Ne sviramo po satu, nego do posljednjeg gosta!

Trideset godina. U ljudskom životu to je put od djetinjstva do pune zrelosti, a u životu jednog glazbenog sastava gotovo cijeli vijek. U vremenu u kojem se bendovi stvaraju i nestaju brže od jednog ljetnog hita, Tamburaški sastav Lipa iz Gaja traje i opstaje. Mirno i ustrajno, poput nekadašnjeg drvoreda lipa u njihovu Gaju, po kojem je sastav i dobio ime.

Povod za ovaj razgovor njihova je velika obljetnica od tri puna desetljeća neprekidnog rada, i to je zapravo posveta ljudima koji su zadužili zabavni život lipičkog i pakračkog kraja, onima koji su bili tu i kad se slavilo i kad se tugovalo.
Za početak, priča nas vraća u prošlost, u vrijeme prije Domovinskog rata, kada je 1976. godine s radom krenuo KUD Zeleni Gaj. Tada selo još nije imalo svoje svirače pa su se tamburaši doslovno „posuđivali“ iz Kutine i Zbjegovače. Preokret se događa dolaskom Dragutina Fezija na čelo KUD-a, koji uz pomoć profesora tambure Stevana Gradića iz Kutine odlučuje: „Stvorit ćemo svoje.“
Među tim prvim klincima koji su učili prebirati po žicama bio je i naš sugovornik Željko Tomašević, danas profesor matematike i informatike te jedan od temeljnih stupova sastava.
„Bilo nas je desetak mladića i djevojaka koji smo se školovali isključivo za potrebe KUD-a. Bilo je to oko 1984. godine. Do rata smo svirali samo folklor, jer budimo realni, tamburaška glazba tada nije imala ovaj komercijalni sjaj. Led su probili tek Zlatni dukati s „Ravnicom“, ali to je već bilo ratno doba. Prije toga? „Širok šor, ledina i slično“, prisjeća se samih početaka Profesor, kako ga od milja nazivaju u bendu..

Ratne godine i rađanje „Lipe“

Paradoksalno, upravo su teške ratne godine ubrzale transformaciju iz folkloraša u zabavljače. U Gaju je devedesetih bila smještena policijska postaja, a braniteljima je, u pauzama od teških terena, trebala pjesma. Ratni policajci Ante Propadalo, Grgić i ostali angažirali bi dečke za fešte, pojavili su se prvi honorari, s njima i ideja o nečemu konkretnijem, a i gazda tadašnjeg lokala „Borik“ prepoznao je potencijal… No, za nešto više falilo je ono ključno - tehnika.
Tada se formira onaj prvi, povijesni organizacijski odbor benda. Imena koja treba zapisati zlatnim slovima u povijest TS Lipa su: Antun Đulić, Željko Tomašević, Željko Opić, Ivan Balog i Ivan Nenadović.
„Krenuli smo s jasnim ciljem: sviramo najprije da zaradimo za tehniku. Nije bilo dijeljenja novca, nije bilo trošenja na gluposti. Tambura po tambura, zvučna kutija po kutija. Ključni trenutak bio je „poguranac“ lokalnog poduzetnika Ivana Nemeta koji nam je kupio prvo pojačalo i miksetu. Bila je polovna, ali za nas je tada vrijedila strašno mnogo, čisto za orijentaciju, vrijednost joj je bila otprilike kao deset plaćenih svirki“, prisjeća se Tomašević.
Ime sastava „Lipa“ došlo je prirodno. Ulica ispred Doma u Gaju bila je poznata po drvoredu lipa pa je Balog, jedini član iz Brekinske, ali s korijenima u Gaju, predložio to ime i tako je ostalo do danas. U selu i okolici, gdje tamburaških sastava gotovo da i nema, Lipa je polako postala sinonim za tamburašku svirku.
Tijekom 30 godina Lipa je prošla put od „KUD-ovog orkestra“ do prepoznatljivog zabavnog sastavaa, ali bez gubitka temeljne tamburaške duše. Kroz bend je prošla cijela plejada glazbenika: uz spomenute osnivače, tu su bili i Darko Sekulić (koji je u jednoj fazi donio bubnjeve i moderniji zvuk), braća Slaviša i Saša Tutić, Filip Balder, Ivan Boršodi te Danijel Gračaković. U pojedinim fazama, pogotovo kad je Sekulić sjeo za bubanj, Lipa se na nekim svirkama – poput onih u lipičkom Zelendvoru i sličnim lokalima punima mladih – pretvarala u moderniji bend s tamburom, što je publika tada vrlo dobro prihvaćala.
Ne smiju se zaboraviti ni oni koji su „uskakali“ kada je bilo najpotrebnije, poput pokojnog Predraga Kulhavija, Đuke Ivanovića te mlađih snaga Mihaela Kurjaka, Josipa Kneževića Neše i Igora Frajfogela iz Pakraca. Bilo je teških trenutaka, priznaju, kada bi zbog životnih okolnosti spali na četvoricu članova, ali prijateljstvo i korektni odnosi članova sastava uvijek su ostali iznad povremenih problema pa danas ističu kako su sa svima i dalje u vrlo dobrim odnosima.

