Slavonka na plovidbi svim morima svijeta

Nije nautika bila njen prvi izbor, no bila je najbolji, reći će danas Nikolina koja je nakon fakulteta gdje mnogi njene struke čekaju i godinu dvije na prvu plovidbu, na temelju poslanih aplikacija još za vrijeme fakulteta i nakon njega, vrlo brzo pronašla posao. Njen pripravnički staž trajat će godinu dana, prvi dio od šest mjeseci navigacije je odradila od ožujka do kraja rujna ove godine, a na idućih šest mjeseci ide u drugoj polovici prosinca.

“Ukrcavanje na brod je bilo 22. ožujka u Hong Kongu gdje sam letom stigla iz Katra, a prije toga iz Zagreba. Prvi dojam u luci kad sam stala ispred broda i gledam što je to? Čudovište od preko 300 metara”; govori Nikolina i objašnjava kako ono što je doživjela u tih 188 dana provedenih na brodu nije ni približno isto kao na fakultetu. Da što se tiče teorije, što se tiče prakse ništa, eventualno nešto što je vezano uz navigaciju se radi i na fakultetu i na brodu. “To je stalni posao koji traje od 0 do 24, no to je zapravo praksa koju na faksu nismo imali. Moje iskustvo je bilo odlično za prvih šest mjeseci, sve sam prošla što se tiče obučavanja danas sutra za jednog od časnika, vidjela sam svijeta, odmarala sam, naradila sam se, samnom su bili dobri ljudi koji su mi bili voljni pokazati i naučiti me, naravno sve ovisi o tebi ako imaš volje.”, sažela je prve dojmove.

Brod na kojem je plovila nosi naziv “Cendrillon” (franc. Pepeljuga), dužine je 334 metra, širine 49 metara, a nosivosti je 7.800 TEU-a (twenty foot equivalent units). Posada broji 27 ljudi, od čega je oko 14 časnika s područja Balkana, ima Hrvata, Srba i Crnogoraca, a ostalo je niža posada koju većinom čine Filipinci. I kuhar je s Filipina, no kuha se prema receptu kakav bi svako večer dostavio kapetan, tako da se jela i sarma i ostali domaći specijaliteti i hrana je odlična, govori Nikolina. Svatko ima svoju kabinu u kojoj je dvosjed, krevet, ormar, radni stol i hladnjak, te svoju kupaonicu, uvjeti su dobri, objašnjava i govori kako ti na brodu u principu nikad ne može biti dosadno jer u slobodno vrijeme na korištenje imaju jako dobro opremljenu teretanu, druženja u salonu, igranja računalnih igara Call of Duty, odnosno Playstation PES, utrke i slično.  “Ako je i dosadno uvijek možete spavati jer san treba za sve, moraš biti odmoran da možeš biti sposoban obavljati svoje dužnosti. Ima i dosta učenja, svaki mjesec pišemo određene seminare koji se šalju u tvrtku i ocjenjuju.”, govori Nikolina, a na pitanje ima li na brodu gdje potrošiti novce odgovara kako ima brodski dućan u slučaju da nedostaje primjerice gel za tuširanje i što drugo, ali da se i u svakoj luci može izaći i kupiti što treba. Na brodu imamo pristup i internetu preko satelita, on se plaća, ali nismo odvojeni od svijeta kao što je bilo prije pedeset godina, objašnjava Nikolina.

