U potrazi za Noinom arkom, drevnim relikvijama i najboljim konjakom

Rujna 2014., nekoliko tisuća godina nakon što su se Noa, njegova obitelj i po dvije životinje od svake vrste nakon općeg potopa nasukali na brdima Ararata, i ja sam konačno ugledala za Armence svetu planinu. Mjesto je to gdje je civilizacija navodno krenula ispočetka.

Imali smo sreće! Ararat je često obavijen maglom, ali danas nije bio takav dan. A lako se moglo dogoditi da se vratimo samo s mutnim fotografijama brda koje se ne vidi iza oblaka. Najbolje vrijeme za snimanje je prijepodne, baš ovakvo kako je danas bilo. Vrijeme bistro, Ararat se izdiže veličanstven, na vrhu blješti snijeg. Doima se da je blizu i lako dostupan, ali to samo tako izgleda. U dolini je bodljikava žica, granica s Turskom s kojom Armenija nije u dobrim odnosima.

Za lijepa vremena Ararat se vidi i iz glavnoga grada Erevana. No za fotografiranje je bolje utrošiti koji sat više za izlet do manastira Khor Virap iz 17. stoljeća, najpogodnije razgledne točke i mjesta za snimanje na armenskoj strani. U dvorištu manastira turisti se naguravaju za fotografiranje s planinom u pozadini i jedni drugima upadaju u kadar. Svatko hoće svoju sliku ili selfie s Araratom. Ima tu i pripadnika armenske dijaspore, od kojih su neki potegli iz Amerike gdje živi više od 400.000 Armenaca da bi vidjeli simbol svog nacionalnog identiteta.

Ararat čine dva vrha međusobno udaljena oko 15 kilometara – veliki Ararat (5.137 metara) i mali Ararat (3.896 metara) - gotovo idealan stožac - zapisat će Stipe Božić kad je po drugi put obišao planinu snimajući svoj serijal Svete planine svijeta, koji je pratila i istoimena knjiga.    

Johann Jacob von Parrot, njemački prirodnjak i putnik, službeno je prvi kojem je pošlo za rukom popeti se na Ararat, 27. rujna 1829. u društvu armenskog pisca Hačatura Aboviana.

Iako uspon na Ararat nije tehnički zahtjevan, podrazumijeva se vrlo dobra kondicija i sposobnost podnošenja rjeđeg zraka na vršnom dijelu. Najčešće se ide u kolovozu, a uspon može izgledati ovako: prvi se dan terencem dođe na 2.200 metara visine, pa pješice još 1.000 visinskih metara do prvog kampa na 3.200 metara. Sljedeći dan hoda se do visine od 4.200 metara i drugog kampa. Treći dan ide se na vrh i vraća do prvog kampa na noćenje. Zadnji dan je predviđen za spust u dolinu. Ovisno o aranžmanu, ekspedicija na Ararat iz Hrvatske može se organizirati za manje od 1.000 eura.

Prva kršćanska zemlja

Khor Virap jedna je od najposjećenijih hodočasničkih destinacija u Armeniji. Mjesto je to gdje je poganski kralj Tiridat III na 13 godina utamničio kršćanina Grgura Lusavoriča, koji je kasnije postao Sveti Grgur Prosvjetitelj. Navodno je prkosio kralju i nije htio prinijeti žrtvu poganskoj božici. I danas je moguće ljestvama se spustiti u šest metara doboku rupu do podzemne komore u kojoj je svetac proveo sve te godine. Naravno, ako podnosite vrlo uske i mračne prostore.

Priča kaže da je Tiridat poludio zbog nesretne ljubavi prema djevojci koju je prethodno dao pogubiti. Ponašao se kao divlja svinja, na muku svojih ukućana. Potom se kraljevoj sestri ukazao anđeo koji joj je otkrio da Grgur može izliječiti Tiridata. Grgur je oslobođen i odveden pred kralja kojem je vratio razum. Tiridat ga je zatražio oprost za sve grijehe i nakon čudesnog izlječenja prihvatio kršćanstvo. Godine 301. kršćanstvo je proglasio armenskom državnom religijom.