Sprovod? može. Kolinje? zašto ne...

Ono što TS Lipu izdvaja od mora drugih sastava je njihova nevjerojatna, gotovo kameleonovska prilagodljivost. Svirali su sve: od velikih svatova, krizmi i krštenja, prigodnih gradskih i općinskih manifestacija, lovačkih večeri i korporativnih zabava pa sve do – sprovoda i kolinja.
„Zašto ne? Svirali smo na desetak ispraćaja, uglavnom za naše preminule KUD-ovce. Pjesme poput Kićine „Otišo je otac moj polako“ ili instrumental „Pjesma rastanka“ imaju svoju težinu i potrebno dostojanstvo“, kažu dečki.
A onda, valjda kao za ravnotežu, dodaju: „Zovu nas ljudi i na kolinja. Čovjek ima petnaestak ljudi, obrađuje pet komada svinja i kaže: Dečki, dođite na večeru, odsvirajte makar dva seta. Mi dolazimo, oni još sole meso, ruke masne, posao u jeku, ali kad tambura zasvira valjda i taj teški posao postane lakši. To je ta simbioza s ljudima koju mi živimo“, prepričavaju kroz smjeh za stolom okupljeni članovi grupe.
Povijest TS Lipe je i svojevrsna povijest odrastanja pojedinih članova. Vinko Strganac, današnji frontmen benda koji je zadužen za komunikaciju i dogovaranje gaža, u Lipu je ušao kao dijete.
„Išao sam u sedmi razred osnovne škole. Zamislite to, ja klinac, a oko mene odrasli momci. Prva svirka mi je bila za doček Nove godine 1999. u Marinom Selu. Kad smo završili, Ivan Balog mi je dao 100 tadašnjih njemačkih maraka. Došao sam kući i nisam mogao vjerovati, bio je to ogroman novac za jednog dječaka“, prisjeća se Vinko.

