Upit2
Lipik banner
Medianno
PERO ANTUNOVIĆ, MAJSTOR STOLAR IZ DONJEG ČAGLIĆA

Nadam se da ću dočekati raditi na obnovi Wandelbahna

01.02.2019. 12:54 | 1300 pregleda | Intervju

U današnje vrijeme svjedoci smo kako poslodavci, posebice oni privatni, muku muče s pronalaskom kvalitetnih stručnih, radnika – majstora. U tu kategoriju svakako ubrajamo Peru Antunovića, stolara iz Donjeg Čaglića koji, osim nedvojbene stručnosti, stolariji i svome zvanju pristupa i s umjetničke strane. S njime smo razgovarali o njegovim obrtničkim iskustvima, ali i o ostalim zanimljivim temama.

Piše:
Sezame.pr

U vašoj radioni u oči upada veliki grb koji asociran na japansku zastavu i na kojem piše „Wooden weapons and equipment by Petar Antunović“. Pojasnite o čemu se radi?

U slobodnom prijevodu to znači oružje i oprema za borilačke vještine, a to je vezano uz obrt „Paart“ za izradu sportskih rekvizita koji sam imao od 2004. do 2009. godine. Zanimljivo je da su na osnovi mene i mog obrta u Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) uveli djelatnost izrade sportskih rekvizita koja do tada nije postojala.

Proizvodio sam oružje od drveta kao i razna pomagala. Uglavnom su to bili mačevi, koplja, noževi, šurikeni i ostala duga ili kratka oružja. Čak sam za vojsku i policiju radio drvene replike pištolja i vatrenog oružja.

„Paart“ je danas ostao na četiri bloga i to tri na engleskom i jedan na hrvatskom jeziku.

Što je bilo s obrtom odnosno zašto on nije opstao?

Najveći problem je što Hrvatska tada nije bila u Europskoj uniji, a 90% mojih proizvoda je bilo namijenjeno izvozu. Pojavio se problem cijene dostave, posebno za  oružja duža od 150 centimetara koja je bila preskupa i neisplativa. Primjerice, tada je cijena jednog takvog koplja bila 100 eura, a dostava 150 eura i tu nisam mogao parirati s cijenom. Iako je, bez obzira na to, bilo ljudi je koji su naručivali oružje od mene, prije svega jer se radilo o vrhunskoj kvaliteti.

Radilo se intenzivno, sudjelovao sam na brojnim sajmovima, predstavljao proizvode, u to vrijeme sam već imao svoju internet strancu, ali tada je i bio veliki interes za ninjutsu. Danas je taj „bum“ prestao i gotovo sve europske firme koje su radile sličan asortiman su ugašene.

Rekao bih da je u vrijeme kada sam imao obrt izostala podrška nama obrtnicima i poduzetnicima, prije svega logistička i savjetodavna. Uvjeti poslovanja su bili teški, troškovi su bili veliki, velika davanja. Primjerice, jedno vrijeme sam radio za jednog Nizozemca, ali i ta suradnja je na kraju završena jer su nas sve do dvije godine prije ulaska u EU vodili kao zonu visokog ratnog rizika i sve pošiljke su se morale dodatno osiguravati, odnosno za njih smo morali plaćati veće iznose. Žao mi jer sam imao jako dobre i kvalitetne proizvode, neke proizvode sam počeo izrađivati prvi u svijetu. Ne bih htio ispasti bahat, ali ja u svijetu nisam imao konkurenciju i u ono vrijeme sam u svojoj branši postavljao svjetske standarde kvalitete. Čak i u odnosu na japanske mačeve.

Što je ključ kvalitete?

 

Učio sam od vrhunskih „Papukovih“ majstora stolara

Ključ kvalitete je poznavanje materije, a do znanja sam dolazio na razne načine. Prije svega škola. Nakon osnovne u Lipiku, u Pakracu sam završio drvno industrijsku školu za zvanje stolar i posljednja sam generacija koja je na praksu išla u Papuk. Završio sam u Papukovom „Jasenu“ i imao sam prilike učiti od poznatih Papukovih majstora Zdenka Vagnera, Marka Klobučarevića, Andrije Špelića, Vilka Fogla… Stavili su me u „šabloneriju“ iz koje je praktički kretala kompletna proizvodnja i tamo se moglo puno toga naučiti. Pokazao sam se kao dobar radnik, oni su vidjeli da imam talenta za drvo i sve je već praktički bilo pripremljeno da nakon prakse i vojske dobijem posao u Papuku, ali je počeo rat i to nikada nije realizirano. Uz te stare majstore sam stekao tu stručnu naobrazbu koju učenici danas nemaju gdje dobiti. Danas je tu cnc, strojno rezanje i obrada dok se nekada jako puno toga radilo ručno i gdje su ključne bile majstorske ruke i njegovo umijeće i vještina.