Grgur je stekao titulu prosvjetitelja jer je među Armence uveo duh kršćanstva, te je postao i prvi katolikos (slično patrijarhu, ali viša pozicija u crkvenoj hijerarhiji) armenske apostolske crkve. Najveća katedrala armenske crkve na svijetu izgrađena 2001. u Erevanu posvećena je upravo Sv. Grguru Prosvjetitelju, svecu zaštitniku Armenije.

Druga, prozaičnija verzija kaže da je prelazak Armenije na kršćanstvo bio Tiridatov strateški potez kako bi postigao nacionalno jedinstvo i odupro se hegemoniji zoroastrijanskih Perzijanaca i poganskog Rima. Kako god bilo, Armenci su postali prva kršćanska nacija. Inače, kršćanstvo je u Armeniju stiglo još ranije, između 40. i 60. godine naše ere, a smatra se da su Armensku apostolsku crkvu osnovala dvojica Isusovih apostola, Tadej i Bartolomej.

O armenskom konjaku

U Armeniji se danas koješta naziva po Araratu, ali vjerojatno najpoznatiji proizvod toga imena je armenski konjak. Proizvodi se od bijelog grožđa. Kad se 1945. na Jalti, na danas okupiranom Krimu iznova dijelio svijet, Staljin je britanskog premijera Winstona Churcilla ponudio armenskim konjakom. Churchill, koji je navodno rijetko bio posve trijezan, oduševio se i otada mu je Staljin svakoga mjeseca slao po jednu kutiju konjaka Ararat. Danas je Yerevan brandy Company koja ga proizvodi dio francuske Pernod Ricard Group.

Mi smo obišli drugu tvornicu konjaka, Yerevan Ararat Wine Factory utemeljenu još 1877., poznatu po brandu konjaka Noy (Noa). Vlasnik tvornice jedan je od najutjecajnijih armenskih oligarha, tajkun Gagik Tsarukyan. Smrtno ozbiljna voditeljica ture po tvornici strogo nas je upozorila da ni slučajno ne gazimo savršeno održavanu travu u dvorištu, što je izazvalo urnebesan smijeh.  

U starom podrumu zriju konjaci raznih godišta, a isprobali smo one stare deset i dvadeset godina. Konjak odlično ide uz breskve, grožđe ili kolače. Okusili smo i vino za koje su nam rekli da je iz 1924. godine. Nismo otišli bez zaliha konjaka za nastavak puta. Konjak je ovdje pio i Stipe Mesić, svjedoči fotografija kod ulaza na kojoj se rukuje s vlasnikom tvornice.

Stota godišnjica armenocida

Ove se godine navršava stoljeće od genocida koji su nad Armencima 1915. planski počinile tadašnje turske vlasti. Svijet okupiran Prvim svjetskim ratom nije reagirao, a muk o tome nastavio se još desetljećima.

U armenocidu, kako ga nazivaju, stradalo je po armenskim izvorima oko milijun i pol ljudi, od oko dva milijuna koliko ih je tada živjelo u Turskoj. Tisuće su deportirane iz krajeva koje su neprekidno nastanjivali 3.000 godina. Imovina Armenaca je konfiscirana, a nije nevažno da su prije genocida imali značajan udio u turskoj trgovini i bankarstvu.

Bio je to prvi u nizu genocida koji su se zaredali u 20. stoljeću - holokaust, gladomor u Ukrajini, genocidi u Ruandi, Srebrenici… I papa Franjo nedavno je pokolj Armenaca označio genocidom. U njegov spomen je na Uskrs po julijanskom kalendaru vodio misu po armenskom katoličkom obredu. Turska je oštro reagirala i povukla svog veleposlanika «na konzultacije»!

Masakr nad Armencima kao genocid dosad su priznale 22 zemlje, među kojima Njemačka, Francuska, Nizozemska, Slovačka, Češka, ali ne i Hrvatska. Neke od njih su i kriminalizirale poricanje genocida nad Armencima. Dan sjećanja na genocid Armenci u cijelom svijetu obilježavaju 24. travnja, kada su 1915. turske vlasti deportirale 250 armenskih intelektualaca i lokalnih vođa.

