Compas - lipički mjesečnik
ČETVRTI DIO

Stjepan Godić, lirik iz Lipika (4)

03.11.2018. 09:21 | 562 pregleda | Lifestyle

Nakon povratka s Golog otoka Godić završava studij književnosti u Beogradu, izdaje knjigu pripovjedaka Ogrlica, na novogodišnjem dočeku 1957. u lipičkom Kursalonu upoznaje buduću suprugu Ratku, predaje na Učiteljskoj školi i Gimnaziji u Pakracu, piše pjesme, sudjeluje u osnivanju Matice Hrvatske Pakrac, postaje članom tadašnjeg Društva književnika Hrvatske... Aktivan je u kulturnom i društvenom životu sve do sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine

Piše:
Nives Matijević

1. siječnja 1954.

Dragi roditelji, braćo, sestro i ostali!

Sada je otprilike 8 časova na večer i nakon što smo se dobro osladili s kompotom od suhih šljiva slušamo muzičko veče radio-Beograda i pišemo karte. Znam, da vam je teško što nismo Đuka i ja s vama ali ja sam radostan proveo doček Nove godine jer se nadam skoro biti u Brodu. Đuka još nije sa mnom. Bilo je zaista divno. Svi su bili veseli. Imali smo svega, krasnu priredbu, muziku i tombolu. Dobio sam na tomboli lijepu, platnenu tabakeru. Zašto se Ti, mama toliko brineš o nama? Znam, da smo Vam nanijeli veliku bol, ali, mi smo se popravili i sad samo čekamo, da se vratimo kući. Knjigu još nisam primio, ali nadam ju se sada dobiti kad bude stigla pošta. Pišite mi kako ste proveli Novu godinu. Milan i Zlatko nisu mi dugo pisali. Kako je moj dragi Krešo? Mnogo izljubite sve moje nećake. Mnogo pozdrava i čestitki mojim dragim drugovima Cani, Mati, Remu, Prudi. Ja sam zdrav i fino se osjećam. Gdje radi Mirko? Ima li kod Vas snijega? Kod nas puše bura i sunce se povremeno javlja. Legao sam oko 5 sati ujutro, pa sam dosta pospan. Kako je dido?

Mislim, da se osjeća dobro, i da je još ionako debeo kao nedavno. Dobro je, da Vlado više ne boksa. Po svemu sudeći on je sada dobar i vrijedan mladić. Mnogo pozdravite Ivicu i Vas sve skupa pozdravlja Vaš sin, brat, šogor, ujak i stric Štefo. Ne znam što bih Vam više uopće pisao. Do skorog viđenja. Svaki dan mislim na Vas.

     Štefo ili kako me ovdje nazivaju Stipica.

 

2. veljače 1954.

Dragi moji!

Možda je ovo posljednja karta koju Vam pišem odavde. Predosjećam, da ćemo uskoro biti zajedno. Zato, mislim da mi ne trebate više pisati. Đuka i ja sjedimo u jednoj maloj i toploj sobici, pa Vam pišemo. Napolju zviždi bura, a kod Vas je sigurno veliki snijeg. Dobro smo se naklopali i sada pušimo, a Đuka me pita nešto o egzistencijalizmu. Odgovaram mu mehanički, jer evo stalno mislim o Vama, o kući, o Brodu, o fakultetu. Što mislite da li bi mogao čim dođem upisati II. semestar? Neobično me iznenadio uspjeh Zvonkice (bogami, nisam se nadao da će proći s odličnim), ali zato nisam zadovoljan sa Zlatkom. Da li se mali Željo oporavio?Junak je on. Knjige nisam primio. Možda ste ih dobili natrag. Mnogo Vas sve skupa voli i pozdravlja Stipica.

Na karti je pozdrave članovima obitelji dopisao brat Đuka.

Po povratku s Golog otoka Stipe nije mogao nastaviti studirati u Zagrebu jer mu je bilo neugodno što je bio u logoru i što su ljudi to znali. Zato je odlučio otići na studij u Beograd, kazala nam je njegova supruga.

Da je odlazak u Beograd bio mimo njegove volje, dok su svi njegovi prijatelji pjesnici bili na zagrebačkom sveučilištu, posvjedočit će i Miroslav Slavko Mađer.

