D. Kiš: Domovi za stare i nemoćne poskupjeli, neophodna financijska pripomoć obitelji

Dostojanstvena starost i adekvatna skrb za nemoćne članove našeg društva u posljednje dvije godine postali su jedno od najosjetljivijih socijalnih pitanja. Val poskupljenja koji je zahvatio sve aspekte života nije zaobišao ni sektor socijalne skrbi, stavljajući obitelji pred teške odluke.

Motivirani upravo tim drastičnim promjenama u troškovima života, ali i potrebom da predstavimo rad ustanova koje postaju drugi dom našim najmilijima, posjetili smo Ustanovu za skrb izvan vlastite obitelji Marino Selo, točnije Danijelu Kiš, ravnateljicu Gradskog društva Crvenog križa Pakrac koji njome upravlja. Takve ustanove danas predstavljaju ogledni primjer sustava koji se bori s tržišnim pritiscima dok istovremeno pokušava zadržati visoku razinu ljudskosti i njege.

 Od 2024. do 2026.: Značajan skok cijena smještaja

Kada smo u ožujku 2024. godine pisali o radu Doma u Marinom Selu, financijska slika bila je znatno drugačija. Tada se cijena smještaja, ovisno o zdravstvenom stanju korisnika, kretala u rasponu od 600 do 750 eura, dok je nadoplata za jednokrevetnu sobu iznosila dodatnih 100 eura. No, dvije godine kasnije, ekonomska realnost nametnula je nove cijene.

U posljednjem razgovoru s ravnateljicom GD CK Pakrac, Danijelom Kiš, doznajemo kako su od 1. siječnja 2026. godine na snagu stupili novi financijski uvjeti. Cijena smještaja za pokretne osobe (drugi stupanj) sada iznosi 900 eura, dok za nepokretne korisnike (treći i četvrti stupanj) doseže 1.050 eura. Oni koji inzistiraju na privatnosti jednokrevetne sobe, za tu će uslugu morati izdvojiti 1.200 eura.

„Cijene su porasle posvuda. Mi smo jednostavno primorani pratiti podizanje plaća i općenito tržišne cijene koje izravno utječu na funkcioniranje Doma, od troškova namirnica do održavanja i neophodnih popravaka na objektu. Korekcijama cijena pristupamo postupno i nastojimo ih usklađivati na godišnjoj razini kako bismo opstali“, pojašnjava ravnateljica Kiš.

Mirovine ne prate troškove: Obitelj kao ključni stup podrške

Najveći teret ovih poskupljenja pao je na leđa obitelji. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz prosinca 2025. godine poražavajući su u kontekstu cijena smještaja: prosječna starosna mirovina u Hrvatskoj iznosi oko 700 eura, a prima je nešto više od 400 tisuća umirovljenika. Uzmemo li u obzir da mnogi preživljavaju i s mnogo manjim iznosima, jasno je da prosječan hrvatski umirovljenik vlastitim primanjima ne može pokriti ni najpovoljniji smještaj u domu.

„Što se tiče priuštivosti, ljudi si sve teže od svojih mirovina mogu priuštiti dom. Ovdje neminovno moraju uskočiti članovi obitelji, pretežno djeca. Ugovori se više ne sklapaju isključivo s korisnikom, već s potpisnikom ugovora kojemu šaljemo račun. Smještaj je danas gotovo uvijek plod zajedničkog dogovora i suglasja cijele obitelji jer je financijski udio koji oni moraju dodati značajno porastao. Jednostavno, rast mirovina nije pratio rast troškova života“, ističe Danijela Kiš.

Unatoč financijskim izazovima, kapacitet doma u Marinom Selu ostao je nepromijenjen. Ustanova smještena u prenamijenjenoj i dvaput proširenoj staroj školi može primiti 65 korisnika. Od toga je 35 mjesta osigurano putem ugovora s Ministarstvom socijalne skrbi dok je 30 mjesta predviđeno za privatne korisnike.

Rad je organiziran kroz tri specijalizirana odjela. Odjel socijalnog rada i radne terapije fokusiran je na psihosocijalnu podršku i motivaciju korisnika kroz različite aktivnosti. Odjel za njegu i zdravstvenu skrb, koji čine medicinske sestre, njegovateljice i fizioterapeuti, brine o zdravlju, mobilnosti i općem stanju štićenika. Posebna pažnja posvećuje se prehrani; kuhari pripremaju tri kvalitetna obroka dnevno, uz dodatni večernji obrok za dijabetičare, prilagođavajući jelovnike specifičnim potrebama.

„Vodimo osnovnu brigu o zdravlju, nabavi lijekova i prijevozu na specijalističke preglede. Ipak, sve specifične zahtjeve koji izlaze iz okvira osnovne cijene preuzima obitelj“, dodaje Kiš.

Promjena strukture korisnika: Sve više dementnih osoba

Ravnateljica primjećuje i promjenu u profilu ljudi koji traže smještaj. Lista čekanja trenutno je kratka, s pet do šest osoba, ali stanje na terenu sugerira da se u dom dolazi tek kada je to apsolutno neizbježno.

„Sve više nam dolaze dementne osobe. Trend je jasan: tko god može biti imalo samostalan, taj ostaje kod svoje kuće dokle god je to fizički moguće. Dom postaje rješenje tek u kritičnim fazama potrebe za tuđom pomoći“, zaključuje.

Ustanova u Marinom Selu tako zapravo i najbolje oslikava svu veličinu neizvjesnosti sudbine naših najstarijih sugrađana, uz činjenicu da jaz između cijene stručne skrbi i kupovne moći hrvatskih građana nikada nije bio vidljiviji. Jedini način da stari i nemoćni ostvare zasluženu i prijeko potrebnu njegu i skrb osuđena je na solidarnost unutar obitelji koja je tako postala uvjet za sigurne i mirne staračke dane.

A, ima li uvijek takve solidarnost tamo kad je najviše potrebna, drugi je par cipela…