Podignut majpan u Antunovcu

O postavljanju majpana u slavonskim selima već je u prvoj polovici 19. stoljeća pisao hrvatski etnolog Luka Ilić Oriovčanin u svojoj knjizi "Narodni slavonski običaji". Oriovčanin je u svojoj knjizi iz 1846. godine brezovu ili hrastovu granu, okaštrenu osim na vrhu na kojem je granje ostavljeno i izgleda poput krune, zvao Maja ili po njemački Maibaum. Također tvrdi da je proslava 1. svibnja vezana za staroslavensko štovanje proljeća, mladosti i ljepote, a slavilo se u čast božici Lada.

U vremenima prije 2. svjetskog rata, kada se u slavonskim selima u nije slavio 1. svibnja kao praznik rada, za ovaj datum više su vezani neki običaji seoske mladeži, a koje su prihvatili i stariji mještani seoskih naselja. Uoči prvoga svibnja palile su se bakljade, obično na putu gdje je bilo dovoljno mjesta i gdje nije bilo opasnosti da se nešto zapali. To su obično radili dečki i mladi muškarci. A palili su najčešće suhu kukuruzovinu koju su krave zimujući oglodale pa su ostali samo tzv. batakovi. Toga je bilo u svim dvorištima. Palilo se i granje od kakvog starog plota (trnje) koji se tog proljeća mijenjao. Uz bakljadu se pilo vino i rakija, ponekad pekla slanina koje su dečki od kuće donijeli. Kasnije, kad noć utihne išli su dečki u livade, odsjekli mlado stablo ješića (johe), grabića ili čak breze, nosili pred kuću svoje cure i u tišini, da njezini ukućani ne čuju, usadili bi u zemlju to drvo. Prije dizanja stavili bi na njega nešto ukrasnog papira u boji, bocu s vinom ili obojanom vodom, a često i pravi dar posebno umotan, maramu ili nešto slično. To drvo se zvalo se majpan. Cura je obično znala tko je donio i usadio majpan, ali to nije govorila, osobito majci i ocu. Tobože se ljutila, ali je stvarno bila ponosna. I dečki su znali tko kome nosi majpan, ali su o tome šutjeli, o tome se nije govorilo. Bilo je lijepo vidjeti te majpane kroz selo.