Godić je na Filozofskom fakultetu u Beogradu završio studij književnosti (1954.-1959.), a još za studentskih dana afirmirao se kao pjesnik surađujući sa svim značajnijim književnim listovima i časopisima toga vremena. Njegov ulazak u književnost označila je knjiga pripovjedne proze Ogrlica objavljena 1955. u Slavonskom Brodu. Zbirku je činilo pet naslova – Ogrlica, Luđaci, Ranjenik, Britva i Fatima, a u pisanju se oslanjao na realističku matricu.

Radnja naslovne pripovijetke Ogrlica smještena je u razdoblje Drugog svjetskog rata kada se njemačka vojska, razbijena na srijemskom frontu, povlači preko Slavonije. Jedan od onih koji su zaostali, njemački vojnik Sep Berger, odlučuje se na samoubojstvo držeći u ruci opljačkanu židovsku ogrlicu koju je, po povratku u Njemačku, namjeravao pokloniti supruzi.

Za trajanja studija Godić je za jedne novogodišnje praznike došao u posjet sestri Zlatici i šogoru Mirku Pavliću koji su živjeli u Lipiku. Na dočeku Nove godine u plesnoj dvorani Kursalona upoznao je buduću suprugu, tada još srednjoškolku, Ratku Sekulić kojoj je to bila prva zabava na koju je uopće izašla. Ratka je kod njegova šogora pohađala instrukcije iz matematike. Godić je prišao stolu za kojim je sjedila s majkom i očuhom (njezin pravi otac, podrijetlom Crnogorac, umro je od tuberkuloze negdje 1942. ili 1943. i nije ga se, kaže, ni sjećala) i pitao je li slobodna za ples.

Na poleđini jedne njegove fotografije iz studentskih dana, na kojoj je na motociklu, nalazimo sljedeću bilješku:

Duda!

Sjeti se uvijek Nove godine 1957. koja nas je toliko približila, da smo postali nezaboravni prijatelji.

Misli na Tebe Stipe

Novi Beograd 19. II ‘57

 

Ljubav koja je započela na novogodišnjem dočeku godine 1962. završila je vjenčanjem. Supruzi, koju svi zovu Duda, posvetio jednu od svojih pjesama:

 

SUZNE RUKE

Jadno li je ovo sunce

Kada moga sunca nema.

Mene sada grle ruke

Suzne ruke uspomena.

Nemoj se kriti, draga,

Budi zora što miriše,

Budi pjesma mojih snova,

Samo to i ništa više.

Procvjetat će nove noći,

Prolistat će sretni dani,

Naše usne bit će ruže,

A osmijesi jorgovani...

 

Duda je završila Učiteljsku školu u Pakracu, kasnije vanredno i Pedagošku akademiju u Zagrebu, te je radila kao odgojiteljica brojnih generacija djece u Dječjem domu u Lipiku. Često su i rado putovali. Vlastite djece nisu imali, no Stipe je rado s djecom iz doma zaigrao nogomet ili stolni tenis. Godićevi su najprije stanovali u nekadašnjoj Ulici Milana Vujatovića (danas Ante Starčevića) na broju 22, u dugačkoj kući preko puta Činovničkog doma. Vlasnik polovice kuće bio je njezin očuh. Ranih osamdesetih izgradili su novu kuću u današnjoj Ulici Tina Ujevića 1, u kojoj su sve kuće u to doba bile nove.

Nakon završetka fakulteta Godić se najprije zaposlio kao nastavnik na Poljoprivrednoj školi u Slavonskom Brodu (1960.-1962.). Potom je od 1962. do 1971. radio kao nastavnik Učiteljske škole i Gimnazije u Pakracu. Piše nove pjesme i aktivan je u kulturnom životu.

U Pakracu se 21. veljače 1964. osniva Pododbor Matice hrvatske koji je imao tridesetak članova, a na osnivačkoj konferenciji bili su i književnici Dragutin Tadijanović, Danko Oblak, Gustav Krklec, te tadašnji predsjednik Matice Jakša Ravlić. Godić je najprije bio tajnik, a kasnije i predsjednik pakračkog ogranka. Pododbor je namjeravao najmanje jednom godišnje izdavati svoj almanah, brinuti se o kulturnom životu grada i izdavati djela svojih članova. Tako u izdanju Matice hrvatske Pakrac 1964. izlazi i prva Godićeva zbirka pjesama Lirika, koju je uredio virovitički novinar, pjesnik i publicist Luka Šteković.

