Nadolazeći blagdani nerijetko su dani sjete, tuge i nostalgije

Nitko od nas nije u mogućnosti promijeniti prošlost, otuda niti teška traumatska iskustva – među kojima je jedan od najtežih, gubitak bliskih osoba zbog smrti.

Nadolazeći blagdani u kojima se intenzivnije sjećamo bližnjih, posjećujemo njihova posljednja počivališta, nerijetko su dani u kojima nas preplavljuje sjeta, tuga, nostalgija .

Smrtnost je prije svega nešto vrlo izvjesno, prirodno i sve nas očekuje. Ljudi se razlikuju po načinu na koji tu posve prirodnu činjenicu prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Otuda subjektivne interpretacije o kraju života podliježu narativima različitog tipa. Primjerice, neovisno o vjerskoj pripadnosti smrt se tumači nekom vrstom spasenja, nastavkom egzistencije u nekoj drugoj dimenziji.

Prihvatimo li osobnu smrtnost, kao i smrtnost bližnjih osoba kao činjenicu, u realitetu ipak ne postoji način pripreme za takve situacije.

Na osobnoj razini ljudi pomireni s osobnom smrtnošću često kažu – ne bojim se smrti, nego umiranja. Nemoći, bolova, patnje.

Kada se radi o gubitku bliskih osoba, situacija je još složenija. Svaki gubitak bliskih osoba je traumatsko iskustvo. Gubeći bliske osobe, gubimo i dio osobnog identiteta. Ne zaboravimo da je naša osobnost među ostalim satkana i od odnosa koje uspostavljamo tijekom života.

Oporavak i tugovanje zbog gubitka se razlikuju ovisno o životnoj dobi, o tome je li gubitak nastupio naglo i neočekivano, o tome u kakvom odnosu smo bili s osobom koju smo izgubili.

Tugovanje jest prirodni proces koji većina ljudi prolazi bez komplikacija i kroz neko vremensko razdoblje prihvate gubitak, odnosno uspijevaju nastaviti sa životom na neki doduše drugačiji način. Tugovanje nije nikako razina depresivnog poremećaja. Nerazumno je prirodni proces tugovanja psihijatrizirati.

Iako u nekim slučajevima tugovanje se može komplicirati (dugotrajno stanje u kojem ožalošćeni imaju snažne emocije tuge, napetosti, ljutnje, remećen im je san, ne uspijevaju funkcionirati na svakodnevnoj razini, odbijaju na neki način živjeti) tada je uputno potražiti stručnu pomoć.

Način na koji prolazimo kroz tugovanje itekako ovisi i o životnoj dobi. Drugačije tuguju djeca predškolske dobi od tinejdžera, odrasli ljudi tugovanje i žalovanje prolaze drugačije nego starije osobe.

Svako tugovanje/žalovanje je osobno iskustvo i ovisi o našim osobinama ličnosti, socijalnoj podršci koju imamo, (ili nemamo), interpersonalnom odnosu s osobom koju smo izgubili.

Ne umanjujući težinu svakog gubitka izazvanog smrću, posebice je teško roditeljima koji izgube dijete. Naprosto nije prirodno da roditelji sahranjuju djecu. Tugovanje za preminulim djetetom je iznimno teško traumatsko iskustvo koje kod većine roditelja rezultira promjenom osobnosti nakon takvog teškog životnog gubitka.

Svi osobni rituali koje ljudi prakticiraju nakon smrti bliskih osoba su svrhoviti. Nažalost živimo u pandemijskom dobu, svakodnevno smo suočeni s gubitkom ljudi. Izvjesno je da je ljudima koji su proživjeli gubitak bliskih osoba u doba „lock downa”, kada su između ostaloga bile propisane stroge epidemiološke mjere koje su se odnosile i na način sahranjivanja, iznimno bilo otežano tugovanje. Osim što nisu imali ikakvu mogućnost posjetiti oboljele, na neki način biti uz njih, dostojanstveno se oprostiti od njih.

Opraštanje od bliskih ljudi je između ostaloga i ritual pogreba, odnosno posjeti groblju i imaju svoj smisao i svrhu. Posebice je teško ljudima koji su izgubili blisku osobu, proglašena je nestalom (sjetimo se bola ljudi koji su tijekom rata izgubili članove obitelji koji se vode 30 godina nestalima, ili ljudi koji su nestali u prirodnim katastrofama). Kontekst takvih gubitaka bliskih osoba je posebice težak iz više razloga.

Otuda blagdan Svih Svetih, sve obljetnice u kojima se sjećamo nama dragih, bliskih ljudi koji više nisu među nama fizički, imaju duboko intimno značenje.

Ne kaže se slučajno da svi naši preminuli žive i dalje dok god su u našim uspomenama, sjećanjima.

Vrijeme nam je relativan saveznik. Naime, posve je prirodno da nas bez obzira na protek vremena od gubitka bližnjih u nekim danima preplave doslovno valovi intenzivne tuge, sjete – nerijetko su to blagdani, obiteljske obljetnice, datumi koji su subjektivno važni, a imali su značenje za nas i one koji su preminuli.

Iako recept za tugovanje ne postoji, rekla bih da je to proces koji ima individualni tijek, no vrlo je važno kroz taj proces proći ne gubeći nadu i smisao za nastavak života.

Trenuci i dani u kojima se prisjećamo voljenih, možda nam na subjektivnoj razini mogu biti lakši ukoliko smo naprosto zahvalni i ponosni na dio svojeg života koji smo dijelili s njima - roditeljima, djecom, prijateljima koji više nisu među nama.

Jer život, kakav - takav za nikoga od nas nema reprizu. Barem ne na ovome svijetu u kojem živimo.