Medianno
PETI DIO

Stjepan Godić, lirik iz Lipika (5)

10.12.2018. 10:46 | 339 pregleda | Lifestyle

Godine 1971. Godić je uredio zbirku pjesama Koraci sedamnaestogodišnje gimnazijalke Jadranke Kosor; iste godine kao predsjednik ogranka Matice hrvatske u Pakracu ponovo je dospio u političku nemilost, te nakon sloma hrvatskog proljeća odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u Ministarstvu prosvjete i živi na relaciji Lipik-Zagreb sve do iznenadne smrti 1993. godine.

Piše:
Nives Matijević

Stjepan Godić i drugi predstavnici kulturne scene 60-tih godina rado su se družili u poznatom pakračkom ugostiteljskom objektu Bašča. Pakrački ogranak Matice organizira niz kulturnih manifestacija – književnih i poetskih večeri, predavanja, koncerata, priredaba, te gostovanja pakračkih matičara na književnim večerima u drugim gradovima. Članovi surađuju s brojnim  listovima i časopisima, te radijom i televizijom. Od 1968. do 1971. Godić je i član uređivačkog savjeta osječke Revije.

Godine 1969. Godić je uredio knjižicu poezije Silazak u doline mladog Pakračanina Marijana Vogrineca, kasnije novinara i urednika u listu Vjesnik, koju je izdala Matica hrvatska Pakrac.

U istoj biblioteci poezije 1971. izlazi zbirka pjesama Koraci 17-godišnje učenice trećeg razreda pakračke Gimnazije, Jadranke Kosor iz Lipika, koju je također uredio Godić. Buduća hrvatska premijerka, koja je pjesme objavljivala od petog razreda osnovne škole, tada je već imala tri književne nagrade, a sa 16 godina bila je stalna suradnica Večernjeg lista.

Jadranka Kosor nije ‘čudo od djeteta’, već skromna djevojka s ozbiljnim shvaćanjem života, svijeta i književnosti, zapisat će Godić. Kosor će o Godiću jednom prigodom reći: Naučio me čitati, pisati i voljeti hrvatski jezik.

Dramatična 1971. godina za Godića je još jedna godina životnog preokreta u kojoj je ponovo dospio u političku nemilost. Matica hrvatska bila je među brojnim kulturnim ustanovama koje su  stale iza Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Godić je bio predsjednik ogranka Matice u Pakracu, no njegova supruga kaže kako osobno nije potpisao Deklaraciju, iako je bio na Skupštini (?!). No, tretiralo ga se kao da ju je potpisao, što su u to doba učinile i mnoge ugledne osobe iz kulturnog i javnog života, koje su zbog toga snosile posljedice. Pakrački ogranak Matice hrvatske je ugašen.

Mnogo godina kasnije, Godićev prijatelj Siniša Njegovan Starek napola ozbiljno će kazati kako su se ostali matičari iz Pakraca izvukli jer Stipe srećom nije ispisao članske iskaznice.

Političke presije u Pakracu bile su preteške. U Pakracu se nije više osjećao ugodno, svi su ga šikanirali, pa je odlučio otići, skloniti se u Zagreb, kazala nam je Godićeva supruga.

Nakon sloma hrvatskog proljeća Godić se zapošljava u Ministarstvu prosvjete, u Zavodu za prosvjetno pedagošku službu. Bio je član redakcijskog kolegija i lektor časopisa Obrazovanje i rad (1971.-1985.). Povremeno surađuje u dnevnim listovima i literarnim publikacijama.

Kako je supruga Duda zbog bolesne majke ostala živjeti u Lipiku, počinje njihov dugogodišnji razdvojeni život. Stipe svakog ponedjeljka vlakom odlazi u Zagreb, a petkom navečer vraća se u Lipik. Putujući, promatrao je je slavonske pejzaže i opjevao ono što je vidio: 

 

POLJANSKE SRNE

 

Svaki puta kada jutrom

napuštam ovaj tihi kraj

dušom sretnom zrcali se

taj, neizreciv, njegov sjaj.

 

Zanesen motrim iz vagona –

na rubu jedne njive crne

posve bezbrižno i bez straha

pozdrav mi šalju zlatne srne.