U knjižici koja sadrži pjesme iz ciklusa Impresije, Slavonski motivi, Dvojnik i svojevrsnu, uvjetno rečeno, pjesničku poemu Moj nesporazum s đavolom, sabrane su pjesme koje je Godić objavio u različitim književnim časopisima ili su emitirane u radijskim programima, te i one koje još nisu objavljene.

Valentin Benošić će Godića u osvrtu na njegovu prvu pjesničku zbirku nazvati dragim pjesnikom iluzija i tamnih predgrađa, čežnje i vapaja te zapisati: ...Ova je knjiga slika patnje čovjeka, koji je sudaren s burom dvadesetog vijeka... Ovaj pjesnik u sebi nosi nespokoj svijeta...., zapisat će Benošić, koji je smatrao da je najveća vrijednost knjige pjesma Moj nesporazum s đavolom.

Zbirka ‘Lirika’ reprezentira zrelog pjesnika čija je fizionomija uglavnom zacrtana a druga zbirka‘Impresije’ samo to potvrđuje. Tematski zbirka je raznolika i kreće se u rasponu od egzistencijalnih do slavonskih motiva. Istinski doživljene, neposredne i uvjerljive su pjesme slavonskih motiva (Slavonski Kobaš, Rastušje, Umorno predvečerje, Šokica, Moja Slavonija i druge), i ove pjesme spadaju u red ponajboljih pjesama napisanih na tu temu. Njegovo lirsko meditiranje uokvireno je sjetom, melankolijom, prizvukom pesimizma i kreće se između života i sna, sumnji samoće i smrti. Zbirka je sva u znaku tamnih nokturalnih tonova tišine, nesanice, bdjenja, nesigurnosti, nespokoja, skepse i očaja (svoju nesigurnost otkriva u tuđim razlozima). Sve su to bolni zapisi zbog spoznaje o uzaludnosti traženja i traganja za svjetlom, za smislom. Ali i jedna radost zbog zvjezdanih trenutaka kada se nova pjesma rađa i sanje, bdjenja pretvaraju u riječi – dragulje.

Sve stvari ipak ne gube vrijednost. Čovjek pronalazi i neko utočište. Čovjek – putnik na tom mukotrpnom putovanju što se životom zove, mora pronaći i neku postaju, odmorište, a pjesniku su to riječi, stihovi.

Otuda i ton nade da sve što je napisano možda će u nekom dalekom nepoznatom trenutku biti oživljeno – pa opet sumnja i rezignacija: ‘možda i neće daleki dan obnoviti moje rođenje’.

Ta je lirika ‘prodor u tamno dno svoga ja’ ili, kako reče opet drugi kritičar, to je doista ‘krik u nebo i u čovjeka’.

Kao i mnogi drugi i on iz surove stvarnosti bježi u svoje snove i zaogrće se svojim snovima da ne mora gledati okrutnu zbilju oko sebe. On je u svojim snovima živio svoj život i imao svoj svijet, zapisat će nakon Godićeve smrti slavonskobrodska profesorica Branka Škalabrin u svom prikazu njegova života i rada.

Godine 1967. Godić je primljen u članstvo Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika). Zajedno s Milanom Taritašem, književnikom i predavačem na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, pokreće i uređuje Pakrac danas, dvomjesečnik za umjetnička, kulturna i društvena pitanja koji bi izlazio pet puta godišnje. No, od 1967. do 1971. u izdanju Matice hrvatske Pakrac izašlo je samo devet brojeva (uglavnom dvobrojeva), jer je očito bilo poteškoća s financiranjem. U zadnjem je broju objavljena odbijenica Općine Pakrac na molbu za dotaciju Matici za izdavanje časopisa.

 

 

Inače, Godić i drugi predstavnici tadašnje kulturne scene rado su se družili u poznatom pakračkom ugostiteljskom objektu Bašča. Pakrački ogranak Matice organizira niz kulturnih manifestacija – književnih i poetskih večeri, predavanja, koncerata, priredaba, te gostovanja pakračkih matičara na književnim večerima u drugim gradovima. Članovi surađuju s mnogim listovima i časopisima u Hrvatskoj te radijom i televizijom. Od 1968. do 1971. Godić je i član uređivačkog savjeta osječke Revije.

