Petnaest godina Udruge Pomoć u kući Lipik donijelo je novu razinu skrbi za starije sugrađane

Navršiti petnaest godina neprekidnog rada u civilnom sektoru, posebice kada je riječ o brizi za starije, nemoćne i socijalno ugrožene građane, izniman je uspjeh. Udruga Pomoć u kući Lipik sustavno se dokazuje kao nezamjenjiv oslonac na terenu. Ono što je započelo kao pilot - projekt, preraslo je u organizaciju koja svakodnevno mijenja živote ljudi u čak 42 naselja na području Lipika i Pakraca.

O dugom razvojnom putu, organizacijskim labirintima, novom velikom europskom projektu te snovima o vlastitom centru koji bi zaokružio cjelokupnu skrb, razgovarali smo s predsjednikom udruge, Daliborom Vibohom.

Od pilot-projekta do samostalne organizacije

Gospodine Viboh, čestitamo Vam na ovoj značajnoj obljetnici. Kada se osvrnete na sam početak, kako je izgledala ta petnaestogodišnja transformacija i koji su bili najveći izazovi na putu prema samostalnosti?

Sve je krenulo sada već davnog 1. srpnja 2011. godine. Tada je to bio tek pilot-projekt pod pokroviteljstvom tadašnjeg Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Nakon tog početnog razdoblja, upravljanje je preuzeo Grad Lipik, a mi smo unutar tog sustava formirali posebnu radnu skupinu. Kako su se modeli pružanja usluga mijenjali, jedno smo vrijeme djelovali pod okriljem Lipičke razvojne i turističke agencije LIRA. Ipak, s vremenom smo shvatili da nam je potreban pravni oblik koji će nam otvoriti vrata prema širim izvorima financiranja. Tako smo u prosincu 2018. godine osnovali udrugu, što nam je omogućilo izravno prijavljivanje na različite domaće i europske socijalne natječaje. Bio je to zahtjevan proces učenja i prilagodbe, ali i nužan korak za održivost.

U poslu koji izravno ovisi o institucionalnoj podršci, kakav odnos imate s tijelima lokalne i državne vlasti te ostalim socijalnim ustanovama?

Naša mreža partnera uistinu funkcionira izvrsno. Imamo besprijekornu suradnju s Gradom Lipikom, Gradskim društvom Crvenog križa Pakrac, Centrom za socijalnu skrb, kao i s resornim ministarstvom. Lokalne vlasti u Lipiku pokazuju golemo razumijevanje za problematiku s kojom se susrećemo; oni su naša prva adresa i siguran oslonac kad god se pojave prepreke ili izvanredni troškovi. Ministarstvo nas također prati u našim programima. Bez te isprepletenosti i stalnog dijaloga s institucijama, rad na terenu bio bi praktički neizvediv.

Život na terenu

Logistički gledano, pokrivati 42 naselja golem je posao. Koliko ljudi danas čini Vaš tim i o kolikom broju sugrađana skrbite?

Trenutačno imamo četrnaest zaposlenih djelatnika koji svakodnevno obilaze teren i brinu se o stotinjak korisnika. Naša su vrata otvorena svima u potrebi, no moraju se zadovoljiti određeni kriteriji kako bi sustav bio pravedan. Potrebno je ispuniti službeni obrazac, a osnovno je pravilo da potencijalni korisnik nema potpisan ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju s nekom trećom stranom. Također gledamo imovinski cenzus. Ako nečija primanja ne prelaze 375 eura, troškove u potpunosti pokriva država. Za one čija se mirovina kreće između 375 i 450 eura, trošak se dijeli na pola – pola plaća sam korisnik, a pola država. Građani s mirovinom iznad 450 eura sami snose troškove naših usluga, no naglašavam da su te cijene formirane tako da budu izrazito pristupačne i prilagođene umirovljeničkom džepu.

Vaš asortiman usluga je iznimno širok – od pripreme i dostave kuhanih jela, preko kućanskih poslova, košnje, čišćenja snijega, sitnih popravaka, pa sve do prijevoza bolesnika u udaljene bolničke centre poput Zagreba, Osijeka, Slavonskog Broda ili Požege. Ipak, koliko u svemu tome znači onaj neopipljivi, ljudski faktor?

To je vjerojatno najvažniji dio našeg posla. Udaljena, izolirana seoska kućanstva često kriju ljude koji danima nemaju s kime progovoriti niti jednu riječ. Našim korisnicima u ruralnim krajevima socijalizacija znači preporod. Naši gdjelatnici nisu tamo samo da donesu ručak, operu pod ili nacijepaju drva za zimu. Oni donose živu riječ. Ti stariji ljudi čeznu za time da ih netko sasluša, da podijele svoje brige ili uspomene. Ta topla ljudska veza i borba protiv duboke usamljenosti jednako su važne kao i rješavanje njihovih fizičkih potreba.

Tajna dugovječnosti u Dnevnom boravku

Prošle godine ste promijenili adresu i uselili u prostore Vatrogasnog doma, budući da je Vaš prijašnji prostor u Topoliku prenamijenjen za potrebe novog dječjeg vrtića. Kako je ta promjena utjecala na Vaše članove?

