Na petoj noći Pakračana i Lipičana u Zagrebu

Bilić, Čečura, Dujmović, Frčak, Grubišić, Ivanovski, Ivošević, Miletić, Nigović, Peterle, Pejša, Popadić, Primorac, Sambol, Sudar, Širac, Šteković, Štimac i Vidović, da krenemo abecedno po prezimenima ljudi s kojima sam tu večer razgovarao.

Mala glazbena digresija na početku. Večer mi je počela u Boćarskom domu na koncertu, rock spektaklu “The show must go on” održanim u prigodi 25. obljetnice smrti Freddiea Mercurya, frontmena grupe The Queen. Uz jednu od najpriznatijih tribute to Queen grupa, The Bohemianse nastupio je simfonijski orekestar iz Poljske, zbor, sopranistica iz New Yorka i mogu reći vješto su “skinuli” performans koji možete danas vidjeti još samo na Youtubeu. Bio je to trosatni rock spektakl tako da smo, bolja polovica i ja tek nešto pred ponoć stigli na druženje Pakračana i Lipičana, no i oni su tad bili u najboljem raspoloženju i spremni na razgovor.

Iako sam krenuo s namjerom da mi svatko od njih ispriča u par minuta nešto pa sam od stola do stola krenuo “gnjaviti” ljude, tek dan nakon po fotografijama shvatio sam da mi to baš nije uspjelo, da su ljudi dolazili, odlazili tu večer, prodefiliralo je otprilike četrdesetak ljudi, a noć je prošla kao i neka davna vremena, brzo i ostadoše samo u sjećanju.

Ne znam ima li čitatelja Compasa tko nema bar nekog svog, odnosno tko ne poznaje bar nekog tko je rodom iz Pakraca i Lipika, a da ga je život odveo u glavnu hrvatsku metropolu.

Davor Ivošević iz Lipika, poznatiji i kao Žilavi kaže kako je nakon ranjavanja i poslije izlaska iz bolnice 1993. došao u Zagreb zaposlio se i otad je ovdje. Danas radi kao taksist, otac mu je u Lipiku kojeg i posjećuje kad je prilika. Supruga Sanja Ivošević rođena Frčak iz Pakraca radi u Home sweet home dućanu u Kaptol centru i kako mi je rekla, vratili bi se da imaju gdje raditi jer uvijek ih vuče tamo gdje su odrasli, ta sjećanja i uspomene iz djetinjstva. I sestra joj Senka Marić ne živi već godinama u Pakracu već je u Americi i radi u New York Cityu.

Tih devedesetih godina, Pakrac su zamijenili Zagrebom i supružnici Dragoslav Sudar Suljo i Sonja Sudar rođena Peterle koji danas žive u Velikoj Gorici. Dragoslav radi kao interni revizor u Uniqua osiguranju, a Sonja je odgojiteljica u vrtiću u Velikoj Gorici. U Pakrac kažu dođu kod roditelja, a navraćaju pet šest puta godišnje.

Pakrac često posjećuju i supružnici iz Pakraca Davor i Tanja Dujmović rođena Pejša. Davor radi kao marketing manager u tvrtki G3 Spirits koja zastupa ekskluzivna alkoholna pića dok Tanja radi kao defektolog u centru za Autizam u Dubravi. Njena nećaka Tihana Pejša, kćer poznatog profesora doktora Vlatka Pejše također je posjetila večer Pakračana i Lipičana, a ona pak radi kao manager za sigurnost i kvalitetu zemaljskih usluga u Zračnoj luci dr. Franjo Tuđman Zagreb. Brojni su se Pakračani i Lipičani etablirali i izgradili svoje karijere i živote u Zagrebu. Jedan od njih je i Zlatko Primorac koji radi u Gradskom poglavarstvu Grada Zagreba, a u Zagreb je došao još 1982. na fakultet. Davor Ivanovski radi u prodaji u mesnoj industriji.

Uz prijateljstvo možemo jedni drugima i pomoći

Da ovakva druženja mogu biti od veće koristi napomenuo mi je Davor Nigović koji govori o ideji; “jedanput godišnje ljudi koji žive i rade u Zagrebu, a koji su Pakračani i Lipičani bi se trebali povezati ne samo na frendovskoj osnovi nego da ljudi koji nešto rade jedan drugome mogu i pomoći. To kod nas nikad nije bio običaj, čak niti prije rata, nešto sad tu pokušavam napraviti kao neku platformu za druženje, a u krajnjem slučaju i nekakav posao.”  

U društvu su to večer bili i Veljko Šteković, Sanda Grubišić, Gordana Štimac, Goran Popadić, Monika Kostanjevac rođena Sambol, Ana Bilić rođena Širac i brojni drugi...
 
