Osvajanje Kutije šibica samo je kruna sjajnog životnog razdoblja

„U jučerašnjem finalu Kutije šibica, ekipa PP Domograd pobijedila je ekipu CB Sea Wolf rezultatom 1:0. Naš doktor Stjepan Petrović prvi je igrač HNK Dobrovca koji je podigao pehar ovog najprestižnijeg malonogometnog turnira u Hrvatskoj, a bojimo se da će biti i jedini za našeg života!“, sretni zbog uspjeha svog Pepe, duhovito su u prosincu proše godine na klupskoj Facebook stranici HNK Dobrovca prokomentirali finalnu pobjedum zagrebačkog sastava i osvajanje legendarne Kutije Šibica. Kao što već znamo, iz pobjedničke ekipe najboljim igračem turnira zasluženo je proglašen Pakračanin Filip Matijašević, no leptiriće u trbuhu brojnih Dobrovčana, Kukunjevčana i Lipičana probudio je trenutak kad pobjednički pokal podignuo i Stjepan Petrović – odnedavno nogometaš HNK Dobrovca, ali i kukunjevački zet iz kuće Majdandžićevih – jednostavno, njihov mali. No, o svemu tome koju sekundu kasnije…

Stjepan je Kutinjanin, rođen 1993. godine u Sisku. Nogometnu strast otkrio je već s 8 godina, pridruživši se Školi HNŠK Moslavine. Prošavši sve uzrasne kategorije, stekao je osnovna nogometna znanja koja će mu kasnije pomoći u stvaranju karijere na zelenom terenu i pozicioniranju na nacionalnoj futsal mapi. Odrastao je uz neizmjernu podršku starijeg brata Vedrana i sestre Adrijane, koji su o Stjepanu skrbili nakon gubitka majke Slavice kad je imao samo 14 godina.

„I danas nas veže neraskidiva nit, bez njih danas ne bih bio niti sjena onog što jesam“, objasnio je kratko te otkrio da je rano počeo razmišljati o određenoj samostalnosti. Planirani kineziološki fakultet u posljednji je tren zamijenio Libertasom - studijom ekonomije u Kutini. Nakon stjecanja diplome, 2015. godine odmah se zaposlio u ugostiteljstvu pa ubrzo nakon toga i u Croatia osiguranju u Kutini. Paralelno, uz redovan nogometni trening napredovao je i na nogometnom polju, odigravši nekoliko seniorskih sezona u HNK Moslavini. Posljedično, prima izuzetno primamljivu ponudu iz Austrije iz novoformiranog kluba s velikim ambicijama, koju bez puno razmišljanja prihvaća i odlazi u inozemstvo sa sportskim snom koji uz sebe nosi svaki budući pečalbar. No, kako se to zna dogoditi, austrijski balon brzo je ispuhan, dok su igrači, među njima i Stjepan, izvisili s neisplaćenim plaćama.

Dolazak na mjesto sreće

Nakon toga, dolazi u Pakrac gdje oblači dres pakračkog Hajduka. „Dogovorio sam se za pet minuta sa Slavkom i Pemcem“, kaže. Pet minuta za pet sjajnih sezona koje je proveo u Pakracu. Odlične igre, dakako, nisu promakle lokalnim nogometnim kibicima koji su ga u internim razgovorima često znali kititi epitetom ponajboljeg „stranca“ koji je igrao u Pakracu. Znanjem i ponašanjem, došao je do statusa kapetana i jednog od najvažnijih igrača kluba. Osim sa zelenog terena lokalna javnost poznavala ga je s Partizana i iz lipičke dvorane gdje je na ljetnim i zimskim malonogometnim turnirima godinama nastupao za lipički Stragatrans. Osvajao je Pepa Pakrac i Lipik u društvu s Tihomirom Novakom, najboljim hrvatskim malonogometašem i kapetanom hrvatske futsal reprezentacije.

„Da, s Tihom me veže dugogodišnje prijateljstvo i ponosan sam što su nam na parketu karijere tako isprepletene. On mi je uzor u futsalu. Da sam se više družio s njim, pratio ga, možda bih se više posvetio futsalu, možda i dalje dogurao u karijeri. Međutim, vjerojatno se ne bi dogodile neke druge stvari bez kojih danas ne bih bio ostvarena osoba“.