Prijelaz je bio prilično izazovan. Prostor u Topoliku bio je intimniji i u potpunosti uređen u stilu pravog obiteljskog dnevnog boravka. Dvorana u Vatrogasnom domu je izuzetno velika, što stvara problem s jekom. S obzirom na to da većina naših korisnika nosi slušne aparate, ta akustika im stvara veliku buku i nelagodu, pa im se bilo teško naviknuti. Srećom, na gornjem katu te iste zgrade postoji jedna manja prostorija. Već smo u dogovoru s Gradom Lipikom kako bismo je adaptirali i prilagodili potrebama starijih osoba, čime ćemo riješiti taj problem.

Program „Dnevni boravak“ provodite još od 2011. godine. Koje aktivnosti najviše privlače korisnike i kako organizirate rad?

Program je raspoređen na dvije lokacije. U Lipiku se okupljamo ponedjeljkom, srijedom i petkom, dok su utorak i četvrtak rezervirani za Poljanu, gdje naši korisnici u sklopu boravka imaju čak i svoj mali vrt u kojem uživaju sadeći biljke. Što se tiče samih aktivnosti, teško je izdvojiti samo jednu jer rado sudjeluju u svemu. Provodimo sportske i rekreacijske vježbe prilagođene njihovoj dobi, kreativne radionice na kojima izrađuju razne predmete, te društvene igre koje ih zabavljaju i drže mentalno oštrima.

Primjećujete li stvarne, mjerljive promjene u njihovom psiho-fizičkom stanju zahvaljujući tim redovitim susretima?

Apsolutno, to je tema o kojoj i sami često razgovaramo s velikim ponosom. Primjerice, u našoj lipičkoj skupini čak devedeset posto korisnika ima više od osamdeset godina života, a dio njih dolazi k nama redovito punih petnaest godina. Možemo raspravljati je li to puka igra sudbine, no činjenica je da ti ljudi tri puta tjedno marljivo vježbaju, prolaze kroz zdravstvena predavanja i mentalne treninge. Rezultat toga je da su oni i danas potpuno funkcionalni, pokretni i vitalni. Oni dolaze pješice na naše aktivnosti, te susrete doživljavaju kao svoju obvezu i to ih drži motiviranima u svakodnevnom životu.

Nova financijska sigurnost: 300 tisuća eura za tri godine stabilnosti

Nedavno vam je uručen ugovor za projekt „Ruku po ruku – za starije“, vrijedan gotovo 300.000 eura. Što ova financijska potpora točno znači za udrugu?

Ovo je za nas uistinu hvalevrijedna i golema financijska injekcija. Projekt se provodi uz stručnu podršku agencije LIRA, a financira se preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i europskih fondova. Riječ je o iznosu od 100.000 eura godišnje, a sam projekt traje ukupno 36 mjeseci. To nam jamči izuzetnu stabilnost i kontinuitet. Zahvaljujući tim sredstvima, zaposlit ćemo dvoje novih djelatnika, a fokus nam je na organizaciji velikog broja aktivnosti. Naime, planiramo čak do 300 radionica godišnje, odnosno ukupno 900 tijekom tri godine.

Kako će taj projekt funkcionirati u praksi, posebno u segmentu prijevoza korisnika iz udaljenijih mjesta?

Oko osamdeset posto projektnih aktivnosti bit će usmjereno upravo na te radionice, unutar kojih imamo osigurana radna mjesta i logistiku. To znači da imamo potpuno pokriven i organiziran dovoz naših korisnika iz dislociranih naselja na aktivnosti, kao i njihov povratak kućama. Također nastavljamo s uslugom odvoza liječnicima ili u nabavu namirnica. Ovim putem pozivam sve naše sugrađane starije od 65 godina da nam se pridruže. Sve što trebaju učiniti jest posjetiti nas u našim prostorijama ili nas jednostavno kontaktirati telefonom. U projekt će biti uključeno i desetak vanjskih stručnjaka; liječnika, profesora i predavača, a posebno nas raduje što nam se pridružuju i učenici Srednje škole Pakrac, čime potičemo i lijepu međugeneracijsku suradnju.

San o cjelovitom centru zaokružene skrbi

Kada pogledate prema budućnosti, gdje vidite Udrugu Pomoć u kući Lipik za pet ili deset godina? Koji su Vaši dugoročni ciljevi?

Moja je velika želja da nastavimo raditi ovim tempom, pružajući podršku praktički od nula do 24 sata, ali u nekim novim, idealnim uvjetima. Sanjam o tome da imamo vlastiti, namjenski izgrađen ili prilagođen prostor u kojem bi sve bilo objedinjeno na jednom mjestu. To bi uključivalo naše administrativne urede, prostrani i moderno opremljeni dnevni boravak, prostor za stalni smještaj korisnika u potrebi te naš mali vlastiti restoran koji bi pripremao obroke. Svjestan sam da to u ovom trenutku zvuči kao daleki san, ali vjerujem da je ostvariv. U suradnji s Gradom Lipikom već imamo u planu jedan takav projekt. Izgradnjom takvog specijaliziranog centra u potpunosti bismo zaokružili našu priču. Ponosan sam što mogu reći da Lipik već sada ima ovaj segment socijalne skrbi organiziran znatno kvalitetnije i humanije nego što je to slučaj u nekim puno većim gradovima u Hrvatskoj. Naš je cilj taj nadstandard očuvati i unaprijediti.