Četiri desetljeća u učionici - između papira, kreda i pametnih ploča

Učiteljski poziv rijetko se bira iz komoditeta. Najčešće je to spoj znatiželje, strpljenja i one tihe unutarnje potrebe da se djecu nauči ne samo čitati i pisati, nego i razumjeti svijet oko sebe. Učiteljica Snežana Kosanović iz Osnovne škole Lipik jedna je od onih koje su cijeli svoj radni vijek posvetile upravo toj zadaći - od prvih dana s kredom u ruci pred pločom, do današnjih dana, pametnih učionica i e-dnevnika.

Njeno ime nije nepoznato lipičkoj javnosti. Generacije učenika prošle su kroz njezin razred, brojni su joj se kasnije javljali s fakulteta ili s radnog mjesta, a ono što se kod nje nikada nije promijenilo jest vedrina i osjećaj odgovornosti prema poslu. Upravo zato, uoči završnih godina jednog doista uspješnog i sadržajnog radnog vijeka, donosimo priču o učiteljici koja je u školskim klupama provela gotovo 40 godina. Među djecom, bilježnicama i udžbenicima, predana poslu koji je u međuvremenu doživio više preobrazbi nego ijedno drugo zanimanje.
Snežana, djevojački Faktor, rođena je u studenom 1963. godine u Osijeku. Po radnom stažu i iskustvu, ona je danas jedna od najdugovječnijih učiteljica lipičke škole, a u njezinu je biografiju upisan neprekidan rad s deset generacija učenika koje su joj, svaka na svoj način, obilježile profesionalni i osobni put.

Od Tornja do Lipika

Srednju školu završila je u Pakracu po tadašnjem „Šuvarovom“ programu – dvije godine opće, dvije medicinske. Namjeravala je studirati medicinu, no spletom okolnosti život ju je odveo u učiteljstvo. „Na prijemnom sam bila prva ispod crte, ljutita sam otišla u Petrinju i upisala Učiteljsku akademiju. Danas znam da se ništa nije dogodilo slučajno“, kaže s blagim osmijehom.
Prve korake u zvanju učiteljice Snežana je napravila 1985. godine, a stalno zaposlenje dobila godinu kasnije, u listopadu 1986. u Područnoj školi Toranj. Zamijenila je tada Dubravku Kovačić, a na njeno je mjesto u Tornju došla Lionella Brisinello, s kojom i danas dijeli zbornicu - već punih 35 godina. Prije stalnog posla radila je na zamjenama: u Dobrovcu, gdje je mijenjala Đuru Županića, a jedno je vrijeme predavala i u današnjoj Španovici, tadašnjem Novom Selu. Tijekom Domovinskog rata živjela je i radila u Rijeci, a po povratku 1992. godine nastavila u D. Obriježi i Ploštinama, sve do 1996. kada prelazi u Osnovnu školu Lipik, u kojoj ostaje do danas.

Od indigo papira do pametnih ploča

Kad govori o prošlim danima u životu jedne učiteljice, Snežana dobro pamti one kad su učitelji, doslovno, sve radili rukom.

„Nekad nije bilo dovoljno knjiga ni udžbenika, papir je bio loš, a indigo trake su se trošile do neprepoznatljivosti. Pripreme, testove i zadatke prepisivali smo do ponoći, sve ručno, listić po listić“, prisjeća se. Danas su učionice digitalne, a s njima i posve drukčiji ritam rada. „Na primjer, mlađa kolegica Elena Tutić danas mi samo kaže: "Dajte meni, ja ću vam to pronaći, isprintati". Čas posla. Eh, da zna kako su nekada i najjednostavnije stvari bile komplicirane i tražile vremena....“, dodaje ipak s dozom nostalgije.
Razlike vidi i u odnosima s roditeljima. „Nekad su nam bezrezervno vjerovali, držali su stranu učiteljima, znali su da im želimo dobro. Danas su roditelji obrazovaniji, više informirani i često komentiraju naš rad, što ne mora biti nužno loše, ali mijenja dinamiku odnosa. Djeca su iskrena i sve to prenesu pa se i mi prilagođavamo vremenu“, objašnjava.
Na vječno pitanje mladih roditelja, trebaju li djeca znati slova i brojke uoči polaska u školu, iz perspektive učiteljice koja ih dočekuje Snežana odgovara: „Kolegicama odgojiteljicama savjetujemo da djeca nauče imenovati oblike, dijelove tijela i godišnja doba te prepoznati promjene u prirodi. No, čisto pisanje nije prioritet; u toj dobi djeca trebaju brojati, pjevati i pamtiti. Međutim, često nam dolaze djeca koja ne znaju rastaviti jednostavne riječi na slogove (poput “miš” ili “mama”), zbog čega se kasnije u nastavi pate”.
Na pitanje je li prije bilo drugačije, odgovorila je: „Prije su djeca u školu dolazila poput praznog lista papira, nisu znala puno toga, ali su više prihvaćala i više se radilo. Današnjoj djeci se, pak, smanjila koncentracija, što je posljedica brojnih ekrana i kratkih, agresivnih sadržaja u trajanju od minute ili dvije. Upravo sam nedavno na jednoj radionici doznala da je kolega zbog tih razloga predložio skraćenje sata na 35 minuta jer im je 45 minuta jednostavno previše.“