Možda se, hoće reći, ne bi dogodila Matea… A dogodila se, i ona je danas ponosna gospođa Petrović. Višegodišnju vezu s djevojkom iz Kukunjevca, iz poznate i priznate obitelji Majdandžić, Stjepan je zaključio „privođenjem“ pred oltar u kolovozu 2023. godine, iako je ta veza bila okrunjena godinu prije kad je na svijet došla kćerkica Enea.

Osnivanjem obitelji, savijanjem obiteljskog gnijezda i kupnjom stana u Pakracu te zaposlenjem u Lipiku, Stjepan je postavio čvrsti kamen temeljac budućeg života na lipičko-pakračkom području.

„Upravo tako. Supruga i ja radimo u Lipik Glasu gdje sam prije nekoliko godina počeo raditi u proizvodnji, da bi kasnije prešao u administraciju i danas sam voditelj nabave. Matea radi u financijama, a osim toga, nakon radnog vremena drži i sva četiri ćoška našeg doma i predstavlja snažnu potporu u svemu što radim. Mogu slobodno reći da danas živimo bajku. Stvari su se idealno posložile, kako na obiteljskom planu tako i na sportskom, pogotovo sada kad smo u Zagrebu „pomaknuli planinu i osvojili Kutiju šibica“, istaknuo je Stjepan vrativši priču na sportske teme.

Nestvarno osvajanje Kutije šibica

Prije godinu dana Stjepan je rekao zbogom Hajduku i prešao u HNK Dobrovac. „Otišao sam jer sam se odlučio više posvetiti futsalu. Ranije smo igrali 2. ligu Regiju Istok, a sada igramo 1. ligu (drugi natjecateljski razred) i to zahtjeva ozbiljan pristup. Putuje se po cijeloj Hrvatskoj što iziskuje dosta vremena. U Dobrovcu mi je super, momci su vrhunski, treninzi mi odgovaraju i koriste. Ne nastupam previše, ali nastojim klubu biti na raspolaganju za važnije utakmice“, objašnjava Stjepan.

Nedavno osvajanje zagrebačke Kutije šibica lansiralo ga je u ravno u legendu malog nogometa u Pakracu i Lipiku - području odakle dolazi Dudovo bure - prvi registrirani malonogometni klub u bivšoj Jugoslaviji. Nije mala stvar biti u istoj rečenici s velikanima lokalnog hakla: Pemcom, Dudom, Krpanom, Lexijem, Popom, Campijem i ostalima. Uz spomenute, čija se imena izgovaraju s poštovanjem, od sada će novi klinci zapamtiti i prezimena Petrović i – Matijašević.

Sve je to Fićo zaslužio

„Uh, tek sada postajemo svjesni što smo učinili“, komentira nedavne zagrebačke uspjehe.

„Ovo je treća godina da igramo zajedno, a sve se otvorilo nakon fantastične pobjede protiv favorita turnira Poliklinike Milojević. Kutija je kruna karijere i posebna čast. Lijepo je, također, da je naša veteranska ekipa imala u sastavu Eduarda da Silvu i ostale poznate nogometaše i stvarno je sjajan osjećaj bio družiti se s njima i neobavezno razgovarati - kao sada ti i ja. I sve je to super, svi su oni tamo zvijezde, ali reflektori su tih dana tražili samo - Filipa Matijaševića. Čudesno je, čovječe, kako se njemu otvorilo, bio je nezadrživ“, priznaje Stjepan i dodaje „Filip igra cijelu godinu odlično na velikom nogometu, a sad je pokazao kvalitetu i na malom igralištu. Pokušavamo ga pridobiti da se intenzivnije posveti futsalu, međutim srce ga vuče na veliki nogomet. Sjajan igrač i čovjek, skidam mu kapu, zaslužio je sve što mu se dogodilo. Danas je pun samopouzdanja i prezime Matijašević danas se u svijetu nogometa izgovara s velikim poštovanjem. Znate, jedva čekam nastavak nogometne sezone, da ga vidim kako leti…“

O budućnosti Stjepan ne razmišlja previše. Barem ne sada. Nastavit će igrati futsal za MNK Nova Gradiška, a priznaje da mu nije mrska pomisao da se jednoga dana okuša i kao trener. Bio to nogomet ili futsal – bez razlike.

Štopaj, prenesi, povedi, dodaj … Može li se vašem djetetu, budućem nogometašu, jednoga dana dogoditi bolji trener od Stjepana Petrovića, bivšeg osvajača kultne Kutije šibica? Teško.