Taman zaboravio na kopačke, kad eto ti reketa... U četrdesetima trening na max!

Iako je tenis u Lipiku sport s dubokom tradicijom, godinama je u novijoj povijesti bio pomalo zatomljen, čekajući neka bolja vremena. Danas, razvojem Sportskog centra u Lipiku, ovaj sport ponovo pokazuje znakove života, a jedan od najzaslužnijih za novu energiju je naš sugrađanin Ivan Pleša.

Ovog Lipičanina, budite sigurni, češće ćemo sresti na žicom omeđenom zemljanom terenu nego u kafiću, i pravi je primjer sportskog entuzijasta koji je u novu ljubav, kako sam kaže, totalno zaglibio.

Sportski gledano, da je u sjajnoj formi, Pleša je potvrdio nedavnim nastupom u finalu teniskog Zimskog liga kupa u Pakracu, koji je nakon četiri i pol mjeseca intenzivnog natjecanja završen 21. ožujka na natkrivenom terenu, tzv. balonu. Iako ga je u finalu uvjerljivo svladao prijatelj i najveći rival Dario Perković, Ivan na ovo sportsko ostvarenje gleda s ponosom. Sama brojka od ukupno 164 odigrana meča tijekom zime, u kojima su sudjelovala 23 igrača kroz sustav piramide, dovoljno govori o kakvom se ozbiljnom sportskom izazovu radi.

"U četvrtfinalu sam dobio Dražena Matijaševića, u polufinalu Andreja Žilija, a u finalu sam jednostavno podbacio u duelu s Perkovićem. Nema tu što kriti, Dario je bio bolji, ali sama činjenica da smo nas dvojica jedini proveli cijelu ligu u najjačoj skupini, dovoljno govori o konstantnosti", objektivno rezimira Pleša.

Tijelo dvadesetogodišnjaka i radna etika profesionalca

Ono što Ivana izdvaja iz mase amaterskih sportaša je njegova nevjerojatna fizička posvećenost. Gledajući ga na terenu, teško je povjerovati da je reket prvi put uzeo u ruke tek prije četiri godine. Utrenirana figura, sličnija dvadesetogodišnjaku, rezultat je stroge discipline.

„Na tjednoj bazi treniram tri do četiri puta, nekad i češće. Imam trenera kojeg plaćam već tri godine, a uz to radim i kondicijske vježbe. Ako se već nečim bavim, želim to raditi kako treba, pod stručnim nadzorom. Došao sam do razine gdje se na lokalnoj sceni sigurno neću osramotiti, ali tenis je surov. Lani smo igrali 3. ligu HTS-a, osječku regiju, i tu se vidi razlika. Igraš protiv ljudi koji su prošli teniske škole i u sportu su 30 godina, dok sam ja prije četiri godine bio potpuni početnik. Ipak, nitko me nije rezultatski ponizio i to mi je bitno", objašnjava Ivan.

Sport koji vraća uloženo

Nakon godina provedenih u nogometu, Ivan je u tenisu pronašao idealnu platformu za održavanje forme, ali i za druženje koje mu je danas jednako važno kao i sami poeni. Najbolji dokaz tome su povremeni pozivi prijateljima iz N. Gradiške, Daruvara ili Kutine, koji se rado odazovu Ivanu na „sparing“ na domaćem ili gostujućem terenu. Takvi susreti odlična su prilika da se malo izađe iz lokalne zone komfora, „ukrste reketi“ s različitim stilovima igre, ali i da se dodatno učvrste stara i steknu nova prijateljstva. Upravo ta socijalna komponenta i „treće poluvrijeme“ daju ovom sportu posebnu čar, pa stoga i ne čudi Ivanova poruka čitateljima: 

„Tenis zovu „bijeli sport“ i u prošlosti je bio povezan s aristokracijom, što odmah implicira skupoću i raskoš… Danas to više nije tako, barem nije u tolikoj mjeri. Vjerujte da se svaki uloženi euro u termin, opremu i sl. obilato isplati onog trenutka kad osjetite zadovoljstvo pobjede ili jednostavno čisto fizičko pražnjenje nakon dobrog meča. Tenis možeš igrati do osamdesete godine. Adekvatne protivnike je lako naći, potreban je samo jedan s druge strane mreže, za razliku recimo od nogometa gdje vas za dobru rekreaciju treba desetak. Samo daj Bože zdravlja... Zato pozivam sve, bez obzira na godine, da se ne ustručavaju doći. Neće požaliti. Nije skupo, a nije niti teško", poručuje Pleša.

Obiteljska podrška i vizija lipičkog tenisa

Ivan je obiteljski čovjek. Supruga Martina mu je, otkriva, maksimalna podrška, i sama često igra tenis, pa u kući vlada potpuno razumijevanje za sate provedene van dnevnog boravka. Kćerke Antonija (18) i Franka (14) prate tatu koji se, nakon godina u nogometu, potpuno pronašao s reketom u ruci.

Osim što igra, Ivan je i jedan od onih koji "guraju" priču oko Tenis akademije Lipik. S ekipom ljudi sličnih njemu trudi se da tereni u Lipiku uvijek budu tip-top, povaljani i zaliveni, da se reklamiraju i propagiraju te da se u bližoj budućnosti stvori kritična masa ljudi bliska tenisu. Dodaje da mu se čini kako stvari idu baš u tom pravcu i da interes polako raste. U prilog tome spominje prošlo ljeto, te organizaciju dva ženska turnira, koja su zadovoljila i kvalitetom i odazivom. Zimska stanka iskorištena je za uređenje okoliša kako bi tereni bili spremni ove sezone primiti sve zainteresirane.

A onaj njegov poziv svima da dođu na tenis? Poslušajte ga. Čovjek zna što priča - tenis se stvarno može igrati do osamdesete, samo ako imaš volje pokrenuti se. A Ivan je tu da nam svima malo poljulja izgovore svojom formom i pokaže šta se može kad se hoće.

Što reći, svaka čast na volji, samo deri dalje, Ivane!