Problem ovih ljudi, tj. bio je to na kraju moj problem što su me svi znali “po faci” po tati, tako da su pričali sa mnom kao da sam s njima provodio večeri u prijeratnim izlascima, pa smo se sa sjetom sjećali “našeg” djetinjstva, mladosti i starog društva iz srednje škole, svatko je iznio neke svoje uspomene. Dobrim dijelom i to je “generacija” Dudovog bureta, odnosno društva koje se okupljalo oko ovog sportskog kolektiva koji je napravio velik doprinos društvenom i kulturnom životu Lipika i Pakraca osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Priče oko Dudovog bureta prisjetio se i tu večer prisutan Željko Čečura iz Banove Jaruge koji je kako kaže bio prvi samostalni privatni ugostitelj u Pakracu te je od 1986. imao Cafe bar Suzana na mjestu stare vatrogasne stanice u Pakracu. Čečura je bio i jedan od sponzora Dudovog bureta koji je putovao s klubom po turnirima i kako kaže bilo je to prelijepo vrijeme provedeno u druženju s Pakračanima, a sve do 1990. godine kafić je bio jedan od najposjećenijih i najpopularnijih kafića u Pakracu. Više od Dudovom buretu možete pročitati u članku na ovom linku.

Jedan od integratora te cijele ekipe je već spomenuti Davor Nigović Lexi koji uz Funk Lounge Hostel ima i Caffe bar noćni klub Funk u Tkalčićevoj ulici koji postoji već 14 godina te je kako kaže Lexi, uz Jabuku, najstariji klub u kontinuitetu i među desetak brend klubova u Hrvatskoj. Hostel s kojim je započeo 2008. godine, od 2012. djeluje u Rendićevoj ulici u Zagrebu u blizini Kvatrića, broji 77 ležajeva, odnosno 17 soba od dvokrevetnih, četverokrevetnih i šesterokrevetnih, a sve sobe su klimatizirane i pokrivene internetom te su na razini hotela s tri zvjezdice. Lexi ističe kako je zadovoljan jer opstaju, sveukupno ima 28 zaposlenih u klubu, hostelu, restoranu i vešeraju te smatra da su uz preko pedeset hostela koji trenutno postoje u Zagrebu među top 5.

Uz četiri prethodnih godina održanih noći u Funk hostelu, prva noć Pakračana i Lipičana u Zagrebu održana je u Face klubu na Trnju. Među redovitim posjetiteljima bila je i doktorica Jasna Vidović, rođena Zagrepčanka koja je radila u Pakracu kao liječnik 22 godine pa kako kaže i osjeća se Pakračankom i ovo joj je treći put da je na ovom druženju. U Pakracu je bila i u ratu te poslije kad je bolnica preseljena u Kutinu, imala je kako mi je spomenula  ambulantu za hrvatske branitelje u kolicima, za vojsku i policiju. Uz nju bila je i kćerka Mirna Rotim koja je magistar pedagogije te radi u ljudskim resursima jedne informatičke tvrtke, dok je sin, zbog obaveza ipak odsutan no svima nama poznati primarijus lipičkih toplica Viktor Vidović.

Žive sjećanja na Lipik i Pakrac

Iako je dojam kako je svima život ispunjen srećom, neizbježno je bilo sa sjetom prisjetiti se mladosti i živih sjećanja na Lipik i Pakrac. Davor Ivanovski radio je na recepciji Hotela Lipik do rata, a uz sjećanja na ljepote Lipika, u Pakracu ga kažu najviše vežu uspomene na pakračku česmu koja je statusni simbol te je zadnje na blagdan Svih svetih djecu odveo da ju vide obnovljenu. Također, Ivanovski ističe i kako je prema njemu najljepši dio Pakraca kao izdvojena enklava i druga dimenzija nekad bio Vladikin dvor, pričao je i o “Mostu uzdaha” u Pakracu, bile su to duge i zanimljive priče u sitne noćne sate.  

Među njima ona je i Ranka Miletića koji danas živi u Poreču te se bavi aparatima za igru, pikadima i biljarima. Miletić je povremeno pjevao i prebirao po gitari tu večer, a još davno prije, do 1983. godine radio je u ZRC-u kao animator kulture te je organizirao preko šezdesetak koncerata. Prisjetio se svoje šefice Jasminke Špalj, danas Stričević, kolega Marijana Ivanovića, Slavice Iviček i brojnih drugih... Malo je vremena bilo za čuti sva ta živa sjećanja i ostaje posjetiti šestu večer Pakračana i Lipičana u Zagrebu iduće godine, čuti i zapisati kakvu novu zanimljivu anegdotu. 

Više u fotogleriji 5. noć Pakračana i Lipičana u Zagrebu (18.11.2016.)