Ono što je, međutim, najviše promijenilo školu u odnosu na prije, kaže, nije tehnologija, nego upravo djeca. „Osim spomenute koncentracije, djeca danas imaju siromašniji rječnik jer ne čitaju dovoljno. Sve je brzo, kratko, površno, a to se nužno vidi i u učionici. Ipak, nema predaje. Treba ih voditi, tražiti načine da zadrže pažnju i potaknuti ih da misle svojim glavama.“
A kad već spominje tehnologiju, priznaje da je s njom i sama imala „nesporazuma“, ali unatoč generacijskom jazu, prilagodila se. Informatiku nije učila u školi, ali je tijekom pandemije korone samostalno savladala brojne digitalne alate i danas je aktivna korisnica eTwinning platforme. „Uključena sam u pet međunarodnih projekata iz jezika, matematike i informatike. Redovito dobivamo nacionalne i europske oznake kvalitete što me veseli i potvrđuje da radimo dobro.“

Ocjena nije kazna nego putokaz

Kroz godine se, kaže, promijenila i sama priroda učiteljskog posla. Sve više učenika ima individualizirane programe, a pomoć asistenta nije uvijek dostupna. „U mom razredu su tri individualizirana i jedan prilagođeni program. To zahtijeva poseban pristup, strpljenje i vrijeme, a vrijeme u nastavi brzo iscuri. Ipak, svaki napredak djeteta vrijedi truda.“
Komentirajući „poplavu odlikaša“, Snežana kaže da se pri ocjenjivanju drži jasnih kriterija, a komentira to ovako. „Na početku godine roditeljima objasnim da ispod 90 posto nema petice. U e-dnevniku su pravila dostupna svima i toga se držim. Dvojke i jedinice se moraju dijeliti jer samo tako dijete razumije proces učenja. Ocjena nije kazna nego putokaz.“
Na upit pamti li posebno neku generaciju kao nadprosječnu, odgovara: „Često bude zaista odlične djece u generaciji, ali da… mogu priznati da mi se u sjećanje posebno urezala generacija djece rođene 2003./2004. godine. Od njih ukupno 24, šesnaestero je imalo prosjek 5.0. To su bila djeca s neutaživom znatiželjom, koja su izlazila izvan okvira udžbenika. Mislim da su danas svi na fakultetima. Takva se generacija pojavi valjda jednom u životu.“
Od starijih kolega, kaže, naučila je ono najvažnije - ljudskost. S poštovanjem spominje Etelku Draksler, Anu Horvat, Juliju Dumančić i Dubravku Kovačić, koji su, kako kaže, „bili škola prije škole“.

Srušite mi onog mog!

Kao i kod svake učiteljice, i njen rad prate brojne školske anegdote, smiješne i ozbiljne situacije. Jednu pamti posebno, dogodila su u samim počecima radnog vijeka: „Majka mi je jednom rekla – znate, moj mali ništa ne zna, ajte vi njega lijepo srušite. I ja sam ga srušila jer doista nije išlo. Dijete je sazrelo i iduće godine naučilo sve. I to je, zapravo, prava vrijednost škole - da dijete nauči pasti pa ustati.“
U privatnom životu Snežana je 40 godina u braku sa suprugom Nikolom. U domaćinstvu je sa sinom Markom koji vodi privatnu suvenirnicu i snahom Mateom, kći Jelena radi kao odgajateljica u jednom vrtiću u Zagrebu, a tri unučice - Klara, Hana i Vita – zapravo su središte njena svijeta. Sretna je što je i danas s njima majka Milka (84), nekadašnja kuharica u pakračkom vrtiću i brat, koji žive u Pakracu te sestra koja živi u Vukovaru.
„Još da je malo više novca od prosvjetarske plaće“, dobacili smo pola u šali, pola ozbiljno, na što se samo nasmijala: „A čujte, niti jedna plaća nikad nije dovoljna. Najvažnije je zdravlje, a mi smo ga u našoj obitelji itekako naučili cijeniti. Osim toga, imamo nešto zemlje, poljoprivrede i pokrijemo se. To je sve život.“, kaže jednostavno.

Danas, uoči 62. rođendana i završetka dugog učiteljskog puta, Snežana i dalje svakog jutra ulazi u učionicu vedra i nasmijana, s istim žarom kao i prvog dana. Kroz njene su ruke prošle stotine učenika - generacije koje danas podučavaju, liječe, stvaraju i odgajaju nove naraštaje. Godinama predanog rada zaradila je poštovanje kolega, povjerenje roditelja i ono posebno važno: osmijehe i pozdrave bivših učenika koji i nakon toliko godina ne zaboravljaju tko ih je podučio prvim slovima.
Konačno, kad se osvrne na četiri desetljeća rada, može biti ponosna, a najveće zadovoljstvo od svega možda se krije upravo u spoznaji da je svojim pristupom dokazala kako se, unatoč svemu što se u školstvu mijenjalo, istinski smisao učiteljskog poziva nikada nije promijenio.