Armenski izvori pojašnjavaju kako je glavni motiv genocida bila činjenica što se turskim nacionalističkim vlastima nisu sviđali njihovi zahtjevi za reformama u vilajetima koje su nastanjivali. Turci, koji su kraj rata dočekali na gubitničkoj strani, osobito su se bojali da bi Armenci, kao i Arapi, mogli ishoditi samostalnost od Turske i formirati vlastitu državu. Nekadašnja velika Armenija bila je podijeljena između ruskog i otomanskog carstva, a ako bi se ponovo uspostavila, nekad golemo i slavno Otomanskog carstva bilo bi svedeno na ostatke ostataka. Vlasti su to odlučile spriječiti istrebljenjem Armenaca, koje su optužili da su nelojalni turskoj državi, te da šuruju s carskom Rusijom.  

Armenci do danas nisu dobili satisfakciju za stradanja, a u Turskoj je to uglavnom bila zabranjena tema. Turska već stotinu godina negira genocid, tvrdeći kako su Armenci «stradali u sukobima s vojskom». Jer, priznanje da je genocid počinjen imalo bi goleme konzekvence, a vjerojatno i odštete za oduzetu imovinu. Također, u Turskoj je prema armenskim izvorima nekad bilo i oko 2.200 armenskih crkava, a danas ih je navodno još šezdesetak.

Ipak, nove generacije osvještavaju ovu tamnu mrlju turske nacionalne povijesti. Turska novinarka Ece Temelkuran u svojoj je knjizi Planina boli čiju naslovnicu krasi Ararat istražila tursko ustrajanje na šutnji o Armencima i poricanje genocida razgovarajući s Armencima i s Turcima. Knjiga je lani objavljena i u Hrvatskoj.

O armenskom genocidu mnogo se može doznati iz fotografija i svjedočanstava koja je prikupio Armenski muzej genocida u Erevanu, koji nažalost nismo uspjeli obići.

Komadić Noine arke

„Nakon stotinu i pedeset dana vode su jenjale, a sedmoga mjeseca, sedamnaestoga dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci“.

Ova jedina rečenica iz biblijske Knjige Postanka koja spominje Ararat stoljećima je bila poticaj tragačima za ostacima Noine arke. Mnogi su uvjereni da su ih i našli. Biblijskoj priči o Noi obol je dala i filmska industrija, a najnovija verzija je lanjski «Noah» s Russellom Croweom u glavnoj ulozi.

Kako bilo da bilo, navodno autentičan fragment Noine arke moguće je vidjeti u „armenskom Vatikanu“, kompleksu Echmiadzin, religijskom središtu Armenije kojeg je utemeljio Sv. Grgur Prosvjetitelj. Za našeg je posjeta u tijeku bilo uređenje Echmiadzina, jer će se i ondje komemorirati stota godišnjica armenske nacionalne tragedije.

U Echmiadzinu se nalaze i druge važne relikvije, poput komadića drva s križa na kojem je raspet Isus. Tu je i vrh svetog koplja kojim je rimski vojnik probo Isusa provjeravajući je li preminuo. U Echmiadzinu su i relikvijari s ostacima Ivana Krstitelja, Sv. Luke Evanđelista te Sv. Grgura.

Sakralna arhitektura Armenije uistinu je spektakularna. To je prvi nacionalni stil gradnje crkvenih zgrada u povijesti uopće. Crkve, čije istaknute kupole podsjećaju na vulkanski stožac Ararata, građene su od crvenkastog vulkanskog tufa, vrste sedimentne stijene i općenito glavnog građevinskog materijala u Armeniji.

Gotovo svakodnevno obilazili smo znamenite crkve, a kad god bismo pomislili kako je ta koju gledamo «dosad najljepša», dan kasnije našli bismo se pred još ljepšom građevinom.

Najviše me se ipak dojmio manastir Tatev iz 9. stoljeća. Izgrađen je na platou iznad 850 metara dubokog kanjona rijeke Vorotan. Do manastira se dolazi žičarom (pisalo je zapravo «zračni tramvaj») «Wings of Tatev» koja je sa svoji 5752 metra duljine ušla u Guinnessovu knjigu rekorda kao najduža dvosmjerna kabinska žičara na svijetu. Vožnja žičarom i pogledi na kanjon i okolna brda spadaju među vrhunce turneje po Armeniji.