Komemoracija povodom smrti hrvatske braniteljice i medicinske sestre Mirjane Cahun

Na samom početku komemoracije, u prisutnosti članova obitelji pokojne gospođe Cahun, uvaženih kolega i prijatelja, uvodno se obratio ravnatelj Toplica Lipik Goran Pušćenik koji je istaknuo kako smo se okupili da bi iskazali počast te uputili posljednji pozdrav sestri Mirjani koja nas je prerano napustila.

"Upravo činjenica da je ova komemoracija organizirana inicijativom njezinih kolega i prijatelja, ljudi s kojima je desetljećima zajedno radila i koji su ju najbolje poznavali, pokazuje nam koliko su ju ljudi voljeli i poštovali i koliko će nam svima nedostajati.", rekao je ravnatelj Pušćenik.

Pokojne Mirjane Cahun prisjetio se i lipički gradonačelnik Vinko Kasana naglasivši kako je na bila i istaknuta članica Udruge Branitelji Lipika 1991. godine. On se prisjetio nedavnog obilježavanja 31. obljetnice oslobođenja Lipika i Dana branitelja, događaja u čijoj je organizaciji Mirjana Cahun redovito sudjelovala.  

"Ove godine naša Mirjana nažalost nije bila s nama. Čitavo vrijeme obrane, kao braniteljica i medicinska sestra, provela je u Lipiku i svake se godine nadahnutim govorima u ime domaćina obraćala okupljenima prigodom obilježavanja ove značajne obljetnice. Mirjana nam nadostaje i uvijek ćemo čuvati uspomenu na nju.", rekao je gradonačelnik.

U ime svih djelatnika Toplica Lipik od Mirjane Cahun biraim se riječima oprostio i Darko Kelemen, dugogodišnji ravnatelj Toplica, danas pomoćnik ravnatelja za pravne poslove.

"Četiri riječi - ime i prezime, zvanje. Četiri riječi kojima se deklariramo, očitujemo prema drugima. Koje govore o nama. Iza te četiri riječi kod nekih ljudi nema puno drugog sadržaja. Ali kad kažemo Mirjana Cahun, medicinska sestra, dobro znamo o kome govorimo.

Sestra Mirjana Cahun rodila se u Orahovici 12.studenog 1963. Sestrinstvo je odabrala kao svoj poziv pa se tako u Bolnici Lipik zaposlila 1983. da bi od 1985. bila u stalnom radnom odnosu. Svojim predanim radom na najtežim odjelima od samih početaka pokazivala je koliko je ispravno izabrala. Međutim, tek se u užasima rata i obrani Domovine vidjela sva njena humanost i veličina. Pokušajmo samo malo, na par trenutaka zamisliti dan 10.listopad 1991. u Lipiku. Silina agresije, razaranja, mrtvi, ranjeni….

Poslušajte što je ona rekla o tom danu:

"Sama, u tom metežu bez ikoga, bilo mi je teško. Međutim, došao je zapovjednik i rekao da su svi zdravstveni radnici otišli i da moram ostati. Nema liječnika, nema nikoga, svi su otišli. Vjerojatno me i bilo strah. Mislila sam: "Bože, šta ću ja sad?" Mama i tata bili su u progonstvu, brat na ratištu, ja sama ovdje – a najgore je bilo kada su mi oni ranjeni dečki rekli: "Mirjana, pa nećeš nas valjda sad i ti ostaviti?’ E, tada sam rekla: ‘Ja ostajem ovdje do kraja, pa šta bude neka bude."

Da ništa više u životu nije napravila, dovoljno je napravila! Ostala je vjerna svom pozivu i nakon rata, nikad nije napustila Bolnicu i Lipik, aktivno sudjelujući u brojnim aktivnostima na području sestrinstva, braniteljstva, brige o prognanicima, društvenih događanja. Ratnu službu napustila je već u ljeto 1992., ona više nije bila potrebna braniteljima, nije ju zanimao ratni staž i broj dana mobilizacije, nego se uključila u revitalizaciju Bolnice i njenu obnovu.

Mirjana je ostala medicinska sestra sa srednjom stručnom spremom. I dalje je godinama vodila najteži bolesnički odjel, s najtežim pacijentima, prihvatila je to kao svoju dužnost primjerenu njenom iskustvu i znanju. Ljudi su to vidjeli. I cijenili. Nikad nije bila pozicionirana na važnijem rukovodećem položaju, većem od odjelne sestre, nikad dio poslovodne strukture. Nikad tome nije niti težila. Nikad nije težila niti financijskom probitku. Odjelna medicinska sestra, plemenito i humano zanimanje.