 

Podigle k nebu divne glave

ko spomenik u slapu zore

i ja ih molim da ostanu

sve dok zvijezde ne dogore.

 

Vlak hita dalje k svojem cilju

baš tamo gdje ga život vodi

srnama mašem otpozdravljam

trajanju smisla o slobodi.

 

Godić tako godinama živi na relaciji između Lipika i Zagreba, piše i povremeno objavljuje. Sve do 1991. godine kada mu se, po izbijanju rata pa potom i višemjesečne okupacije Lipika, u Zagrebu pridružuje i supruga. Kuća u Lipiku im je devastirana, kao i sve okolne, vrijedne stvari pokradene, a vlaga je uništila ono što nije neprijatelj. Jednu od svojih pjesama posvetio je lipičkom parku, rastužen zbog stanja u kojem se nalazio  nekad prekrasan stoljetni perivoj, srce Lipika: 

 

PJESMA O PARKU KOJI NESTAJE

(Lipička elegija)

 

Napušten i jadan na rubu nekog svijeta

posljednje dane poniženja traje

predavši se posve gromu i oluji

čovjekovoj ruci što bol ne priznaje.

 

Stjepan Godić, lirik iz Lipika

Spaljene mu krošnje grane izlomljene

i svakog se trena jedno stablo ruši

to se vraća zemlji polet u visine

i iskra prokletstva ojađenoj duši.

 

Umjesto cvijeća svuda krš i korov

poludjele ptice u nemoćnoj buni

stazama blaženstva kroz varljivo vrijeme

svirepo bez smisla gaze novi Huni.

 

Pjesma o lipičkom parku, uz još tri Godićeve pjesme (Vojnički sonet, Slavonska pjesma i 2993.) uvrštena je u antologiju slavonskog ratnog pisma Poetika buke, koju je priredio Goran Rem, sin Vladimira Rema. Ova opsežna zbirka od gotovo 500 stranica objavljena 2010. u Vinkovcima sadrži djela desetaka autora, među kojima su i Siniša Glavašević, Pakračanin Slavko Krejči, Miroslav Slavko Mađer, Branko Maleš, Julijana Matanović, Alenka Mirković, Gordan Nuhanović...

Blagi zavičajni klasik čiji su stihovi novih slavonskih tendencija krugovaške jesenjinovštine nagnute od sredine dvadesetog stoljeća naovamo, piše i obrađuje svoju zapravo ranije nacrtnu Pjesmu o parku koji nestaje, skicira ju na oštećenom ratnom lipičkom željezničkom kolodvoru, a dovršava i kazuje u Zagrebu 1992. na jednom slavoničnom antiratnom skupu, zapisat će Rem.

Godine 1992. Godić u Zagrebu objavljuje svoju treću knjigu, zbirku pjesama Impresije, posljednju objavljenu za života. Oslobođenjem Lipika stanovnici se postupno vraćaju i obnavljaju svoje kuće, pa se i Godićevi vraćaju prijašnjem načinu života. Aktiviraju se nekadašnji matičari, pa je tako 3. ožujka 1992. u Zagrebu osnovan inicijativni obor za obnovu pakračkog ogranka Matice hrvatske.

Kulturna i posvemašnja duhovna obnova bit će jedan od najvažnijih zadataka ovog ogranka, rečeno je tom prigodom, a za 9. travnja sazvana obnoviteljska radna skupština ogranka Pakrac. U Zagrebu se 18. lipnja 1992. održava sastanak Upravnog odbora ogranka Matice hrvatske Pakrac sa samo jednom točkom dnevnog reda – završni dogovor o objelodanjivanju prvog obnovljenog broja (ukupno desetoga), povremenika za kulturu i umjetnost Pakrac danas. No, kako se može zaključiti iz zapisnika, izdavanje časopisa spriječio je nedostatak novca.

Svi su Godićevi planovi prekinuti 25. siječnja 1993. kada mu je na lipičkoj željezničkoj stanici, dok je čekao vlak za Zagreb, otkazalo srce. Još ranije bio je preživio dva infarkta, no treći je bio koban. Stjepan Godić pokopan je 27. siječnja 1993. na lipičkom gradskom groblju.

Prema dostupnim podacima, zadnja pjesma koju je napisao bila je:

 

2993.