Godine 1969. Godić je uredio knjižicu poezije Silazak u doline mladog Pakračanina Marijana Vogrineca, kasnije novinara i urednika u listu Vjesnik, koju je također izdala Matica hrvatska Pakrac.

U istoj biblioteci poezije 1971. izlazi zbirka pjesama Koraci sedamnaestogodišnje učenice trećeg razreda pakračke Gimnazije, Jadranke Kosor iz Lipika, koju je također uredio Godić. Buduća hrvatska premijerka, koja je pjesme objavljivala od petog razreda osnovne škole, tada je iza sebe već imala tri književne nagrade, a sa 16 godina bila je stalna suradnica Večernjeg lista.

Jadranka Kosor nije ‘čudo od djeteta’, već skromna djevojka s ozbiljnim shvaćanjem života, svijeta i književnosti, zapisat će Godić.

Kosor će o Godiću jednom prigodom reći: Naučio me čitati, pisati i voljeti hrvatski jezik.

Dramatična 1971. godina za Godića je još jedna godina životnog preokreta u kojoj je opet dospio u političku nemilost. Matica hrvatska bila je među brojnim kulturnim ustanovama koja je stala iza Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Godić je bio predsjednik ogranka Matice u Pakracu, no njegova supruga kaže kako osobno nije potpisao Deklaraciju, iako je bio na Skupštini (?!). No, tretiralo ga se kao da ju je potpisao, što su u to doba učinile i mnoge ugledne osobe iz kulturnog i javnog života, koje su zbog toga snosile posljedice. Pakrački ogranak Matice hrvatske je ugašen.

Mnogo godina kasnije, njegov prijatelj Siniša Njegovan Starek napola ozbiljno će kazati kako su se ostali matičari iz Pakraca izvukli jer Stipe srećom nije ispisao članske iskaznice.

Političke presije u Pakracu bile su preteške. U Pakracu se nije više osjećao ugodno, svi su ga šikanirali, pa je odlučio otići, skloniti se u Zagreb, kazala nam je Godićeva supruga.

Nakon sloma hrvatskog proljeća Godić se zapošljava u Ministarstvu prosvjete, u Zavodu za prosvjetno-pedagošku službu. Bio je član redakcijskog kolegija i lektor časopisa Obrazovanje i rad (1971.-1985.). Povremeno surađuje u dnevnim listovima i literarnim publikacijama.

Kako je supruga Duda zbog bolesne majke ostala živjeti u Lipiku, počinje njihov dugogodišnji razdvojeni život. Stipe svakog ponedjeljka vlakom odlazi u Zagreb, a petkom navečer vraća se u Lipik. Jedna od njegovih pjesama posvećena je prizoru što ga je često vidio iz vlaka:

 

POLJANSKE SRNE

Svaki puta kada jutrom

napuštam ovaj tihi kraj

dušom sretnom zrcali se

taj, neizreciv, njegov sjaj.

 

Zanesen motrim iz vagona –

na rubu jedne njive crne

posve bezbrižno i bez straha

pozdrav mi šalju zlatne srne.

 

Podigle k nebu divne glave

ko spomenik u slapu zore

i ja ih molim da ostanu

sve dok zvijezde ne dogore.

 

Vlak hita dalje k svojem cilju

baš tamo gdje ga život vodi

srnama mašem otpozdravljam

trajanju smisla o slobodi.

 

Godić tako godinama živi na relaciji između Lipika i Zagreba, piše i povremeno objavljuje. Sve do 1991. godine kada mu se, po izbijanju rata pa potom i višemjesečne okupacije Lipika, u Zagrebu pridružuje i supruga. Kuća u Lipiku im je devastirana, kao i sve okolne, vrijedne stvari pokradene, a vlaga je uništila ono što nije neprijatelj.

 

Prvi dio: Stjepan Godić, lirik iz Lipika (1)

Drugi dio: Stjepan Godić, lirik iz Lipika (2)

Treći dio: Stjepan Godić, lirik iz Lipika (3)