Nekoliko puta oko svijeta

Po ukrcavanju u Hong Kongu prva sljedeća luka bila im je Yantian (Kina), nakon toga za Maleziju u Port Kelang kod Kuala Lumpura, onda prema Sueskom kanalu preko Sredozemnog mora kroz Gibraltarska vrata za New York. Iz New Yorka prema jugu za Norfolk (SAD, Virginia) pa za Savannah (SAD, Georgia), preko Atlantskog oceana i Mediterana stajali su na Malti, kroz Sueski kanal za Maleziju, Kinu, Yantian, Hong Kong, Shanghai pa na drugu stranu za Busan u Južnoj Koreji, preko Tihog oceana za Seattle (USA, Washington), i Vancouver (Kanada), pa povratak nazad do Kine. Kad su se ponovo zaputili za New York, na putu su još zastali u Vijetnamu, kao i Halifaxu s druge strane Kanade, ovisno kako i gdje se teret treba ukrcati ili iskrcati. Najduže na moru s 35 dana navigacije bilo je prilikom povratka kad su 24. kolovoza krenuli iz Savannah (SAD) preko južnog Atlantika, obilaskom Rt-a Dobre nade da bi 29. rujna bili u Maleziji iz koje se Nikolina vratila u Hrvatsku. “Taj put prešla sam prvi put ekvator što za sobom povlači i tradicionalno pomorsko krštenje, to je stara pomorska tradicija pa je bilo polijevanja morskom vodom.”, prepričava Nikolina te kako su na tom putu jedino malo vidjeli kopna kod Cape Towna, a sve drugo gledaš i ne vidiš nigdje ničega osim pokojeg broda.

Je li naporno raditi na brodu, odgovara da nije ako znaš što radiš i obavljaš to kako treba te ako to voliš. “ Časniku plovidbene straže, što će biti moje zvanje danas sutra nakon što položim poručnički ispit, dan započinje sa stražama koje obavljamo u smjenama po četiri sata tako da je od 0 do 24 navigacijski most gdje se nalaze upravljačke konzole, radari, elektroničke karte, radiostanice i ostalo pod stalnim nadzorom. Straža trećeg časnika palube je od osam do podne (za svakog časnika drugačije), nakon toga slijedi ručak, ako imam nekog posla što se tiče sigurnosti, papirologije ovisi za što je tko zadužen jer netko brine za sigurnosnu opremu, dok su drugi zaduženi za planiranje putovanja ili papirologiju na brodu budući da uvijek moraš imati spremne papire prilikom ulaska u luke. Za taj posao odvoji se još svakog dana nekoliko sati, a navečer od osam do ponoći je opet straža i navigacija.”, opisuje Nikolina ukratko svoj radni dan na brodu koji je ipak relativan jer brod šeta po vremenskim zonama.

Procedure kroz Sueski kanal su naporne, ukrcavaju se tri pilota na brod koji u dogovoru s kapetanom pomažu provesti brod kroz kanal budući da nema više do 15 do oko 20 metara ni s lijeve ni s desne strane te je dosta plitko. Uglavnom uvijek bi došli večer prije pred Sueski kanal, sidrili bi se i čekali da počnu prozivati preko radio stranice kad je naš red za prolazak. Recimo ako smo na redu između podne i 14 sati za ulazak u konvoj, izašli bi tek u dva, tri u noći, odnosno prolazak traje 12 do 14 sati.

U piratskom području podižu sigurnosnu razinu

Na pitanje postoji li strah od terorizma, odnosno od pirata te jeli on velik govori kako su nekoliko puta prolazili piratskim područjem. “Kad se ide preko Indijskog oceana prema Sueskom kanalu, prolazi se iznad roga Afrike, tamo je otok Sokotra koji je piratsko područje i svaki put kad se prolazi ovuda, kroz Adenski zaljev te se ulazi u Crveno more to su u biti kritične točke gdje sam putovala i uvijek postoji mogućnost no manja je vjerojatnost da će nas netko dirati. Mi smo veliki brod, previsoki od 10 do 13 metara iznad površine mora da bi se netko na nas popeo, prebrzi smo jer idemo do 25 čvorova, no unatoč tome postavljaju se dodatne mjere na brod; žica, skliski tobogani, vatrogasne cijevi u slučaju da se netko popne da se mogu startati pumpe da im napune brod morem.  Prema pravilnicima uvijek se diže sigurnosna razina na brodu, održavaju se sastanci za sigurnost i mjere na brodu i svi su upoznati s tim i spremni na sve no uglavnom mala je vjerojatnost da će se netko popeti na takav brod, prije će to biti na neki tanker koji je uronjen skoro pa do glavne palube u more.” objašnjava Nikolina i kako do sad nisu imali problema. Što se tiče vremenskih neprilika one se sve uglavnom daju izbjeći s obzirom na redovita meteorološka upozorenja koja se redovito prate.