 Ni prah. Ni sjena. Nitko i ništa.

Tek duh moj traje usred snemira.

Tisuću ljeta samo tren je. Križ.

I tako dalje. Tisuće ljeta

Prije početka i nakon svega.

Nitko i ništa. Ni prah. Ni sjena.

 

Zagreb 17. XI. 1992.

 

Bio je dobar i pošten čovjek. Jako me volio i bio je vrlo pažljiv. Za svaki rođendan i godišnjicu poklanjao mi je zlatni nakit, koji je nažalost u ratu pokraden. Voljela sam i ja njega, jer da nije bilo tako, ne bih pristala na tolike godine odvojenog života, kazala mi je u razgovoru Godićeva supruga.

Nakon Godićeve smrti njegov prijatelj i kolega Rudolf Cišper napisat će joj:

Svi koji smo Stipu poznavali i s njim surađivali poznamo ga kao obrazovanog i poštovanog pregaoca i stručnjaka, sposobnog, skromnog, ali nadasve upornog inicijatora i organizatora kulturnih manifestacija u okviru Matice hrvatske, senzibilnog pjesnika i iskrenog rodoljuba. Uz ove osobine i svoju blagu narav Stipe se pokazao kao prava i kompletna ličnost, pa je njegov nestanak tim teži za sve nas, a pogotovo razoreni Pakrac i Lipik koji su takve aktiviste čekali i trebali. Njegovo učešće u organiziranju ogranka Matice hrvatske u Pakracu, u pokretanju i uređivanju časopisa ‘Pakrac danas’ u razdoblju 1967.-1971. kao i obnovi ogranka MH poslije Domovinskog rata, ostat će u povijesti Pakraca zabilježeno zlatnim slovima. Zbog toga će ga njegovi učenici i svi mi njegovi prijatelji i suradnici zadržati u trajnom sjećanju.

A njegov dragi prijatelj, pjesnik Miroslav Slavko Mađer, od Godića se u veljači 1993. oprostio ovim stihovima:

 

BOG, STIPA!

Ode Stipa – lirik iz Lipika!

Zar i kalendari stiha s njime?

Uvijek će me pratit sjena dragog lika

Uronjenog u Slavoniju, i rime...

 

Nema Te, zar više na čašici Pod zidom

Ni izdaleka na Trgu Tvog očaja –

Mučen patnjom zemlje, stihovima, vidom

Ostavi nam zauvijek snove ljudska sjaja...

 

Baćo moj – govorio stiskom ruke, i u šali

I kružio domajom – njen mučenički sin!

Zar smo u životu samo pozdrave slali

I u krčmi stiha – kako reče Tin?

 

I Duda, i Vlado, i Miro – i svi oni ini

Ostavljeni bez riječi ispraćaja... –

Ubijaju tugu u samoći, u tišini

Žalosni kao od smrti zavičaja...

 

Godinu dana kasnije profesorica književnosti Sanja Jukić iz Osijeka priredila je knjigu Moj nesporazum s đavolom usustavljujući Godićevu pjesničku produkciju u šest ciklusa – Moj nesporazum s đavolom, Dvojnik, Gradovi tuge, Poremećeni Sizif, Impresije i Slavonski motivi.

Književni kontekst Godićeva poetskog stvaranja razdoblje je Druge moderne, dakle od polovice dvadesetoga stoljeća do početka šezdesetih godina... Temeljne karakteristike lirike toga razdoblja prepoznati nam je i u Godićevoj poeziji: odustajanje od uniformirane poezije prethodnoga perioda

(1945.-1950.), poezije koja je svoju koherentnost realizirala podilaženjem tadašnjim političkim prilikama i propagiranjem aktualne socijalističke ideologije, napuštanje tradicionalnih zatvorenih pjesničkih formi, poniranje u vlastitu intimu, pesimizam, prepuštanje sudbini, odmak od dosljedno

vođenih tematskih konstanti..., piše Jukić. Pjesmu Moj nesporazum s đavolom smatra osobito  reprezentativnom za identificiranje modernosti Godićeve lirike.

