Umjesto profesora Toma postao keramičar pa kaže: Ma koja Njemačka!?

Posljednjih je godina naročito u điru, barem lokalno, jer prema izvještajima ozbiljnih medija nestašica je kvalitetnih keramičara, a završni keramičarski radovi čekaju se mjesecima i plaćaju suhim zlatom. U Dalmaciji su „ruke“ po kvadratu davno nadišle stotinu eura, a da ti majstor klekne u kupaonicu čeka se i po godinu dana.
Koliko je istine u svemu tome, kako je na kontinentu, kako na lipičko-pakračkom području, provjerili smo ispijajući kavicu s Tomislavom. Odvojio je nekoliko minuta kako bi proćakulali o svemu što je prethodilo „Tomi kao Keramici“.
„Oduvijek sam htio biti sam svoj gazda, raditi za sebe. Zato sam svojevremeno i upisao srednju elektrotehničku školu u Daruvaru, no kako mi je odlično išla matematika, nakon srednje sam upisao faks u Osijeku i poželio biti profesor matematike i informatike. No, majstorski zov bio je jači pa sam odustao od fakulteta i otišao raditi u jednu zagrebačku tvrtku koja se bavi završnim keramičarskim radovima i izbrusio zanat koji ću koju godinu kasnije, točnije 2017. godine, kod kuće pretvoriti u vlastiti obrt“, započinje priču Toma i naglašava da ga je poslu naučio prezimenjak Srećko s kojim i danas povremeno surađuje.

Beziciran šest mjeseci unaprijed

Svoj obrt je, kaže Toma, otvorio jer se htio vratiti kući. Dosta mu je kaže bilo terena i mora. Zarađivalo se, ali nedostajao je zavičaj i poznata lica. Uzeo je državne poticaje koji mu pripadaju, dokupio nešto alata, kombi i krenuo. Danas je zadovoljan tom odlukom.
„Radim većinom lipičko i pakračko područje, tek povremeno skočim do Zagreba. Posla je ovdje preko glave, može se birati. Evo, zauzet sam do studenog i jednostavno nema slobodnih termina prije Svih svetih. Što se tiče cijene kvadrata, ona naravno nije ni blizu zagrebačkih ili dalmatinskih, ovdje se kreće od 15 do 30 eura ovisno o kompliciranosti posla". Složenost, objašnjava, određuje prostor, veličina pločice, kutevi, stepenice, rezanja, obrađivanje, priprema i štošta drugo tako da često nije moguće unaprijed reći koliko će što koštati, ali okvirno da. Danas je, otkriva, moderna keramika velikog formata tipa 120x60 što traži određenu majstorsku vještinu, a znanje nešto i košta.
Keramičarska sezona traje cijelu godinu – ljeti vani, zimi unutra. Radi se po deset, dvanaest sati. Ako je riječ o naseljenom prostoru, radi kraće, ako je prazno odvali nerijetko i po dvanaest sati pa ne čudi što na kraju mjeseca ostane plaća koju uspoređuju s doktorskom.
Iako je nepristojno o novcu, Toma to ne poriče. I zašto bi kad kvalitetno radi vrlo tražen i dobro plaćen posao pa se na naslove tipa „keramičari zarađuju više od liječnika“ ili „keramičari odlaze u Njemačku, zarada je ogromna“ ne osvrće previše, ali i potvrdno kima glavom.
„Zašto bih išao u Njemačku, Austriju kad je meni ovdje Njemačka. Tamo nema onih ostalih sadržaja koji dođu nakon posla. Nema vikenda, nema nogometa u Dobrovcu, kuglanja, nema raje kao ovdje. Vezan sam jako za obitelj i prijatelje, meni je i Zagreb bio predaleko, tako da mogu reći da sam sretan donesenim odlukama.“
Potvrđuje to i nedavno kupljena kuća u Prekopakri koja je u fazi adaptacije pa će Toma uskoro zaokružiti priču i uskoro useliti pod vlastiti krov.
O kompleksnosti keramičarskog posla nećemo previše, no kaže da radi uglavnom sam. Nema pomoć jer nema mladih i kvalificiranih ljudi koje bi odmah zaposlio. Kod predradnji i pripreme površina za postavljanja keramike često je nužan vodoinstalater i električar. „Zasad uskaču prijatelji pa kompenziramo. Oni meni pomognu kad je frka, pomognem ja njima, nešto odradim ili prevezem, imamo mi svoja prebijanja. Može se i tako.“
Na upit je li požalio što je umjesto krede, brojeva i školskog dnevnika odlučio za prašinu i zanat, kratko i jasno odgovara: „Ma jok!“

Dodatni posao - rentanje dječjih napuhanaca

Eto, tako otprilike pliva Toma Keramika u svijetu lokalnog biznisa, a pliva jako dobro, među ostalim i zato što radi i kad ne radi. Naime, vikendima kad radni narod većinom odmara, Toma renta, razvozi, montira i demontira – napuhance.
Prije tri godine je prepoznao potrebu i nabavio velike napuhance dječje tematike koje vikendom iznajmljuje povodom dječjih rođendana, sajmova ili sličnih proslava. Što su nekad bili trampolini, veli, danas su napuhanci.
„Ide to. Sezona počinje čim se vremenski stabilizira proljeće i traje sve do studenog. Vikendi su puni. Najprije smo kupili veliki od devet metara za manifestacije, a kasnije sam nabavio i one manje pogodne za djecu. Kupio sam polovne, novi koštaju od 2,5 do 5 tisuća eura ovisi o veličini. Napravljeni su od pvc cerade, slične kao kod kamiona, zbog izdržljivosti. Otporni su, ali je preporuka da ih se koristi u trenirkama ili sličnoj odjeći zbog mogućih poderotina“, objašnjava Toma i kaže da su vikendi unaprijed rasprodani i po mjesec dana. Ima ih ukupno sedam, a renta ih po četiri tjedno. Raznih su dimenzija od 6x3,5 m do 6x4 i 6x5m, a cijene najma su 70 eura do 90 eura po danu, ovisno o veličini. Prijevoz do 10 kilometara je besplatan, kaže, kao i montaža i demontaža.
Svako iole veće događanje na području Lipika i Pakraca obvezno zašareni barem jedan Tomin napuhanac. Širokog osmjeha i velika srca, kakav već je, kaže da ga razoruža dječji osmjeh pa nerijetko vožnje budu gratis. „Ma znaš kako to ide, nije uopće važno, sretan sam kad dan završim s nulom“.
A mi smo u Lipiku i Pakracu sretni što je Tomislav prepoznao ovakve biznis deficite i umjesto lake love na moru ili raznim njemačkama odlučio budućnost graditi ovdje, na teži način, ali u vlastitom zavičaju gdje je manje novca, ali više prijatelja.