Što se tiče ostalog znanja, jako puno sam naučio kroz literaturu, internet, ali i od starih ljudi, ne nužno stolara. Pa sam tako od jednog 90-godišnjaka sasvim slučajno naučio da je klen jedino drvo koje „ne pije vodu“ što mi je bilo jako važno za rješavanje jednog problema.

Glavnina oružja koje ste izrađivali je bilo drevno oružje koje se koristilo u ninjutsuu i koje su koristili japanski samuraji. Od kuda ta poveznica japanskih ratničkih vještina, drveta i Pere Antunovića?

Od samog ranog djetinjstva, zahvaljujući djedu Ivanu koji se bavio drvetom i od njega sam kao 7-godišnji klinac dobio svoj prvi nožić, da ne uzimam njegov iz alata. Naša obitelj je u stvari bila obrtnička obitelj, djed nije bio učeni stolar, ali je bio vrhunski i cijenjen majstor, a otac Vinko je bio kovač. Zahvaljujući tom djedovom nožiću počeo sam kao vrlo mali reckati puškice, pištoljiće, lukove strijele, klasika; kauboji i indijanci. Mogu reći da sam si praktički od sedme godine sam izrađivao igračke. Kasnije sam u školi to još usavršio pa sam izrađivao Coltove, Winchesterke što je tada bilo moderno. Nedavno je na jednoj facebook stranici objavljena prijeratna fotografija članova Karate kluba „Kalit“ Lipik na kojoj su moji školski prijatelji Tihomir Paragi i Boris Grafina, a oni su u stvari prve osobe koje su od mene naručile da im za potrebe treninga izradim drvene noževe.

A od kuda ninjutsu?

Kada sam imao 14 ili 15 godina, dakle negdje 1985. ili 86. krenula je kod nas ta „ninja manija“, prije svega preko filmova, zatim je počeo izlaziti časopis „Tajne ninji“. Moj prvi uvid u ninjutsu je bio preko dvije knjige koje mi je donio bratić iz Zagreba i koje su davale dublji uvid u ninjutsu, dakle ne isključivo kroz borbu, nego cijelu filozofiju i učenje. U tome sam se jednostavno našao, sjelo mi je kao kockice, kliknulo na prvu. Filozofija japanskih borilačkih vještina je da nije cilj nadvladati protivnika nego sebe i taj mač koji je naizgled okrenut prema neprijatelju, a u biti je okrenut prema samom sebi.

 

Proces zaljubljivanja u ninjutsu

U samim počecima tu je bio i Mario Tušek i mi smo bili praktički ninjutsu pioniri na ovom prostoru. Mi smo u stvari imali sreće jer u to vrijeme nisi mogao odmah doći do svih informacija što je moguće danas putem interneta. Prije smo informacije dobivali na kapaljku, u vremenskim razmacima zbog čega se mogao razvijati taj proces zaljubljivanja. Danas je to drugačije, odmah te preplave informacije i brzo dođe do zasićenja.

U ninjutsuu sam i dan danas i treniram koliko mi to vrijeme, obaveze i posao dozvoljavaju. Imam crni pojas treći dan i trebao bih položiti sakki test da bih mogao napredovati, ali to traži i vremena i financija kojih trenutno nemam.

Jeste li bili u Japanu?

Jesam, na žalost samo jednom i to 2004. godine. To je bilo nezaboravno iskustvo, tih 10 dana je bila škola za cijeli život i ostao sam impresioniran i zemljom i ljudima, posebno njihovim redom i uređenim sustavom. Banalan primjer na željezničkim kolodvorima na peronu postoji žuta linija udaljena 70 centimetara od pruge i tu crtu nitko ne prelazi. I oni se toga pridržavaju bez iznimke.

