Ana Keć: Djevojka u kopačkama obožava veterinu

Još kao djevojčica, Ana Keć s divljenjem je promatrala starijeg brata Ivana dok je odlazio na svoje prve nogometne treninge. Ta slika ostala joj je zamrznuta u memoriji, a danas, sa 17 godina, prisjeća se kako je već tada sanjala da će jednog dana i ona tako. Navući trenirku, ubaciti kopačke u torbu, torbu preko ramena pa biciklom na trening - to je bilo sve što je tog momenta željela. I doista, hrabro zakoračiti među dječake za Anu je bio prirodan korak. Prvi nogometni napravila je u Pakracu u Školi nogometa Hajduka kod trenera Siniše Grubišića, danas prvog čovjeka struke u NK Moslavina iz Kutine.
„Ana se priključila Hajduku već u Igraonici i na prvim treninzima je, hitrinom, spretnošću i sitnim stasom, neodoljivo podsjećala na starijeg brata Ivana koji je već bio prepoznat od NK Osijek kao talentirani napadač starijih pionira. Dugo se čekao njezin prvi pogodak koji je burno proslavljen. Imala je veliku podršku suigrača dječaka, a posebno se isticala na Razvojnim kampovima HNS-a za djevojčice gdje ju je instruktorica Branka Juhas iz Osijeka nazvala "mala Maja", aludirajući na našu najbolju nogometašicu Maju Joščak. “Nadam se da će Ana nastaviti napredovati u ŽNK Slavonija iz Požege“, prisjetio se Grubišić prvih Aninih dana.

Uzori: brat Ivan i Maja Joščak

Kada malo odvrtimo film, posve je jasno da Ana i nije imala drugog izbora nego postati nogometašicom. Rođena je 2007. godine kao najmlađe dijete u obitelji Gorana i Martine Keć iz Lipika, gdje je, zahvaljujući bratu Ivanu nogomet već dugo bio doručak, ručak i večera. Roditelji, već navikli "servisirati" najstarijeg sina kao malog nogometaša, lako su stečene navike prenijeli i na mlađu kćer Anu, zahvalni valjda što su imali barem malo vremena „odmoriti“ na starijoj kćerki Lani, koja se umjesto sporta odlučila za prosvjetarske vode.

Ana danas ovako opisuje svoj sportski put koji ju je iz Lipika preko Pakraca vodio do Slavonskog Broda, Osijeka i Požege.
„Dok sam bila u osnovnoj školi, igrala sam za Viktoriju iz Sl. Broda. Nakon toga sam, po završetku 8. razreda, upisala srednju Poljoprivrednu i veterinarsku školu u Osijeku – smjer veterinarski tehničar i prešla u mlađe kategorije ŽNK Osijek kod trenera Vanje Kovača od kojeg sam puno naučila i dodatno napredovala. Također, ponosna sam što me duže vrijeme trenirala legendarna hrvatska nogometašica Maja Joščak, koja je uz mog brata i moj nogometni uzor, te trenerica Tamara Androš“, govori Ana. Međutim, mnoštvo novih igračica i doista velika konkurencija u Osijeku zaprijetili su Aninom statusu prvotimke pa je, bez previše razmišljanja, ove godine izabrala prelazak u seniorski sastav ŽNK Slavonije iz Požege.
Na pitanje kada se odlučila za odlazak iz glavnog grada Slavonije gdje još ide u školu, odgovara da je požeški hrvatski ženski drugoligaš s njom u kontakt stupio i pomalo „koketirao“ još prošle godine i to preko prijateljica nogometašica Klare Ivezić iz Lipika i Martine Grgić iz Pakraca.

„One su isto bile u Viktoriji i od tamo su prešle u Slavoniju. Na Martininom 18. rođendanu sam susrela požeške trenere i malo kroz šalu, malo ozbiljno, došli smo na temu prelaska. Htjeli su da pređem prošle sezone, ali tada sam još ostala u Osijeku. Sve se konačno realiziralo ove godine. Za novi klub sam već odigrala prvu prvenstvenu utakmicu od 1. minute i nadam se da ću tako i nastaviti. Iako nije u pitanju 1. HNL, i u drugom rangu se igra dobar nogomet“, kaže Ana i potvrđuje da se dosad od nogometa „nije obogatila“, ali da određena obećanja postoje, makar za nadoknadu putnih troškova kako sve ne bi palo na roditeljska pleća, kao što je bio slučaj za četverogodišnjeg „Projekta Osijek“. I tamo su postojala obećanja stipendijske veličine, koja se na kraju nisu realizirala.

Upravo se na financijskim okolnostima može najbolje oslikati roditeljska ljubav i žrtva Kećevih, jer osim što je dijete bilo na školovanju u 200 kilometara udaljenom Osijeku, valjalo ga je pratiti i u slobodno vrijeme – voziti na utakmice i slično, što su ozbiljni financijski, ali i vremenski izdaci.
Zato Ana odbrojava do 2025. godine kad će navršiti 18 godina, a jedan od prvih ciljeva bit će joj auto škola i „daće bog“ valjda nekakva vozilica. Do tad je u opticaju vlak kojim petkom dolazi u Lipik, dok „na klupi“, u slučaju potrebe, uvijek čekaju mama i tata.
„Sad sam u Osijeku preko tjedna gdje samostalno treniram po stručnom programu, a vikendom dolazim u Lipik i idem na utakmice Slavonije. Suigračica Martina ima auto pa se do Požege povezem tako da sam, nakon puno godina, konačno oslobodila roditelje bar te obveze.“
Kad se presvuče sportska oprema i u civilstvu napusti nogometna svlačionica, Ana je odlična učenica srednje Poljoprivredne i veterinarske škole Osijek, maturantica je smjera veterinarski tehničar. Odmalena je, kažu, zanimaju životinje i nema dilema oko svoje budućnosti.
„Dok su brat Ivan i sestra Lana dugo razmišljali što će upisati, ja sam bila na čisto. I sad sam, gotovo sam sigurna da ću nakon srednje ići raditi u struci, a fakultet mi zasad nije opcija“, govori ova samouvjerena djevojka, koja je istovremeno i čvrsto na zemlji.
U nogometu, priznaje, velikih ambicija nema. Premda je u mlađim danima prošla selektivne kampove i bila nogometašica ŽNK Osijek, više od toga nije se dogodilo. No Ana ne očajava, naprotiv. Svjesna svog prioriteta da poveže sport s budućom karijerom, Ana će nesumnjivo nastaviti ostvarivati svoje ciljeve, kako na nogometnom terenu tako i izvan njega. Nadamo se, kod nas u Lipiku.