Cijela poema, naime, odslik je jednog pomućenog stanja svijesti i zamršenog stanja svijesti, svijesti razdirane osobnim konfliktima, egzistencijalnim upitima i (ne)povjerenjem u smisao i vrijednost vlastitog i umjetničkog stvaranja uopće, pojašnjava.

Stjepan Godić stihovima bilježi pejzažne ljepote te sjećanja na djetinjstvo, čežnju za životom na selu koja se isprepliće s pjesnikovom stvarnošću gdje on postaje stranac u kraju svoga dječaštva, bilježi ljepotu šokačkih snaša i narativnim fragmentima dočarava idilične slike svoga djetinjstva i slavonske prošlosti uopće, piše Jukić.

Tako Slavonski Kobaš govori o uobičajenom danu u rodnome selu, Kod crne mačke pjesma je o krčmi u Slavonskom Brodu... Neke je pjesme posvetio članovima obitelji – ocu Ivi (Staro Petrovo Selo), bratu Ivici (Pusta ulica), djedu Luki (Moj djed cestar), tetki Lizi (Ave, Marija!), tetku Ivi (Kosidba), a baku spominje u nekoliko pjesama. Pjesme je posvećivao i kolegama i prijateljima književnicima - Dragutinu Tadijanoviću (Rastušje), Valentinu Benošiću (Pjesnikova smrt),  Vladimiru Remu (Svjetla).

Na desetu godišnjicu Godićeve smrti, 2003., Miroslav Slavko Mađer priredio je njegova Izabrana djela. Osim pjesama, u knjigu je uvrštena i pripovijetka Ogrlica, objavljena u njegovoj prvoj knjizi.

Stjepan Godić godinama je pjevao samoga sebe, i to na prepoznatljiv, slavonski način, odano iz puna srca... Stipu sam uvijek doživljavao kao nekog svoga slavonskog rođaka, prisnoga susjeda iz naših starih šorova šokačke malogradske mladosti, koji je nekako po nuždi pisao i pjevao, i – kako je kritika zapisala – tragao za smislom života njegovim dalekim svjetlom....

Godić je bio vrlo skroman čovjek bogate nutrine i časne dobrodušnosti, i to je moralo naći odjeka i u stihovima... zapisat će, među ostalim, Mađer. Posthumno Godićeve su pjesme uvrštene u dvije antologije – jedna je već spomenuta Poetika buke – antologija slavonskog ratnog pisma. Prije toga, godine 2005. Mađer je pripremio panoramu novijeg slavonskog pjesništva 20. stoljeća u koju je uvršteno 188 pjesama 94 pjesnika, a među njima i Godićeve Moja Slavonija i Slavonski Kobaš.

Iako mu je poezija bila na prvom mjestu, pisao je i pripovijetke, književne kritike i prikaze, eseje i putopise. Pisao je o Miroslavu Krleži, Dragutinu Tadijanoviću, Oskaru Daviču, Grigoru Vitezu, Valentinu Benošiću, Hinku Zlomisliću, Josipu Kosoru... Radove je objavljivao u časopisima, novinama i zbornicima među kojima su Brodski list, Književne novine, Izvor, Seljačka sloga, Student, Rukovet, Vidici, Savremenik, Slavonski narodni kalendar, Telegram, Život, Vjesnik komune Daruvar, Bjelovarski list, Pakrac danas, Glas Slavonije, Posavski tokovi, Hrvatski tjednik, Novosti, Brodolom, Lenije, Smib, Radost, Pakrački vjesnik i drugi. Prema nekim izvorima potpisivao se inicijalima, te kao Slaven Brodski.

 Javio se i u zbornicima Poruke (1966.), Mi ovdje (1966.), Mozaik (1969.), Godišnjak Matice hrvatske (1970.), Slavonske minijature (1975.), Staze (1971.), Slava Panonije (1980.).

Godić je pisao i pjesme za djecu koje je objavljivao u dječjim časopisima Smib i Radost, ali i u emisiji Radio Zagreba 15 minuta poezije za djecu, večernji program (Zdravo, djeco!) Jedna od njih je:

MOJ TATA

Kad god ga nešto

u životu stegne,

za grlo hvata,

smireno,

bez nade,

kaže moj tata:

‘Baš me briga.

Svrbi me kravata!’

 

 

KRAJ