Jednostavan, skroman, jednosobni stančić od jedva 40-ak kvadrata. Briga o majci i bolesnom bratu. I Bolnica Lipik. Ali njen život je bio puno više od toga. Mirjana je bila dobri duh i duša ove bolnice. Ona je ovu Bolnicu i ovaj Lipik ljubila svim srcem i dušom svojom. Ideali pravde i pravednosti, odanosti i vjernosti, nepogrešivo su je oblikovali i vodili kroz cijeli život, kako 1991. kao dragovoljke Domovinskog rata, tako i kao medicinske sestre, a posebno kao predsjednice Radničkog vijeća. Ni ne znam da li je itko drugi bio predsjednik Radničkog vijeća, ne zato što je prisvojila tu ulogu, nego zato što je uživala bezrezervno povjerenje radnika, običnih ljudi. Zato su joj se obraćali, tražili savjet, mišljenje, zauzimanje.

Dvadesetak nezaboravnih izleta radnika diljem Lijepe naše. Aktivnosti u Udruzi branitelja, u Udruzi sestara iz Domovinskog rata, akcija "da se na zaboravi"... Nikad nije iznevjerila. Imala je svoj stav.

Gotovo s djetinjom iskrenošću, ali i nepokolebljivom čvrstinom svojih uvjerenja bila je spremna suprotstaviti se najvećim autoritetima, poslovnim, političkim ili javnim.

Mirjana je bila snažna osoba. Ali, tko ju je malo bolje upoznao, vidio bi njenu emotivnu krhkost. Njenu potrebu za malo, malo pažnje. Za lijepom riječi. Za malo ljubavi. Sreću i razdraganost u dobivanju cvjetnog buketa i bombonijere za rođendan. U odnosu na ono što je davala drugima, pacijentima, medicinskim sestrama i drugim radnicima, braniteljima, Bolnici i Lipiku, zauzvrat je očekivala mrvice, mrvice pažnje i ljubavi. To je bila njena hrana, to je bila njena motivacija, njen pokretač. Da li je zaslužila više? Jesmo li joj vraćali barem dio onog što nam je ona davala? Ne samo službenim javnim nagradama i priznanjima, nego srcem. Pažnjom. Razumijevanjem. Povjerenjem.

Možda smo, kako to u životu biva, bili isuviše zauzeti svojim problemima. Ali imala je ona uz sebe brojne vjerne prijatelje koji su joj uzvraćali odanošću, ljubavlju i poštivanjem. I po tom je bila bogata.

S ovog mjesta spomenut ću samo dvije osobe, dr. Rosić i dr. Barišića, koji su bili uz nju u njenim posljednjim danima. Stalno, danonoćno. Mirjana je vidjela štosu za nju radili, znala je to.

Vratila se na posao prije 2 mjeseca, kao da je podsvjesno osjećala da dolazi kraj. Kao da je željela još malo biti među ljudima, u svojoj Bolnici. Odmah su je pitali "sestro Mirjana, hajde organizirajte nam 21. izlet, samo Vi to možete".

Danas Mirjana više nije s nama. Preostaje nam da zahvalnost i ljubav Mirjani iskazujemo u danima pred nama, da je nikad ne zaboravimo i da nam njeno djelo bude putokaz hrabrosti, vjernosti i življenja sa svojim uvjerenjima. Mirjana nije s nama fizički, ona pripada jednoj drugoj sferi života. Mirjana je u vječnosti, u društvu Mike i dr. Šretera. Njen duh i s nebesa bdi nad našom Bolnicom.

Zbogom, draga naša Mirjana. Dok se opet ne sretnemo."

Naposljetku se obratila i glavna sestra bolnice i pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo Ljerka Pavković, obratila se u ime medicinskih sestara i tehničara Toplica Lipik, suboraca iz Udruge branitelja Lipika 1991. i drugih kolega iz Koordinacije branitelja Pakrac-Lipik, Hrvatske Udruge medicinskih sestara i tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata, Društva medicinski sestara i tehničara Domovinskog rata Hrvatske udruge medicinskih sestara, HKMS, Sindikata…, čiji je Mirjana Cahun bila član i za čija se prava borila.

"Nije mislila da će njezina humanost dobiti najveću potvrdu u najtežim trenucima ratne agresije na Hrvatsku i Lipik, posebno kad je od 10. listopada 1991. ostala jedina medicinska sestra koja je skrbila o ranjenim braniteljima. Mirjana je ostala vjerna svom pozivu i nakon rata, nikad nije napustila Bolnicu i Lipik, aktivno sudjelujući u brojnim aktivnostima na području sestrinstva i šire. Vjerovala je u dobro, vjerovala je u ljubav  u ljude. I svoj je život provela pomažući drugima, vodeći se idealima dobrote i ljubavi dajući sebe kao ljubav.", kazala je gospođa Pavković.