Šta radite danas?

Danas sam zaposlenik „Lipkoma“ gdje radim od 2017.godine. Tu sam dospio jer su tražili stručnu osobu, znači nikakva protekcija ili stranačka pripadnost. Radim ne samo kao stolar nego općenito, tu sam da dam rješenje na pojedini problem. Posao je dinamičan, plaće nisu bajne, ali ovaj posao sam prihvatio prije svega jer se nadam da ću dočekati famoznu obnovu Wandelbahna i Kursalona i velika mi je želja da radim na obnovi krova i drvenarije na Wandelbahnu. Već sam si sam složio određene predloške i bazu fotografija kao dokaz kako se to radilo prije jer te spojeve koje su na Wandelbahnu radili tadašnji majstori, vjerujem da nitko u Hrvatskoj ne može niti zna napraviti niti tko danas tako radi. Ako krene obnova vjerojatno će se tražiti čovjek koji to može i ja se vidim u tome. Slično je bilo i s orguljama u pakračkoj župnoj crkvi. Nije bilo novaca da Heferererovi stolari rade kućište za orgulje pa su angažirali mene jer sam radio dosta sakralnih elemenata i u lipičkoj crkvi i u mjesnim kapelicama. Iako sam kroz taj posao izrade kućišta za orgulje prošao jednu ogromnu kalvariju, ostaje mi satisfakcija što me je Heferer radionica orgulja uvrstila u svoj katalog, pa pod graditelj kućišta pakračkih orgulja piše Pero Antunović.

A što se tiče oružja, na čemu trenutno radite?

Radim na jednom ekstremno dugačkom Nodachi maču dugom oko 180 centimetara. Takvi mačevi se rade isključivo po narudžbi, nema ih na tržištu, prava su rijetkost čak i u Japanu, gdje inače postoje četiri radionice koje opskrbljuju 80% svjetskog tržišta. Ovo je prototip koji radim nama za upotrebu jer nemamo takav mač za trening.

Koliko bi ovaj mač koštao kada bi ga radili po narudžbi, za prodaju na tržištu?

U Japanu im je cijena 160 dolara, ali nisu o ovom obliku i dužina im je 150 cm.

 

Gdje je problem – zovi Peru

Moram se vratiti na jedan od prethodnih odgovora jer je u Lipiku već postala opća poštapalica: Gdje je problem – zovi Peru. Za to je potrebna kreativnost i ideje, ali i vještina. Od kud vam to?

Teško mi je tu bilo šta reći ili dati neki odgovor. Kroz moje obiteljske korijene sam došao do podatka da imam njemačke korijene s bakine strane od oca. S mamine strane djed je bio veliki kreativac i općenito na toj strani obiteljske loze svi imaju umjetničku crtu. Možda u tome leži odgovor na ovo pitanje od kud ideja i vještina.

Nedavno ste imali i jedan vrlo zanimljiv posjet u vašoj radioni ovdje u Čagliću?

Da i za mene je to velika stvar jer je prvi puta u mojoj radioni bio jedan Japanac, inače majstor mačevanja. Dakle posjetio me je netko tko je mjerodavan prosuditi kvalitetu onog što ja radim, sa stručne strane. Bio je ugodno iznenađen i jako zadovoljan viđenim i iskazao zahvalnost što na ovaj način čuvam njihovu tradiciju.  

Na koji je način Pero Antunović pronašao umjetnost u drvetu?

Drvo je nevjerojatno, svako drvo je unikat i ne postoje dva ista! Svaki komadić drveta koji je ovdje oko nas u radioni, čak i ovaj drvni otpad je zanimljiv i vizualno i strukturno. Zato i taj otpad ostavljam i šaljem jednoj prijateljici koja radi drveni nakit. Svako drvo priča svoju životnu priču kroz boju, miris, kroz anomalije u samom drvetu, strukturu godova… Treba ga znati čitati jer kroz godove možemo vidjeti koja je godina bila kišna, koja sušna, gdje i u kakvim uvjetima je raslo drvo, je li naprezano pod vjetrom i slično, je li drvo raslo u sjeni ili na suncu, prema kojoj strani svijeta je bilo okrenuto? I danas učim o drvetu pa sam nedavno otkrio drvo brekinja koje ima i na našem području. To je kompaktno i strukturno savršeno drvo, nema uvijanja, nema pucanja. Fenomenalno drvo koje je zapostavljeno, a idealno je za drvnu industriju. Primjerice, nema boljeg vrata na violini ili violončelu od brekinje.  

