na jeziku“ i govorio sam ono što sam mislio. To me je koštalo, završio sam na „minolovcu“, to je mali prostor, mali brod, sve je tijesno i nabijeno i to je kod mene izazivalo veliku tjeskobu. Jedan dan mi je pozlilo, odvezli su me na hitnu, ali to nije sanirano i to se više puta ponavljalo. Iako sam bio relativno blizu kuće, nadređeni mi nisu dozvoljavali odsustvo, pa ni tada nakon bolnice. Ni na preporuku liječnika nisu mi dali barem 7 dana odsustva da odem kući i odmorim se. Na jednoj vojnoj vježbi na kojoj sam sudjelovao kao artiljerac na pramčanom topu minolovca, imao sam najbolji rezultat u gađanju u cijeloj novosadskoj flotili koja je brojala oko 70 raznih brodova i, bez obzira na ranije obećanje komandanta, nisam dobio odsustvo. Nakon toga sam završio na lijekovima.
Kasnije su došle obiteljske tragedije. Godine 1988. sam sahranio prvog sina, 3,5-mjesečnog Nikolu, a onda 1993. godine je pri porodu umro i sin Marko. Rat je također napravio svoje, u ratu sam bio na relaciji Lipik – Pakrac – Daruvar i rat je ostavio posljedice na živce puno zdravijih ljudi, a kako ne bi na meni. Sreća je da sam zatražio stručnu pomoć i nakon višemjesečnog liječenja u poliklinici u Popovači, dobio sam dobru terapiju uz koju sam profunkcionirao. Da tada nisam zatražio pomoć, mislim da sada ne bih bio među živima.

Prošle godine ste surađivali i s dvije osobe iz javnog života, klavijaturisticom Belindom Bedeković koja se 2006. godine pojavila u svjetskom, filmskom hitu Borat i sa Sonjom Hrvoj koja je sudjelovala u nekoliko hrvatskih reality serijala. Kako ste došli do njih i u kojoj su fazi te suradnje?

Suradnja s Belindom i Sonjom

Što se tiče Belinde, „najbrži prst klavijatura“, kako god ljudi na nju gledali, ona je bila u Hollywoodu i to joj nitko ne može uzeti. U jako dobrim smo odnosima i ona ima puno povjerenja u mene. U kontaktu smo i dalje, načelni je dogovor da za nju snimim nekoliko video spotova i to je i dalje otvoreno.
Sonja je isto jedna divna osoba, prošlo ljeto je boravila nekoliko dana u Lipiku, tu smo napravili tri videa za nju i ona je odavde otišla jako zadovoljna, s jednim lijepim iskustvom. I dalje smo u kontaktu i vjerujem da ćemo nastaviti suradnju.
Suradnju i kontakt s obje sam uspostavio preko Facebooka.

Koje su po vama prednosti, a koji nedostaci života u Lipiku?

Lipik je lijep, miran grad koji je po mom mišljenju svoje najuspješnije turističke godine imao od 1982. kada je otvoren hotel, do negdje 89., 90., kako se primicao rat. Grad je danas čist i uredan, nema više onih ružnih ratnih fasada. Problem je, i uvijek je bio – radna mjesta. Ako ima posla i radnih mjesta, bit će svega. Ako nema, događa nam se ovo da nam mladi ljudi odlaze i iseljavaju. Naglašavam mladi jer stari kada ode, možda se neće snaći pa će se vratiti. Ali kad ode mlad, kvalitetan, školovan čovjek i kad vani dobije priliku i osjeti da može biti bolje, nećemo ga više dobiti natrag. Zato moramo tražiti način da ga zadržimo.