Narodne kupke vanjski
LIRA okomiti
Multipak
SVJEDOČANSTVO VJERE I LJUBAVI

Štefica Peči - čuvarica evangeličke baštine u Antunovcu

03.02.2024. 10:01 | 1775 pregleda | Vijesti

U mirnom okruženju Doma u Marinom Selu posjetili smo gospođu Šteficu Peči, živahnu 87-godišnjakinju koja je kroz život hodala uz bok supruga Franje, dugogodišnjeg evangeličkog svećenika u Antunovcu. Rođena kao Štefica Celiščak u Zagrebu 1936. godine, njezina priča o životu i ljubavi zaslužuje poseban pogled.

Piše:
Matija Kulhavi

U Marinom Selu gospođa Štefica živi već više od dvije godine. Rođena je u Zagrebu 1936. godine, gdje je i odrasla. Njezin otac bio je direktor klaonice, a majka poslovođa. Mlađa sestra Dragica, koja danas također živi u Zagrebu, bila je glumica.

Ljubav prema boksu

Pripovijedajući o svojoj mladosti, gospođa Štefica nam je na samom početku našeg susreta ispričala jednu zanimljivost - šest mjeseci aktivno je trenirala boks. Dok je pohađala četvrti razred Gimnazije, redovito je vježbala tri puta tjedno, uvijek noseći boksačke rukavice u svojoj torbi. No, njezin otac nije bio oduševljen time što bi se njegova kći mogla vraćati kući s modricama pa je odlučio ispisati je s treninga boksa. Kako bi ipak zadovoljila svoju strast prema ovom sportu, otac joj je uredio vježbaonicu u njihovoj kući, omogućujući joj samostalno treniranje.

Čak i danas, gospođa Štefica njeguje tu strast prema boksu. S osmijehom nam otkriva: "Da prikažu neki meč u 1h u noći, nije mi problem ustati i gledati boks." Njezina ljubav prema ovom sportu ostala je živa kroz godine, svjedočeći o njezinoj izdržljivosti i posvećenosti. No, život ju je odveo prema drugom smjeru.

Ljubavna priča iz Gundulićeve ulice do Antunovca ostavila je dubok trag

"Upoznala sam pokojnog  supruga Franju, koji je bio podrijetlom iz Podravine, odnosno Legrada, dok je bio u sjemeništu u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici. U Antunovac sam došla početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad mi je suprug dobio službu, tzv. faru (crkvenu župu), zamjenjujući dotadašnjeg svećenika Andriju Očenaša. Tada sam imala 23 godine, a Antunovac je postao naše novo životno odredište", govori naša sugovornica.

Vjenčana fotografija Franje i Štefice Peči / Compas.hr

S obzirom na to da je odrasla u Zagrebu, gospođa Štefica nije bila naviknuta na seoski način života. Kako nam priča, nikad do tada nije vidjela krušnu peć. No, brzo se prilagodila životu na selu, te su oni koji su znali da nije odrasla u ruralnom okruženju često u šali govorili kako je bolja seljanka od onih koje su rođene na selu.

U njezinom domaćinstvu bila je raznovrsna stoka – krave, telad, koze, svinje, živad, uključujući čak sedamnaest koza, dvadesetak svinja, te impresivan broj kokoši - čak do sedamdeset komada. Pored toga, uzgajala je pazinske i zagorske pure, te pedesetak mađarskih pataka bijelih pera, kako ističe. Nije izostavila ni perlinke, divlje patke, a sve je to brižno čuvala uz pomoć vjernih pasa vučjaka.

Štefica i njezin pokojni suprug su se predano brinuli o crkvenoj imovini i zemlji, baveći se raznim poslovima. Svoje umijeće u proizvodnji sireva, jaja i mesa putem rodbine slali su u Zagreb, gdje su domaći proizvodi bili visoko cijenjeni. Njezina sposobnost i stručnost u poljoprivrednim aktivnostima ostavlja trajan dojam, dok se njezino nasljeđe i danas cijeni.

Pokojni suprug je vodio župu pune 33 godine

Gospođa Štefica vodila je domaćinstvo, dok je njezin pokojni suprug upravljao župom čak 33 godine, sve do svoje smrti 1993. godine. Na sprovodu u Antunovcu, koji je označio kraj dugogodišnje službe, okupilo se petnaest svećenika. Među njima je bilo deset evangeličkih, četiri katolička svećenika te jedan pravoslavni iz Daruvara.

Nakon suprugove smrti, bogoslužje u Antunovcu obavljaju različiti svećenici koji više ne žive u selu, već putuju iz drugih mjesta. Antunovac je postao filijala Evangeličke crkvene općine Kutina.