Također, drvo je živo sve do trenutka kada ne izgori. Reagira na različite podražaje, mota se, puca, dobiva obujam. Znači živo je iako je posječeno.

Lani ste imali izložbu u Lipiku? O čemu se radilo i kako je to prošlo?

Da, imao sam izložbu drvenih pisanica, a zanimljivost ove izložbe je što je svaka pisanica bila izrađena od unikatnog komada drveta. Imao sam prilike i izraditi pisanicu od hrasta starog 5.000 godina izvađenog iz rijeke Orljave. Navodno takvih hrastova ima i kod nas, no meni je zapeo za oko jedan hrast čiji ostatak i danas leži srušen u lipičkom parku. To je hrast promjera tri metra na panju i takvih stabala nema više nigdje u Slavoniji. Zato planiram angažirati nadležne da taj hrast adekvatno konzerviramo i sačuvamo, ali i prikažemo kao atrakciju posjetiteljima jer ponavljam, takvih stabala više nema. Dovoljno je kvalitetno ga zaštiti i na jednom dijelu prerezati da gost može prebrojati godove, i to je već nešto.

Kakvi su daljnji planovi po pitanju rada s drvetom? Imate li tu nekih konkretnih ideja?

 

Drvo približiti djeci

Želja mi je drvo približiti djeci i mladima. Imam neke ideje da kroz određene programe s drvetom upoznajem djecu vrtićke dobi, možda i osnovnoškolce. Takvi programi jako dobro funkcioniraju u inozemstvu, a bazirani su kroz putujuće radionice gdje djeca sama rade i izrađuju stvari sa za njih prilagođenim alatom. Upravo to iskustvo stvaranja je ključno za djecu, ona na taj način stvaraju određenu povezanost s nečim što su sami napravili ili su bili neposredni svjedoci dok je to rađeno pred njima. Mnogi moji nećaci i klinci iz susjedstva dan danas čuvaju neke stvari koje sam im napravio kada su nekada došli u radionu. Slično je i s problemom knjižnica na otvorenom koje su vandalski oštećene ili uništene. Mislim da su mladi trebali biti uključeni u realizaciju tog projekta, pa makar i da su držali te drvene kućice kada smo h postavljali, jer bi već time bili vezani za njih i ne bi dozvolili vandalizam i uništavanje.

Nekada smo u školi imali predmet tehnička kulturu. Danas je to forme radi, djeca dobiju nekoliko laserski izrezanih komadića šperploče pa to lijepe i spajaju. Ali ne osjete miris drveta, miris piljevine na koji nitko ne može ostati imun. Nema više one učionice – kabineta kakav su imali profesori Marošević i Bišćanin gdje je svaki učenik zadužio ladicu s alatom i išao nešto raditi. Djeca su općenito danas otuđena od prirode, van prirodnih materijala i to je jako loš trend. Zato mi je cilj djeci približiti radionicu.

Kakav je danas naš odnos prema drvetu?

Jako loš, to vidimo svakodnevno po kamionima koji odvoze drvo. Gledamo ogoljela brda koja se sve više ukazuju, oko Omanovca je šuma sve rjeđe. Šuma je valjda zadnja hrvatska zlatnina, a mi imamo čisto ekonomsku sječu. Razgovaram sa starom gardom stručnih šumskih radnika i šumara. I oni sami kažu da je neusporediv način gospodarenja šumama - njihov onda i ovaj danas. Tu je i problem izvoza. U Japanu stranac bez problema može osnovati firmu, ali ne može iz Japana izvesti ni komad daske, kamo li neobrađen trupac. Po meni naša je najveća greška što se izvozi upravo ta sirovina, taj trupac, a ne proizvod, čak više ni poluproizvod.

Ipak, drvo je tu oduvijek, puno prije ljudi i životinja i šuma je regenerativan organizam sa puno vrsta koji se prilagođava. Vjerujem da će naći način kako preživjeti i ovu aktualnu globalnu devastaciju i uništavanje od strane čovjeka.