"U glavi" preko 200 pjesama

Danas TS Lipu čine prekaljeni Željko Opić iz Gaja na bisernici, iskusni umirovljenik Ivan Boršodi na braču, profesor Željko Tomašević na drugom braču, neizostavni Vinko Strganac na kontri te Danijel Gračaković iz Novske na basu.
Na naše pitanje koliko pjesama imaju u svom repertoaru, nemaju točan odgovor. Na svirci, vele, vrlo rijetko ili uopće ne koriste papire s tekstovima, a u glavi imaju preko 200 pjesama. „Vjerujte, nekad cijelu noć sviramo, a da ni jednoj pjesmi ne otvorimo riječi“. Upitali smo postoji li pjesma koja uvijek „pali“, koja se naručuje na svakoj svirci, odgovaraju da se trendovi mijenjaju. Pjesma „Sve je ona meni“ Slavonskih lola, nekad se svirala i deset puta u noći, dok se danas dosta traže „U san mi dođu tambure“, Halidove „Pariške kapije“ ili poznati hitovi Tome Zdravkovića.
Širina repertoara, gdje se u istoj večeri mogu čuti spomenuti Zdravković, Bešlić, Thompson, Slavonske lole i Zlatni dukati, dovela ih je do toga da, među ostalim, svojim tamburicama zasviraju i na moru, posebno na godišnjicama tvrtke Profine gdje je alfa i omega naš Aleksandar Terer, kao i na njihovim druženjima na domaćem terenu u Slavoniji. Tako su navikli da Dalmatinci, zasićeni svojim melosom, od njih ne traže svirati ni Cocu ni Grdovića.
„Čudili biste se koliko u Dalmaciji vole slavonsku glazbu. Kad dođemo dolje, samo kažu: „Pusti more, sviraj slavonske!“, dodaje Tomašević.
No, kad govorimo o trendovima, TS Lipa ne da ih samo prati, već ih ponekad i stvara. Posebno su ponosni na suradnju s poznatim reperom Marinom Ivanovićem Stoletom i na nedavno snimljenu pjesmu „Vrata Slavonije“. Taj neobičan spoj tambure i rapa, nastao u suradnji s Aleksandrom Šubertom, vlasnikom lipičkog restorana „Nada“, postao je svojevrsna himna ovoga kraja, a Lipu je praktično upisao na kartu lokalne glazbene povijesti.
Festivali ih, kažu, ne zanimaju, a kad govore o posjećenosti svojih svirki, izdvajaju nastup na Šokačkom sijelu, upravo u organizaciji Šuberta, na Ergeli, gdje su svirali pred tristotinjak ljudi. Uskoro ih čeka nastup na Vincekovu u Daruvaru 24. siječnja što je zapravo samo još jedan dokaz da su im i trideset godina kasnije i dalje otvorena „vrata Slavonije“.
A kako izgleda život glazbenika nakon gaže? Ima, kažu, svega pa i anegdota. Izdvajaju jednu laganiju s proslave Dana policije, blagdana Sv. Mihovila.
„Svirali smo za policiju, bila je sjajna fešta. Vraćamo se kući i, naravno, zaustavi nas patrola. I to ne bilo koja, nego tandem koji je te večeri i sjedio s nama, a poznat je u Lipiku po svojoj strogosti. Očekivali su „ulov“, jer ipak se vraćamo sa svirke. No, kad smo puhnuli, a ono 0.0 promila! Razočaranje je bilo obostrano – oni nas idejom, mi njih rezultatom, ali smo barem sačuvali vozačke“, danas se samo nasmiju na negdašnje dogodovštine.

Budućnost izgledna - ne traže kruha preko pogače

Dok razgovaramo, Vinko lista rokovnik s aktualnim zabilješkama i predbilježbama. Nema tu digitalnih kalendara, sve je zapisano crno na bijelo. Termini su većinom popunjeni, iako se ne reklamiraju na društvenim mrežama, nego se oslanjaju isključivo na usmenu preporuku.
„Ma posla ima…Već sada imam zapisanu svatovsku pratnju za rujan 2026. godine. Da se razumijemo, nikad nismo, a i nećemo tražiti kruha preko pogače. Sviramo puno i često, rokovnik svirke se puni dovoljnom brzinom, no u konačnici nam ipak ostane i nešto slobodnih vikenda za obitelji, kojima smo neizmjerno zahvalni na razumijevanju“, objašnjava Vinko u ime svih članova grupe.
Općenita poredba „nekad i sad“ razotkriva i onu ekonomsku sliku društva. Nekad se za malu feštu, govore otvoreno, dobivalo 1.200 kuna, danas je to 400 do 500 eura. Ipak, u usporedbi s drugima sastavima iz bliže i dalje okolice, TS Lipa je cijenom ostala pristupačna. Pogotovo iz razloga što njihova radna filozofija nikad nije bila samo puko odrađivanje satnice.
„Poznati smo po tome što ne gledamo na sat. Sviramo dok ima smisla, dok ima ljudi, dok se, kako mi kažemo, ne pogase svjetla“, zaključuju jednoglasno.
I tako… trideset godina nakon prve svirke, Lipa i dalje radi ono zbog čega je i nastala - svira tamo gdje ljudima treba pjesma, bez obzira na formu i protokol. Od ratnih fešti u Boriku do današnjih svadbi, Vincekova ili kolinja, uvijek su bili „oni koje zoveš kada treba veselja“. Umjesto da nižu festivale, radije broje večeri provedene uz svoje ljude, gdje god ih put odvede. I dok god bude takvih večeri, ova će priča imati svoj nastavak.