Najviše ju impresionirao Shangai

U lukama se uglavnom ne zadržavaju duže od 16 sati budući da se radi velik obrtaj kontejnera i robe te brod i kupci ne trpe da brod puno stoji pa se pokušava vrijeme stajanja u luci svesti na minimum. “Jedino smo u Vancouveru bili četiri dana jer oni imaju drugačiji sustav rada, po dva dana stajalo se Shangaiu, Seattleu, New Yorku, a ostalo sve kraće.”, objašnjava Nikolina i dodaje kako je u pratnji iskusnijih zaposlenika, što im svakako savjetuju na prvom putovanju, mogla izaći gdje god je željela. Od onoga što je vidjela na kopnu najviše je se dojmio Shangai, «baš ogromni grad u pravom smislu te riječi, s brojnim neboderima gdje god se okreneš», a kao suprotnost tome, a opet destinacija koja joj je ostala u posebnom sjećanju je šetnica River Street u Savannah koji je mali turistički gradić gdje se osjeti južnjački štih Amerike.

Sve više djevojaka u navigaciji

Biti moreplovac nekad se smatralo muškim zanimanjem, no kako kaže Nikolina sve više djevojaka upisuje ovaj fakultet, a i s njom na godini je bilo deset njih. Neke od kolegica s broda završavaju pripravnički dok su neke već časnice. “Mnogi muškarci koji su još uvijek primitivni rekli bi tko zna što žene rade na brodu isto kao što žene pričaju što tko zna što muškarci rade na brodu... No, to su samo priče koje ne moraju biti istinite, jer ovo je prije svega posao koji je jako odgovoran i koji uzima svoje vrijeme i traži san.”, govori Nikolina i dodaje kako je “Razumljivo da sam odmah po dolasku na brod zauzela stav koji treba imati, prvo zato što mi je prvi put i ne možeš dozvoliti da netko po tebi gazi, a drugo isto što sam žensko i treba odrediti neke granice. Radim sve kao i muškarci, jer danas se ne rade toliko teški fizički poslovi na brodu budući da sve mijenja automatizacija.”

Na svoje sljedeće putovanje od šest mjeseci na brodu kreće 22.12. ukrcavanjem na Malti, ide na brod koji je još veći, preko 360 metara, a ruta će ju za početak voditi preko Njemačke, Nizozemske, Engleske, Belgije za Španjolsku, na Maltu, za Ujedinjene Arapske Emirate, za Kinu... Šest mjeseci je kaže ipak jako puno, prvih pet joj je prošlo samo tako, svaki dan nešto novo, sve veća odgovornost i s nečim novim je bila u doticaju, ali opet kad dođe početak šestog mjeseca već se broje dani za doma i to onda već predstavlja psihički pritisak, govori. 

Danas časnici palube uglavnom imaju ugovore na četiri mjeseca na brodu nakon čega su oko 2  mjeseca slobodni (ovisno od kompanije do kompanije). Ploviti na kontejnerskim brodovima je još uvijek najmanje plaćeno zato što tankeri i brodovi koji prevoze plin i naftu su oni koji prevoze puno bolje plaćen teret s većim rizikom i zato je i plaća veća, objašnjava i govori kako je s njene strane to ipak nedostatak što su ti brodovi na glavnim terminalima jako udaljeni od grada i mala je mogućnost izaći na obalu i nešto posebno vidjeti, iako to i ne mora značiti.

U budućnosti govori kako radi sebe želi dati određeno značenje svom fakultetu tako da po završetku pripravničkog, cilj joj je položiti poručnički ispit nakon čega bi išla na brod kao treći časnik palube. “Želim koju godinu ploviti, malo napredovati u poslu, vidjeti još svijeta, financijski sama stati na noge, žensko sam i normalno neću navigati cijeli život.”, govori Nikolina te kako želi završiti magisterij, a hoće li to biti nautika, logistika, promet ili nešto treće još uvijek ne zna. Ipak, pokušat će danas sutra pronaći posao na kopnu. Kako i kaže i ona poznata poslovica, “Hvali more drž se kraja.”

Tekst prenesen iz 22. broja mjesečnika Compas, studeni 2015.