Po broju slijepe djece Lipik i Pakrac iznad državnog prosjeka

Djeca dobila svoje ime napisano Brailleovim pismom

Mirsada Madžarević i predsjednik udruge Stanko Kovačić posjetili su danas grupu “Štrumfovi” u lipičkom dječjem vrtiću kako bi djeci pokazali kako se piše na Brailleovom pismu. Madžarević je za svako od 17 djece iz grupe napisala njihova imena. Najkraća imena napisala je za Leu, Enu i Lea, a najduža imena imale su Antonija i odgajateljica Aleksandra. Nakraju je svako dijete dobilo svoje ime na izbušenom komadu papira.

Osim, što su vidjeli Brailleeovo pismo djeca su mogla vidjeti i druga pomagala za slijepe osobe, poput bijelog štapa koji pomaže pri kretanju slijepima, metra za mjerenje i sata sa zvučnim funkcijama.

Po broju slijepe djece Lipik i Pakrac iznad državnog prosjeka

Povećane teškoće u svakodnevnom životu imaju slijepa djeca.

-Tako na području Lipika i Pakraca ima troje slijepe djece u dobi od tri do sedam godina, rekao je Kovačić, a udruga slijepih pomaže njima i njihovim obiteljima.

-Po broju slijepe djece naše malo područje je iznad prosjeka Republike Hrvatske, a u nekim županijama i ostalom dijelu Požeško-slavonske županije nema slijepe djece, dodao je Kovačić. 

Međunarodni dan bijelog štapa

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se 15. listopada. U Hrvatskoj se s obilježavanjem počelo 1996. godine pa se tako Hrvatska priključila mnogobrojnim zemljama u kojima je Međunarodni dan bijelog štapa prerastao u Međunarodni dan slijepih kojom se prilikom najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba. Dan se obilježava od 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država taj dan proglasio Danom bijelog štapa.

Slijepe osobe često su tretirane kao građani drugog reda, iako ih je u cijeloj Hrvatskoj ima 5500. U Hrvatskoj postoji i 350 gluhoslijepih osoba koji zbog dvostrukog oštećenja i vida i sluha imaju potrebu za podrškom u komunikaciji i kretanju.

Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, svakakvih zapreka, prepunih tržnica i neprilagođenih prilaza državnim institucijama, oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica, ali i opasnost za osobu koja ne vidi.  Sljepoća je uvijek bila i bit će teška invalidnost te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.