Izniman doprinos u zajednici

Štefica Peči, nekadašnja predvodnica kulturnog života, ostavila je dubok trag u zajednici. Tijekom 12 godina, s entuzijazmom je vodila folklornu sekciju KUD-a "Zeleni Gaj" zajedno s Dragutinom Fezijem. Njezin rad bio je posvećen i sveobuhvatan, obuhvaćajući svakodnevne napore i sudjelovanje u različitim događanjima, poput kuhanja na svadbama, vatrogasnim proslavama te raznim manifestacijama od Zagreba do Koprivnice - gdje god su je pozvali.

Njezin životni put isprepleten je s pokojnim suprugom Franjom. Njihova obitelj i dalje čuva obiteljsku kuću u Gajskoj ulici u Antunovcu, a sin Eugen, trenutni predsjednik crkve, nastanjen je u istom domu. Gospođa Štefica s ljubavlju se brinula o crkvenoj imovini, obavljajući različite zadatke poput zvonjenja, čišćenja i uređenja okoliša. Zbog svog predanog rada, dobila je priznanje da doživotno ima pravo boravka u župnom dvoru.

Unatoč zdravstvenim izazovima, Štefica bi i dalje nastavila brigu o crkvenoj imovini da problemi s vidom nisu postali preveliki. Zbog toga je odlučila preseliti se u Dom u Marinom Selu, koji joj, unatoč udaljenosti od Antunovca, pruža blizinu njezinog voljenog kraja.

Tijekom predbožićnog posjeta gradonačelnika Vinka Kasane Domu u Marinom Selu, s radošću je susrela gradonačelnika, s kojim ima dugogodišnje poznanstvo. Sam susret dodatno je obogatio blagdansko ozračje.

Sve manje vjernika

Evangelička župa u Antunovcu okuplja vjernike iz samog Antunovca, pa čak i Lipovljana, dok u Gaju više gotovo i nema evangeličkih vjernika. Trenutno, svećenik Predrag Gazibara iz Velikih Zdenaca, povremeno obavlja bogoslužja u Antunovcu. Zanimljivo je napomenuti da ga je vjenčao upravo Franjo Peči, kako naglašava naša sugovornica.

Crkva u Antunovcu nalazi se u nezavidnom stanju, što kod gospođe Štefice izaziva osjećaj žalosti. Ipak, tradicija se nastavlja, pa je na drugi dan Božića održana misa. Svećenik Gazibara redovito predvodi misu na taj dan, kao i na drugi dan Uskrsa. Okupili su se vjernici, a posebno je bio radostan trenutak kada je gospođa Štefica, prisutna na misi, ugledala svoju zajednicu.

Njezin doprinos evangeličkoj crkvi u Antunovcu ostavlja neizbrisiv pečat. I dok se crkva suočava s izazovima, Štefica ostaje simbol trajne ljubavi prema vjeri, zajednici i domu koji je odabrala. Njezina priča odjekuje  kroz vjetrove Antunovca, podsjećajući nas na snagu jednog života isprepletenog  s vjerom, ljubavlju i predanošću.

 

 

Evangelička crkva u Antunovcu / Compas.hr

U 16. stoljeću Martin Luther pokreće reformaciju, rezultirajući stvaranjem protestantizma. Tri glavne konfesije protestantizma su evangelici (luterani), reformirani (kalvinisti) i anglikanci, piše u tekstu "Evangelička (luteranska) crkva" koji se nalazi u Zborniku Povijesnog društva Pakrac – Lipik (2012. – 2013.), a u kojem profesor Stjepan Benković opisuje povijest širenja evangeličke vjere u našem kraju tijekom 19. i 20. stoljeća. Tako doznajemo kako njemački doseljenici donose evangeličku vjeru u naše krajeve tijekom četiri vala, od 1865. do 1905. godine.

Doseljenici su bili katolici i protestanti. Prema popisu stanovništva 1890., na području Lipika i Pakraca, živjelo je 1600 evangelika, čineći 6,4% stanovništva. Najveća evangelička zajednica bila je u Antunovcu, naselju nastalom 1865. doseljavanjem Nijemaca, Slovaka, Mađara i Čeha. U 1880., Antunovac je imao 217 evangelika i 619 katolika. Do 1890., broj evangelika raste na 543, postavši najveća evangelička zajednica u pakračkom-lipičkom kraju. Današnje ulice Gajska, Školska, Oslobska i Mala ulica bile su dijelovi sela u kojima su većinom živjeli evangelici.

Godine 1885. započinje gradnja evangeličke crkve u Antunovcu, završena 1887., nazvana po sv. Martinu. Uz crkvu, 1887. podiže se i evangelička škola. Evangelici su poznati po ulaganju u obrazovanje, te su mnoge zajednice prvo podizale školu, a zatim crkvu. Nakon Drugog svjetskog rata, nacionalizirane su zgrade škole i učiteljskog stana. Škola je kasnije srušena, a cigla korištena za izgradnju nove škole u središtu sela.


Toplice Lipik_640x200_tekst